Jeribasma je stara domaća sorta kruške. U nas se gaji od prije pet i više stoljeća. Donijeli su je Turci na Balkan. Nosi njihov naziv-jeribasma, što u prijevodu znači “ne dodiruj me“ što će reći da je jako muhanata/osjetljiva na dodir i uboj. Kad na zemlju padne razbij se. Pod tim imenom poznata je i proširena kao veoma dobra sorta kruške.

 Nije probirač zemljišta. Otporna je na mraz i sušu. Rijetko gdje je u zasadima. Obično raste pojedinačno, a može da se nađe u pojedinim avlijama, međama...  U rasadnicima se ne razmnožava, već se u narodu održava kalemljenjem  pojedinih stabala. Njena stabla (sa prečnikom jednog metra i krošnjom širokom 18 metara) su pravi gorostasi. Takva stabla redovno daju do 800 kg. plodova. Dožive starost od 200-300 godina. Bujnost krošnje najbolje se ogleda u vrijeme punog behara. Tada liči na veliku snježnu kapuljaču. Behar jeribasme je osvježavajućeg, blagotvornog i opjnog mirisa, što privlači rojeve pčela. Svojim dekorom jeribasme su upotpunjavale mozaik proljećne ljepote naših bašči i avlija.

„Kruška koja se pije“

 Plod jeribasme je srednje veličine, težak je 190 grama. Oblika kruškasto-trbušastog, prema peteljci je jače izdužen, a prema čašici malo sužen. Pokožica ploda je veoma tanka i nježna, boje u vrijeme branja zelenkasto sive, a u vrijeme pune zrelosti žućkasto-zelene, isprskane sitnim sivim tačkicama. Meso ploda je žućkasto-bijelo, sočno-vodeno, slatko-nakiselo, osvježavajuće, prijatnog ukusa.

 Kad se plod grize ili siječe, sok iz njega pršće ili curi. Otuda se u narodu za nju s pravom kaže da se „pije, a ne jede“. Ove odlike i ukus zadržavala je do dobne starosti do 40 godina, a kasnije (naročito u dobnoj starosti preko 100 i više godina) te odlike postepeno slabe i blijede. Na pijacama (ako se danas i pojave) , one nisu takvog ukusa kakvog poznaju starije generacije, upravo zbog toga što su plodovi ubrani sa stabala starijih više od 100 godina, čija je fiziološka kondicija opala (manji unos mineralnih materija, slabiji cvjetni pupoljci) i kao takvi nisu više sposobni da daju kvalitetne plodove kao ranije.

 Meso joj je puno sklerohinskih ćelija, što je sa zdravstvenog gledišta značajno, posebno za bubrežne bolesnike i oboljele od nefritisa. Nakiselog je okusa, bez posebne arome i veoma osvježavajuća i prijatna za jelo. Jesenja je sorta. Jeribasma se bere prije nego što sasvim sazri, krajem septembra (rujna) i početkom oktobra (listopada). Za potrošnju stiže nakon dvije-tri sedmice, amože se čuvati do sredine zime.

 Kruška jeribasma bila je sastavni dio poznatih bošnjačkih zijafeta. U dugim (zimskim) ramazanskim noćima prijatno je osvježavala ukućane poslije dolaska sa teravija namaza.

Ekološka voćka

Značaj starih sorti je u tome što posjeduju gene koji ih čine otpornim prema pojedinim patogenima. Takva je upravo jeribasma. Otporna je na čađavu krastavost, to znači da za jeribasmu ne treba trošiti odgovarajuće fungicide. Posebno, treba istaći otpornost na bakteriozonu plamenjaču (Erwinia amuylovora) i kruškinu buhu (Psila sp.). Jeribasma je Bogom dana ekološka voćka. Uz male troškove može se osigurati voće za tržišta i sirovinu za ekološke kašaste sokove i neke destilate.

 Bakteriozona plamenjača je jedna od najopasnijih bolesti jabučastih voćaka, koju prouzrokuje bakterija, ne gljivica, što je inače kod plamenjače najčešći slučaj. Kad uhvati maha prosto sprži sve zelene dijelove stabala jabuka i još više krušaka. Tako je, prema pisanju štampe, u našem susjedstvu- u Mađarskoj, u proljeće 1996. godine sprženo na desetine hektara jabuka u cvatu za desetak dana, od ove, kako je nazvaše, „vatrene smrti“.

Mnogo prije toga, dvije napasti: plamenjača i kruškina buha desetkovale su zasade krušaka i jabuka u Evropi i Americi.

 U Evropi je ervinija prenijeta iz Amerike. I pored strogih karantina, brzo se širi. Prenosi se insektima, pticama, priborom pri orezivanju, kalem grančicama. Infekcija uglavnom nastaje preko svjetova ljetorasta. Odatle se širi na deblje grane i stablo, koje se za nekoliko godina osuši. Bolest se širi naglo, naročito u važnijim godinama. Zaštita od ervinije je teška, duga i skupa. Pored mnogobrojnih prskanja sredstvima na bazi bakarnog oksida, treba u toku godine upotrebljavati antibiotike.

Poslije nekoliko godina bakterije postaju otporne na taj antibiotik, pa se moraju upotrebljavati drugi. Pored toga treba uklanjati zaražene grane, dezinfikovati presjeke...  U razvijenim zemljama se dosta uspješno bore protiv ove bolesti, ali u našim uvjetima i na našim geografskim prostorima, to ide teško. Ubog toga je značaj jeribasme još veći. Zato je ova sorta skrenula pažnju na sebe i pobudila interes u svijetu.

 

Kruška koju svijet prihvaća

 Da bi riješili ovaj krupni problem u proizvodnji voća, još prije 1980. godine američki stručnjaci su krenuli po svijetu (uzgaja se oko 10.000 sorti jabuka i 2000 sorti krušaka) u potrazi za sortama otpornim na ovu najopasniju bakteriozu kruške. Tako je dr. Tom Van de Zweit, fitopatolog iz ugledne voćarske stanice u Karnesvilu, Zapadna Virdžinija,SAD-mjesecima obilazio Aziju i Evropu u potrazi za otpornim vrstama. Kada su stručnjaci sa prostora bivše Jugoslavije boravili u Karnesvilu odmah su u zasadima od donesenog materijala prepoznali našu jeribasmu koja se izdvajala bujnošću i zdravim izgledom. Američke kolege, tom prilikom, s ponosom su im i zadovoljstvom saopćile da su ukrštanjem (kalemljenjem) svojih plemenetih sorti sa starom sortom balkanskih prostora-jeribasmom, postigli otpornost  na erviniju. Ovo je postignuto tako što je jeribasma kao podloga prenijela svoj imuni gen na kalem. Tada je dr. Zweit rekao da su najotpornije one koje su donesene sa prostora Balkana.

 Tako su praktični američki selekcionari otkrili i utvrdili visoke genetske vrijednosti jeribasme i upotrijebili njena genetska svojstva imunosti na bakteriozu te ih ugradili u genetski sustav novih hibrida dobijenih ukrštanjem njenih cvjetova sa nježnim kulturnim sortama.  Cilj je bio da potomstvo jeribasmi prenese svoje vitalne gene otpornosti. Oni istina, nisu objasnili kako su to uspjeli, jer je jeribasma, kao triploidna sorta, neprikladan roditelj za stvaranje novih sorti. Uostalom, dalja eksplikacija ovog „fenomena“ nije cilj ovog teksta.

 Međutim primjer je vrlo poučan. On pokazuje kako su Amerikanci znanjem, organizacijom i biotehnologijom riješili jedan krupan problem u proizvodnji voća. A gdje smo mi? Mi ćemo, po svemu sudeći, i dalje uvoziti otporne hibride...ako ne budemo sami radili. Isto onako kao što uvozimo proizvode od naših sirovina „introdukovane“ znanjem naših stručnjaka rasutih po razvijenom svijetu. Tako će nam i dalje stizati nešto iz svijeta, što ćemo naravno plaćati u devizama, a pošlo je od nas uz „bagatelnu“ cijenu ili otišlo džabe...

Primjer za nauk i amanet mladim generacijama

 

Moje reminiscencije navode me da neizostavno prafraziram jedno katzivanje:

Kod jednog age koji je posjedovao veliku bašču (voćnjak), sinovi su poslije II svejtskog rata završili škole i fakultete. Kao školovani ljudi htjeli su da svoju bašču „moderniziraju“ i voćnjak obnove mladim stablima novih sorti jabuka, krušaka, šljiva, koje su u to vrijeme bile aktuelne. U tu svrhu angažirali su profesora voćarstva i doveli ga da pogleda voćnjak i predloži šta da se uradi u tom smislu. Profesor je predložio da se podigne potpuno novi voćnjak sa novim sortama. Kao uvjet profesor postavi jedan zahtjev; da se sva stabla starih sorti jabuka, krušaka, šljiva iskrče i tako ustupe prostor novim sortama.

 Kad je to čuo stari aga, bijaše ne malo iznenađen, javi mu se neka sjeta pa djeci reče:

 „Djeco moja, najveći dio ovih voćaka zasadili su ili kalemili vaš dedo i pradedo. Pojedine su stare preko 150 i više godina. Pod njima su oni sjedili, teferičili, šenlučili... Naša familija to nastavlja i ovdje se nađemo za vrijeme bajrama, teferiča i kojekakvih prisjećanja. Za mnoge kruške i jabuke..., vezane su moje uspomene na mog oca i dedu, na moju mladost, teferiče...

 Ja, djeco moja, nemam ništa protiv vašeg nauma i neka vam bude hairli vaša zamisao. Na mlađima svijet ostaje. Ali bih vas jedno molio da ipak neke od njih ostavimo radi rahmeta onih koji su ih zasadili, radi mojih, a Boga mi, i vaših sjećanja i uspomena... Da, djeco, recimo, ostavimo evo ove jabuke: bjelicu, budimku, senabiju..., ove kruške: jeribasmu, kantarušu, karamut... i nekoliko stabala šljive požegače.“

 Sinovi nisu imali kuda, nego oca poslušaše i ostaviše stabla koja je on izdvojio.

 Poslije nekoliko godina, nakon što su stara stabla iskrčena i nova zasađena, mlada stabla, tzv. „patuljasta“, posebno jabuka i kruška, veoma su slabo napredovala: slabo beharala, malo je plodova  ostajalo za zriobu, lišće se vrlo rano počinjalo sušiti...

Izgledadala su kao bolesnici koji boluju od neke nepoznate bolesti kojima je potrebna terapija i stalna njega. Očito je bilo da im nešto nije odgovaralo, bilo da se radilo o pedološkim uvjetima, nadmorskoj visini, položaju ili drugim uvjetima koji vladaju u planinskim predjelima Bosne.

 Nasuprot njima, stara stabla, za koja je otac rekao da se ostave, dobro su beharala, dobro i bogato rađala, i to bez ikakve njege.

 Navedeno kazivanje ne treba čuditi. Pojedine današnje sorte voća stvarane su sa ciljem da se dobiju visoki prinosi i poseban kvalitet plodova, veoma su nježne i neotporne i ne mogu bez čovjekove pomoći preživjeti surove uvjete opstanka, kakvi vladaju u planinskim predjelima Bosne. U prilog tome govore podaci i informacije da su se jabuke ajdared i crvene sorte masovno krčile u Evropi i da su u nekim zemljama iskorijenjene zbog svoje velike osjetljivosti na palež. I na prosotrima bivše Jugoslavije  sve su glasnija zagovaranja da se u narednom periodu neke introdukovane sorte (ajdared, đonagold, crveni i zlatni delišes) zamijene domaćim, pogotovu na okućnicama (baščama), da bi se upotreba pesticida svela na najmanju mjeru, a time zaštitila životna sredina i proizvođači. Već smo ranije napomenuli da su plodovi domaćih sorti najpogodniji za preradu, industrijsku: džemovi, marmelade..., domaću: pekmezi, bestilj, hošaf, kompot...

Nešto slično se događa i sa cvijećem. Vjerovatno ste zapazili kako se na pijacama i cvećarnicama nudi obilje rascvjetalih lončanica, među kojima se, zbog žarkih boja i krupnih cvjetova ističu primule ili jaglaci. Uporedimo li te nove, mahom uvozne sorte, s nježnim biljčicama, starinske sorte iz naših bašča i cvjetnjaka i običnih plavih zumbula rijetkih rahlih cvjetova učinit će se skromnim i  neuglednim. Ipak, ove starinske sorte koje jednom posađene, više ne traže nikakvu njegu, a godinama čak i desetljećima krase brojne bašče i cvjetnjake gradskih periferija i seoske okućnice dišu posebnim šarmom i stvaraju proljetni ugođaj, kakve nove, moderne sorte neće nikada stvorti, bez obzira na krupnije i šarenije cvjetove.

 Prethodno kazivanje, ovi i drugi primjeri u oblasti voćarstva... pokazuju u kulturološkom značenju, kako daleko više treba cijeniti i veću pažnju posvećivati dostignućima i tradiciji prethodnih generacija, iako mlade generacije imaju daleko bolje znanstvene i tehničko-tehnološke uvjete da ta dostignuća razvijaju.

Zaključak

Ove skromne redove ne bi trebalo ni u kom slučaju shvatiti kao žal za prošlim vremenima, kojim se, ne daj Bože, negiraju znanstvena dostignuća, posebno u oblasti biotehnologije...

Naprotiv, nemamo ništa protiv zlatnog delišesa,ajdareda, đonagolda...,volimo jesti viljamovku,abate fetel, mortenijevu...

I nek se gaje te moderne sorte ako su bolje. Ali... sačuvajmo i naše domaće „ žive spomenike“ jednog vremena i kulture za naše potomke. Neka se naša znanost i struka potrude da našim potomcima formiramo voćnjake (gdje postoje uvjeti i mogućnosti dopuštaju), kao svojevrsne muzeje gdje će se na jednom  mjestu naći sve stare „dame“ i „gospoda“, jabuke, kruške... možda će se njima više dopasti.

Piše:Ismet Dedić (Takvim za 2003. godinu)

dzematrahic.ba