Đul-Fatima je bila žena jednog islamskog vojskovođe. Kad se god njen muž borio s neprijateljima, ona se molila Allahu za njegovu sreću: da se živ i zdrav vrati iz rata. Jednom joj on ispriča o teškoj borbi koja mu predstoji, strahujući da će u njoj poginuti. Tada mu ona reče: ako mu dođe do kakve velike nevolje da tri puta izgovori njeno ime i puhne u ispruženu šaku. Tako je i bilo. Kad ih dušmanin satjera na neku veliku vodu, na kojoj nije bilo ni mosta ni broda, svi se nađoše na velikoj nevolji, šta će i kako će. Tada se vojskovođa sjeti riječi svoje vjerne žene Đul-Fatime i uradi onako kako mu je savjetovala. I gle čuda: pred njima se stvori velika i tvrda ćuprija, kojom lako i bez gubitka prođoše na drugu stranu. Kad posljednji njegovi ratnici prođoše preko ćuprije, ona se pretvori u prah i neprijatelj ostade zapanjen od čuda, ne vjerujući svojim očima to što su svi lijepo vidjeli da se dogodilo. Kad se vojskovođa živ i zdrav vrati kući, jer je čekao da se sastane sa svojom ženom Đul-Fatimom i da je pita šta je i kako učinila te se u najsudbonosnijem času stvorila pred njima ćuprija, kojom su prošli i spasili se od zlih dušmana. Videći je kako se raduje što se zdravo i dobro povratio doma, on ne sačeka ni da sjedne, ni da se odmori, već je upita: kakvu to čaroliju zna i kako je načinila ćupriju pred njima, baš u času kad je tri put izgovorio njeno ime i kad je puhnuo preko ispružene šake. Ona se izgovara, da to ne smije nikome reći, započinjala je druge priče, raspitivali i onome što nikad prije nije pitala, ali on ju je uporno vraćao da mu odgovori kako je načinila ćupriju pred njima i kakvu čarobnu moć posjeduje. Ni kad mu reče da će istoga časa umrijeti ako mu kaže on nije prestajo da traži odgovor.
Kad Đul-Fatima na svo toliko njegovo navaljivanje nije htjela odgovoriti, on stade da je bije i zlostavlja, tražeći još upornije da mu kaže, ponavljajući jednomanice: «Sram te bilo, mužu svome nećeš da kažeš, je li? E, moraš, ako si mi vjerna ljuba!»
Kad Đul-Fatima viđe da joj nema druge, skide sa sebe ruho ostade kao od majke rođena. Tad njen muž spazi po njenom tijelu tragove konjskih kopita i stopala ratničkih nogu. Toga trenutka ona je izdisala, a njen muž se nađe u čudu, žaleći mnogo što je svojom krivicom izgubio takvu ženu. Nešto kasnije, misleći o Đul-Fatimi, i sve je više žaleći, ne mogavši da oprosti sebi što ju je potjerao u grob, muž plati neimarima da joj podignu turbe, kraj džamije u Peći, gdje i danas počiva plemenita i dobra Đul-Fatima.
(Bašić, Husein. San i pola života: tradicionalna i usmena književnost Muslimana -Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije. Priredio Husein Bašić. Novi Pazar: INA "DAMAD", 1996.)
Priredio:dr.Enes Kujundžić