Tradicionalna nošnja PDF Ispis E-mail
Srijeda, 21 Travanj 2010 23:20

 

Na teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji. Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su uticali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na istorijska i društvena zbivanja. Zbog toga u našim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji.Istražiti kako su izgledali ljudi u narodnim nošnjama je bilo moguće prije svega sa materijalnim arheološkim ostacima u vidu tkanica, odjevnih predmeta i nakita.

 

U starim ilirskim grobnicama na Glasincu otkriveni su u nekim grobovima ukrasi od pucadi poređanih tako da pokrivaju cijela prsa, isto kao što je slučaj sa tokama. Na ovom nalazištu pronađeni su i okamenjeni ostaci tkanina, omotane oko jednog noža. Jasno se vidi struktura tkanja u "četiri nita" i u vidu riblje kosti ; iste takve nailazimo na šalvarama muškarca u dinarskim i srednjobosanskim nošnjama.

 

Takvi arheološki ostaci iz srednjeg stoljeća sačuvani su samo fragmentarno, npr.: ženska kapa u Biloj kod Travnika, razni oblici prstenja, minđuša, a značaj im je pojačan činjenicom da su upotrebljavani i kasnije u 19. stoljeću.Većina nošnje vlastele u srednjem stoljeću je bila izrađena od skupocjenih tkanina uvezenih sa strane. Iz arhivskih dokumenata srednjeg stoljeća, uglavnom iz dubrovačkih arhivskih spisa, spominju se npr. haljine ad modum bosnensem, zatim pojas zvan centura larga bosignana, kao dijelovi nošnje bosanske vlastele.

Iz 16.stoljeću datira i jedan šturi podatak koji se može pročitati u knjizi putopisca Benedikt Kuripešić "Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530"- izdanje Sarajevo 1950., str. 23. Tu stoji da se hrišćani obiju vjerozakona odijevaju isto kao i Turci, a razlikuju se samo po tome što ne briju glave kao Turci.

 

Daleko iscrpniji je bio čuveni Evlija Čelebija koji je ostavio podatke o nošnji iz 17. stoljeća i to uglavnom o sarajevskoj muslimanskoj-gradskoj nošnji.Sarajevo je bilo jak trgovački centar, najznačajniji u Bosni i Hercegovini i jedan od jačih na Balkanu. Karavane svakovrsne robe su pristizale i sa istoka i sa zapada da bi zadovoljile potrebe šarolikog sastava gradskog stanovništva. Društvene i političke prilike toga vremena uticale su na promjene u nošnji kroz razne propise u 18.vijeku. Godine 1794. Hašamudin paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće.

 

Kako bosanci katolici i pravoslavci, tako su i jevreji bili potčinjeni ovim propisima i pokazivali veliku sklonost da se oblače kao i vladajuća klasa. Zbog toga su ponekad morali da plaćaju globe. Crvena čoha je npr. bila dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi. Pravila su vrijedila i za obuću. Npr. jevrejske žene su se nosile veoma slično muslimanskim, ali im je bilo zabranjeno nositi žute i crvene čižme. Nemuslimani, muskarci kao i žene, su morali nositi obuču crne boje. To je naravno najteže padalo ženema, njihova sklonost ka obući, posebno kod jevrejskih žena je po nekoliko puta godišnje zauzimala mjesto u računu jevrejske vjerske zajednice.

Period 19.stoljeća obiluje većim brojem podataka nego ranije. To su uglavnom putopisi koji ponekad ostavljaju i detaljan opis pojedinih nošnji. Među njima su skoro uvijek zabilježeni opisi gradskih nošnji , ali ima i opisa seoskih nošnji: putopisi Ivana fra Jukića, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Matije Mažuranića. Bilo je to vrijeme tadašnje "globalizacije" i modernizacije bosanskog društva, vrijeme kada su neke tradicije, pa tako i narodne nošnje, isčežavale ili gubile na snazi, dok su neke nastajale zbog boljih komunikacija, industrijskih otkrića s kraja tog stoljeća, i dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

 

Materijali

Do kraja 19. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije. Materijali za nosnju su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se miješao sa konopljom za svakidašnje dijelove. Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji se počeo upotrebljavati na selu krajem 19.stoljeća i to najprije u srednjoj i istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini.

 

Vuna je imala najveću primjenu u izradi nošnje. Od nje se izrađivalo sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke, kako ljetnje, tako i zimske. Osim toga i za čarape, pregače, tkanice i torbe. Boje su bile bijela, crna i tamnoplava i takvo valjano sukno se upotrebljavalo kod svih etničkih grupa.

 

Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena.Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali putravci, oputnjaci, fašnjaci. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je od tanje ovčije ili kozje kože.Pored ovakvih oputara pravili su se i posebni opanci od "učinjane" kože, a nosili su ih imućniji mladi ljudi krajem 19. stoljeća, sve dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nosnji. Ova pojava se veže ustvari za uticaj Austro-Ugarske. Od toga su koristi imali oni siromasniji, koji su počeli da nose opanke od "učinjane" kože, koji su bili jeftiniji od cipela.

 

Opanci od "učinjane" kože su se izrađivali najviše u Sarajevu, Visokom, Travniku, Jajcu, Banjaluci, Bugojnu, Tuzli, Brčkom, Bijeljini. Sarajevski opanci, tzv. sarajski, kao i visočki su imali svoj poseban stil i razlikovali se od travničkih "šabara" i brčanskih "bijelih opanaka".

 

Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim nošnjama na našoj teritoriji nalazimo krajem 19.vijeka u manjoj mjeri i materijale manufakturne i fabričke proizvodnje. Tkanine manufakturne proizvodnje uvozile su se još u srednjem stoljeću u Bosnu i sa Istoka i sa Zapada. Dolazile su najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Od ovih materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha. Ovi materijali su se krajem 19. stoljeća upotrebljavali najviše kod imućnijeg seoskog stanovništva.

 

U Hercegovini, zapadnoj i srednjoj Bosni, poznate su bile ječerme od crvene čohe kod muškaraca, u zapadnoj Hercegovini imućnije djevojke nosile su "sadake" od crvene čohe, i to praznikom, za razliku od crnih suknenih zubuna koji su bili u redovnoj upotrebi; ženski "svitni zubuni" u istočnoj Hercegovini izrađivani su od svjetlozelene čohe, dok su raskošne muške dolame bile od zelene ili crvene čohe. Poslije dolaska Turske u naše krajeve, taj novi kulturni inventar se ispoljio u upotrebi novih materijala. Primjena ovih materijala se veže prvenstveno za nošnju građanskog i feudalnog staleža, a kasnije se raširila i na seosko prvenstveno bošnjačko stanovništvo.

 

Najrasprostranjeniji materijal u seoskim nosnjama nekih krajeva krajem 19. stoljeća, jesu "aladža" i "šamaladža"- pamučna ili svilena prugasto tkana materija, tamnocrvene ili tamnoplave i bijele boje. Od nje su najvise izrađivane ženske ječerme i kratke ili duge anterije. Ječerme i aladže ušle su u upotrebu i kod srpskog i kod hrvatskog stanovnistva srednje Bosne. Pored aladže i šamaladže, veliku upotrebu imao je i "atlas", jedna vrsta svilenog satena. Od njega su se u gradu izrađivale ženske libade, salte, anterije, ječerme, a nailazimo ga i na selu, mahom u muslimanskim ženskim nosnjama.

 

Uticaj Austro-ugarske imperije i njena aneksija BiH iz 1878. je ostavila i traga na narodne nošnje, prvenstveno na primjenu materijala. Sve više se upotrebljavaju fabrički materijali. Pored pamučnog platna, na selu se najviše upotrebljava crni saten "glot" i to za ženske suknje i dimije kod srpskog i hrvatskog stanovništva srednje Bosne, istočne Bosne, Posavine i Hercegovine. U zapadnoj Bosni suknje od ovog materijala počele su se nositi tek pred drugi svjetski rat. Sa novim materijalama koji su ulazili u upotrebu, dolazili su i novi krojevi, a s njima i nova terminologija. Većina tih termina je orijentalnog porijekla; ječerma, fermen, džemadan, koparan, bošča, fes, zubun itd.

 

Tipovi narodnih nošnji

Posmatrajući sve narodne nosnje na teritoriji BiH može se prije svega uočiti razlika u načinu odjevanja između gradskog i seoskog stanovnistva koja je prvenstveno nastajala zbog različite ekonomske moći tih socijalnih grupa. Nosnja u gradovima je bila ujednačena na čitavoj teritoriji BiH, a pojedine varijante između nacionalnih grupa u okviru gradskih nošnji nisu bitnije uticale na njen osnovni stil.

 

Seoske nošnje

Seoske nošnje se mnogo više međusobno razlikuju. Postoje bitne razlike u načinu odijevanja između pojedinih širokih geografskih oblasti, tako da se izdvajaju tri geografske cjeline: zapadna Bosna sa Hercegovinom, srednja i istočna Bosna i Posavina. Tako se došlo do podjele narodnih nošnji seoskog stanovnistva na tri glavne grupe, ili tri tipa seoskih narodnih nošnji: dinarske nošnje (nošnje zapadne Bosne i Hercegovine), srednjobosanske nošnje uključujući i Istočnu Bosnu i treći tip posavske nosnje. Mnogobrojne varijante nošnji različitih etničkih skupina ispoljavale su se u manjim detaljima pojedinih odjevnih predmeta, u njihovoj boji ili načinu nošenja, ali su u osnovi zadržale osnovne karakteristike tipa kojem pripadaju.

 

Dinarske nošnje

Dinarske nošnje imaju najveći obim prostiranja. Obuhvataju prostor zapadne Bosne, tj. predjele u sklopu dinarskog planinskog masiva, zalazeći dublje na istok u Bosnu sve do oblasti Imljana, Banjalučke Vrhovine, pa preko Travnika do Rame. Na sjever granica ide sjevernim padinama Grmeča, pa preko Banjaluke do Prnjavora. Na jugu se granica gubi i produžava u samu Hercegovinu, zahvatajući pored nje, i dio Bosne oko Foče i Čajniča, sve do rijeke Lima. (Podatak je iz knjige Bratić Tomo: Narodna nošnja u Hercegovini, GZM, Sarajevo, 1906.godine).

 

U ovoj široko rasprostranjenoj oblasti nailazimo na veći broj varijanti u nosnjama kod srpskih i hrvatskih etničkih grupa, dok su muslimanske bosnjačke nosnje veoma ujednačene. Od srpskih i hrvatskih nosnji mogu se nabrojati: imljanska, zmijanjska, Banjalučke Vrhovine, prnjavorska, debeljačka, janjska, sasinska, kupreska, livanjska, glamočka, grahovska, podgrmečka, bihaćka, ramska. U Hercegovini se odvajaju dvije varijante "umska" i brdska. "Umska" nošnja zahvata uglavnom zapadni i srednji dio Hercegovine, uključujući tu i okolinu Mostara, Konjica, Stoca, Ljubinja i Ljubuskog, dok se brdska prostire u istočnim dijelovima, zahvatajući i pomenute dijelove Bosne oko Foče i Čajniča.

 

Glavne karakteristike dinarskih nošnji su: lanena duga košulja, izjedna krojena, sa umetnutim pravim klinima ispod ruke, vezena na skutima pozadi, na rukavima i prsima. Vez je izveden uvijek vunom u četiri boje kod srpskih i mahom u dvije boje kod hrvatskih nosnji. Motivi su geometrijski. Muslimanske košulje u dinarskoj oblasti nisu imale veza. Gaće su bile obavezni dio ženske nošnje samo kod hrvatske i bošnjačke grupe. Nasuprot njima gaće su se u srpskim ženskim nosnjama upotrebljavale samo prilikom vjenčanja, smrti i zborova.

 

Od gornjih vunenih haljetaka najvažniji su: zubun, haljina i pregača. Zubun je od valjanog sukna, kod djevojaka pretežno bijele, a kod udatih žena crne ili tamnoplave bijele boje. Hrvatski zubuni su imali mnogo manje veza nego srpski. Zimska duga haljina je od bijelog sukna za djevojke i od crnog ili tamnoplavog za udate žene( mrčine ili modrine). Ta haljina je duga do gležanja, otvorena sprijeda, sa umetnutim kosim "klinom" ispod ruke i dugim uskim rukavima. Kod bošnjaka dinarske oblasti ove haljine nisu uobičajene( izuzetak jedino grupa oko Čapljine i u Podveležju).

 

Pregače su tkane od vune u boji i izrađivane su u dvije tehnike: ćilimskoj ili "iveranjem" i "nizanjem" ili "prebiranjem". Neke srpske i hrvatske nosnje su imale i dvije pregače; prednju i zadnju, npr. takve pregače se nalaze u zmijanjskoj, prnjavorskoj, debeljačkoj i sasinskoj nosnji. Muslimansko stanovništvo nema u ženskoj nošnji uopšte pregaču kao odjevni predmet, ni u dinarskoj oblasti ni u drugim krajevima Bosne i Hercegovine.

 

Čarape u svim ženskim dinarskim nošnjama su od vune, duge do koljena, pletene u dvije tehnike: na pet igala i jednom iglom., tj. na poplet. Obe tehnike su karakteristične za cijelu BiH. Boje su crna i crvena, najčesće sa rombičnim motivima u zapadnoj Bosni, i bijela i crna u Hercegovini.

Nošnju na glavi čini crvena kapica, plića ili dublja, pokićena novčićima kod djevojaka. Udate žene preko kape prebacuju četvrtastu bijelu maramu, zvanu "krpa" na cijelom dinarskom području. Djevojačke kape, pokićene starim novčićima ražličite su kod svake etničke grupe.

 

Mušku dinarsku nošnju karakterišu: košulja od lana, istoga kroja kao i ženska, samo duga do koljena i vezena bijelim koncem. Kod muslimanskog stanovništva nisu vezene.Gaće su uskih nogavica u srpskim nošnjama, a u hrvatskim i muslimanskim širih nogavica i većeg tura.Od gornjih odjevnih predmeta razlikujemo: zubun, kožun i haljina. Zubun je kratak do struka, nema mnogo veza, a kožuni, od ovčje kože sa runom, bez rukava, su u upotrebi samo kod srpskog stanovnistva zapadne Bosne.Muška haljina ili gunj najčesće je od crnog sukna, duga do pojasa, sprijeda otvorena i ukrašena crvenim gajtanima kod srpskog i hrvatskog stanovnistva, a kod muslimanskog i zelenim.Ječerma od čohe sa tokama od srebrnih pucadi nosila se praznikom kod svih etničkih grupa na čitavom dinarskom području.

 

Preko gaća nosile su čaksire ili šalvare. U srpskim nošnjama zapadne Bosne šalvare su imale duge uske nogavice, potkićene resama po dnu. Čakšire su bile od bijelog, crnog ili tamnoplavog sukna, uskih nogavica, malog tura, ukrašene vezom od crvenog gajtana u srpskim i hrvatskim nošnjama a kod muslimanskih i zelenim gjtanom.Čarape u dinarskim muškim nošnjama su duge do koljena, uvijek su razrezane sa strane i skopčavaju se kukicama. Boje su im iste kao i u ženskih čarapa. Oko pasa je crveni vuneni pojas, kod bošnjaka zeleni, ili pak tkanica crne ili višnjeve boje.

 

Muška nošnja dinarske oblasti je na glavi ujednačenija nego ženska. Osnovu čini crvena kapa, a preko nje crveni vuneni šal omotan oko glave. Kod srpskog stanovništva u zapadnoj Bosni kape su plitke, ukrašene crnim vezom i nose se većinom bez crvenog šala okolo. Hrvatsko i bošnjačko stanovništvo ima dublje kape, tamnije crvene boje. Ispod ove kape muškarci obavezno nose bijelu kapu od valjane vune ili pletenu od pamuka. To je poznato pod imenom "ćulah" ili "bjelkapa". U Hercegovini je poslije ustanka 1875. Godine ušla u upotrebu crnogorska plitka kapa, zvana "zavrata", optočena crnim satenom. U svim muškim dinarskim narodnim nošnjama su u upotrebi kožni široki pojas, zvan bensilah, a takođe i kožna torba.

 

Sve gore navedene karakteristike u dinarskim nošnjama s kraja 19. stoljeća se u daljem razvoju na početku 20 .stoljeća postepeno gube. Ovaj proces je uzrokovan prvenstveno upotrebom novih fabričkih materijala i novih krojeva, sto je osnova u određivanju jedne nošnje. Tako npr. u periodu između dva svjetska rata nestaje potpuno veza na ženskim i muškim košuljama, dužina im se skraćuje, a rukavi skupljaju. Kod žena ulaze u upotrebu"carze", tj. gornje vunene haljine sa nabranom suknjom, primljene od susjednog stanovništva Dalmacije i Like. Ove "carze" su se vremenom počinju izrađivati od crnog satena- "glota", a zatim se skraćuju u običnu crnu nabranu suknju. Ovaj proces je naročito ubrzava poslije drugog svjetskog rata i to kod hrvatskog i srpskog stanovnistva dinarske oblasti.

 

U bošnjačkim ženskim nošnjama je u tom periodu pojačan uticaj gradskih nošnji. Sve vise se upotrebljavaju dimije, bluze od kupovne "basme", kao i jemenija sa štampanim ukrasnim motivima na glavi. U mnoga sela bliže gradskim naseljima ulazi u upotrebu i zar.Sto se tiče muških nošnji dinarske oblasti i ovdje nailazimo na promjene koje se naročito uočavaju poslije drugog svjetskog rata u elementima sve većeg prodiranja i utjecaja gradskog načina oblačenja.

 

Srednjobosanske nošnje

Zahvataju predjele u dolini rijeke Bosne, od njenog izvora kod Sarajeva, pa sve do Maglaja, odnosno do planine Ozrena, protežući se na istok preko Ozrena i ogranaka planine Majevice do rijeke Drine, koja čini istočnu granicu; na zapadnoj strani, lijevo od rijeke Bosne, ove se nošnje pružaju dolinom Lašve do Travnika, zahvatajući cijeli prostor izmedju Lašve i rijeke Vrbasa, odnosno predjele oko Bugojna, Vakufa Gornjeg i Donjeg, a zatim dalje prema Fojnici i dolinom Lepenice sve do granice prema Hercegovini, odnosno do Ivan planine. Južno od Sarajeva ove se nošnje protezu na planine Bjelašnicu, Treskavicu i Jahorinu i izbijaju na Drinu kod Goražda. I u ovoj širokoj oblasti nailazimo na brojne varijante srpskih i hrvatskih nošnji, dok su nasuprot njima bošnjačke- muslimanske ujednačene, kao i u dinarskim nošnjama.

 

Ženske nošnje srednjobosanskog tipa imaju i neke posebne karakteristike. Tu na prvom mjestu dolaze košulje od "uzvodnog" pamučnog ili mješanog "beza", duge do gležanja, sa nabranim klinima ispod ruke, koji se čine vrlo širokim. Zubun, kao najvažniji gornji haljetak, ovdje nije ujednačen kao u dinarskim nošnjama. Neke nošnje nemaju zubune, već kratke gunjiće ili čerme. Pregača u srednjobosanskim nošnjama, takođe nije bila svuda uobičajen haljetak. U nošnjama oko Žepča, Tuzle, Vareša, Kiseljaka, Fojnice i Kreševa pregače se nisu nosile.

 

U nošnji na glavi kod djevojaka su karakteristični crveni fesići, a kod žena razni oblici kotura ispleteni od pruća, preko kojih dolazi četvrtasta marama, bijela, bez veza.

 

Muške nošnje su u ovoj grupi ujednačenije nego ženske. Košulje su takođe od "uzvodnog" platna, bez veza, sa veoma širokim rukavima, naročito u sarajevskoj nošnji. I kod muških i kod ženskih košulja karakteristične su "kerice" od konca po rubu rukava. Za cijelu grupu nošnji i u istočnoj i u srednjoj Bosni karakteristični su kod muškaraca na glavi fesovi i oko njega crveni vuneni šalovi kod srpskog i hrvatskog stanovništva, a bijeli šarani peškiri kod bošnjačkog. Fesovi kod hrvatskog stanovništva su sasvim tamne boje, gotovo crni, kod srpskog nešto svjetlije boje, a kod bošnjaka otvorenocrveni. Kod njih nailazimo i na crvene i zelene šalove omotane oko glave, čak i žute, kao u zeničkoj Vrhovini. Na nogama su karakteristični tozluci crvene i tamno plave boje.

 

Imućniji ljudi nose dijelove odjeće od crne čohe, vezene crnim gajtanima. To su ferman, džemadan, ječerma i koparan, a takođe i čaksire, jako nabrane u struku pozadi. Sve ove elemente naročito su prihvatili bošnjaci srednje i istočne Bosne. Kožni pojas "bensilah" je karakterističan za sve srednjobosanske nošnje, i nalazi se kod svih etničkih grupa.

 

Posavske narodne nošnje

Rasprostranjene su u pojasu duž desne obale rijeke Save, kao i donjem toku rijeke Une. U unutrašnjosti Bosne ove nošnje produžuju se, negdje manje, negdje više, do ogranaka visokih planina. Tu spadaju nošnje iz oblasti Knežepolja, Timara, Lijevča polja, Dervente, pa na jug do ogranaka planine Borje, zahvatajući okolinu Teslića, Tešnja i Doboja. Na desnoj strani Bosne tu spadaju nošnje iz okoline Modriče, Bosanskog Šamca, Brčkog, Gradačca, pa sve do Semberije, obuhvatajući i nju. I ovdje važi isto kao kod gornje dvije navedene grupe- hrvatske i srpske nošnje imaju mnogo varijanti dok su bošnjačke- muslimanske ujednačene.

 

Za ženske hrvatske i srpske nošnje važi da su svoje posebne karakteristike ispoljavale prvenstveno u košuljama od miješanog ili pamučnog platna tkanog na "uzvod", rezane u struku i bogato nabrane oko vrata i u pasu pozadi. Košulja je utkana vezom duž skuta pozadi i na rukavima, od crnog i crvenog pamuka, u vegetabilnim motivima. U derventskoj nošnji košulje se boje u plavilu za rublje, ili u zelenoj galici, te imaju plavičastu ili zelenkastu boju.

 

Tip posavskih košulja je raširen i na području Posavine u Hrvatskoj, Vojvodini, sjevernoj Srbiji, Rumuniji, Poljskoj i Ukrajini. Po svom kroju košulja najviše odgovara onoj koju su nosili stari slovenski narodi. Za nju je zadržan i stari slovenski naziv "rubina" u svim našim posavskim krajevima u Bosni.

 

Košulje muslimanskih žena na ovim prostorima nisu se mnogo razlikovale od onih u srednjobosanskim nošnjama. Gaće u ženskim posavskim nošnjama bile su obavezni svakidašnji odjevni elemenat samo kod muslimanskog stanovništva, dok su se kod srpskog i hrvatskog stanovništva nosile samo u izuzetnim slučajevima ( isto kao kod dinarskih nošnji). Kroj im je bio kao i u ostalim krajevima Bosne.

 

Zubun kao gornji sukneni haljetak, dug do koljena, od crnog valjanog sukna, nailazimo samo na lijevoj strani rijeke Bosne, u nošnjama oko Dervente, Bosanskog Broda, Tešnja, Teslića. U Lijevču polju i Timaru, zubun je malen, od tamnoplavog sukna, sa svim karakteristikama dinarskog zubuna. Na desnoj obali rijeke Bosne u posavskim nosnjama umjesto zubuna nosi se kratka "čerma" ili "ljetak" od crnog valjanog ili "bugarskog" sukna, ukrašena vezom od crvenih, crnih i srmenih gajtana. U selima bliže obali Save nosi se kratak "kozušak"od bojene kože, ukrašen aplikacijama od raznobojne kože u vegetabilnim motivima. U upotrebi je samo u hrvatskim nošnjama. Pregače posavskih žena imaju posebnu specifičnost. Za razliku od dinarskih, ove su tkane u "četiri nita", dijagonalno, sa kvadratnim šarama, potkićene dugim resama od vune. Po veličini su veće i od dinarskih, tako da se jedan kraj zadjene za pojas.

 

Osnovna obuća i ovde bili su oputni opanci, ali su pored njih nošeni i opanci od "učinjane" kože, najviše tzv. "crveni" i "bijeli". Čarape su duge, od raznobojne vune, pletene većinom na pet igala, sa cvjetnim motivima. Nošnja na glavi u ženskim posavskim nošnjama ima svoje posebne karakteristike. Kod djevojaka nju čini tzv. "krpica", uski komad fino otkanog pamučnog platna, sa utkanim motivima, rađenim tehnikom, "na dasku". Na jednom kraju krpice prišivena je vrlo velika svilena kićanka, koja pada na čelo kad se krpica stavi na glavu. Ostali dio krpice pada pozadi, niz leđa.U hrvatskim nošnjama oko Brčkog, te u srpskim u Semberiji, djevojke su nosile dublje crvene fesiće ukrašene cvijećem ili gustim resama od crne svile, koje su padale oko kape.

 

U muškim posavskim nošnjama glavnu karakteristiku čine košulja i gaće. Košulja je široka kao i ženska, nabrana pozadi u struku,a negdje i oko vrata (kod Dervente), u pojasu pozadi rezana i bogato nabrana, a duga do koljena. Ukrašava se kao i ženska, samo na rukavima i u manjoj mjeri. Gaće su dugih nogavica, širokih samo uz Savu, i nešto užih južnije prema planinskim oblastima; imaju mali tur, a izrađuju se od istog platna kao i košulja i ukrašavaju čipkom po rubu.

 

GRADSKE NOŠNJE

U gradskim nošnjama bez obzira na nacionalnu pripadnost se krajem 19.stoljeća zapaža jak orijentalni utjecaj, kako u krojevima tako i u izboru materijala. Materijali su mahom uvezeni sa istoka, a takođe i sa Zapada, mahom iz Venecije. Najviše su upotrebljavani čoha, somot, aladža, šamaladža, atlas, kao i razne vrste svile i brokata, a zatim i pamučni i svileni "bez", tj. platno.

 

O građanskoj nošnji kod nas najviše nam je sačuvano podataka iz 19.stoljeća, u djelima raznih putopisaca koji su prolazili kroz Bosnu. Pored ovog izvora svako od nas može da dobije predstavu o tim nosnjama ako naprimjer pročita tekstove starih epskih pjesama, balada, romansi iz tog doba ili pak sevdalinki. U takvim pjesmama je moguće pročitati o različitim elementima nošnji tog doba, njihovom imenu, funkciji i materijalima. Jedna od tih pjesama je svakako pjesma

 

Pošetala Hana Pehlivana.
Pošetala Hana Pehlivana,
Ispred dvora Firdus-kapetana.
Za njom ide Kumrija robinje,
"Kumrijice, po bogu sestrice,
Je l' mi kratka peča i feredža?
Vide l' mi se džanfezli dimije?
Vide l´mi se noge do šljanaka?
Gleda li me Firdus-kapetane,
Gleda li me i begeniše l' me?

 

S kraja 19. stoljeća sačuvan je izvjestan broj originalnih nošnji. Nošnja u gradovima u doba Turske vladavine nije imala samo praktičnu funkciju, već je istovremeno bila sredstvo da se pomoću nje istakne klasna i staleska pripadnost. Svaka vlast kako tada tako i danas ima određene propise koji su tiču normi i načina odijevanja vojnika, plemstva i visokih državnih službenika. Tako su se npr. begovi i janjičari veoma isticali sa svojom predivnom nošnjom, posebnim bojama odjela, kao i pojedinim odjevnim elementima.

 

Već spomenuti propisi koji su određivali boje, dijelove odjeće, obuće, su tako uticali da se stanovništvo počinje razlikovati po vjerskoj pripadnosti, čega u 16.stoljeću nije bilo, prema spomenutim podacima B. Kuripešića.

 

Ipak te razlike u različitim nosnjama su svoju težinu imale na akcentiranje pripadnosti klasi, staležu, esnafu, a u manjoj mjeri na pripadnost naciji ili vjeri. Begovska nošnja je bila od svjetlo crvene, zelene ili plave čohe, ukrašena vezom od srme, dok su trgovci i zanatlije nosili odijelo od tamne čohe sa vezom od crnog gajtana. Pojasi su kod pravoslavnog stanovništva bili crveni, kod katoličkog ljubičasti, a kod muslimanskog šareni svileni "trabolose", ili "mukadem" pasovi. U bojama fesova se mogla naslutiti i nacionalna pripadnost. U ženskim nošnjama su crne satenske ili atlasne dimije bile zastupljene kod hrvatskih ili srpskih žena, dok su bošnjačke nosile dimije svijetlih pastelnih boja. Begovske žene nosile su dimije od skupocjene svile vezene zlatom. Takvi su bili i gornji haljetci, naročiti ječerme i anterije. Imale su anterije od somote ili brokata, a žene srednjeg staleža nosile su te dijelove od aladže ili šamaladže. Ovakva situacija je potrajala sve do kraja 19.stoljeća koji se smatra prekretnicom u razvoju bosanskog društva, društvenih promjena i nadolaska novih kulturnih uticaja.

 

Sačuvanim građanske nošnje s kraja 19.stoljeća pokazaju da se ženska nosnja sastojala iz košulje od tankog pamučnog ili svilenog "beza", pravo krojene izjedna, sa dubokim izrezom na prsima, bez ikakve "jake"; uz nju su se nosile i gaće od istog ili debljeg platna, širokih nogavica, skupljene pod koljenom. Na gornjem dijelu tijela, preko kosulje, nosili su se: fermeni - vrsta jeleka bez rukava, iznad struka, otvoreni na prsima, ječerme - krojene od svile ili kadife, ukrasene zlatnim trakama ili zlatovezom, za razliku od fermena vežu se ili kopčaju na krajevima. Udate žene oblačile su preko košulje i anteriju, vrstu duge haljine od somota ili svile sa bogatim zlatovezom i zlatnim ukrasnim trakama, sprijeda je otvorena, na grudima ima veći izrez, zvonastog je kroja, sa jako naznačenim strukom, ima duge rukave koji su pri dnu rasječeni.

 

Gornji dio nošnje odvajan je pojasom koji je mogao biti od tkanine ili metala, sa filigranskim kopčama tzv. paftama. O pasu opasivale su se srmenim širitnim pojasom sa paftama od srebra, razne veličine i oblika. Na noge su dolazile bijele pamučne čarape i kožna obuća, razne vrste papuča i cipele. Kod muslimanke nju su činile crvene ili žute "jemenije", kod srpskih i hrvatskih crne cipele. Na glavi su djevojke nosile fesiće sa cvijećem, a žene kalkan-kape sa srebrnim tepelukom na tjemenu i resama od crne svile unaokolo.

 

Obavezan dio muslimanskih gradskih ženskih nošnji za izlazak u grad je bila odjeća feredža, a s krajem 19.stoljeća i zar. U ovim haljinama žene su bile pokrivene sasvim, sakrivajući lice. Feredža je vrsta širokog kaputa, dugih širokih rukava, sa velikom "jakom" (kragnom) oko vrata. Feredža je uvijek bila od crne čohe, a kod begovica i od tamnozelene.. Uz nju su se nosila i tri pokrivača od bijelog tankog platna. Jedan pokrivač je dolazio na glavu i čelo, i zvao se čember, drugi preko lica, odnosno usta, vezivao se na tjemenu i zvao se jašmak, treći je pokrivao cijelu glavu padao unaokolo, do pola leđa i zvao se dušeme. Ovako obučena žena imala je mali otvor oko očiju. Begovske žene nosile su i "pecu", tj. komad crnog postavljenog platna, vezanog srmom, sa prorezima za oči, koji se stavljao na lice kao maska.. Peca se nosila sa feredžom. Uz feredžu su se prilikom izlaska obuvale žute čizme od mehke kože zvane "tomake". Za kretanje oko kuće nošene su drvene nanule i papuče, a u zimskim mjesecima mestve i čizme od mehke žute ili crvene kože, a krajem 19. stoljeća nose cipele raznih vrsta po bečkoj modi.

 

Feredže mostarki su bile posebne vrste, bila je od tamnoplavog sukna ili čohe, oblika širokog ogrtača sa dugim rukavima. Jaka je bila čvrsto postavljena i sastavljena tako da čini vrstu kukuljice, koja se podizala i stavljala na glavu sve do očiju. Krajem 19. stoljeća zarovi počinju da potiskuju feredžu. Zar je vrsta ogrtača takođe samo za izlazak. Pravio se od raznih vrsta svile, zvane "damaske", a kasnije sa dolaskom Austro-Ugarske, najviše od puplina za ljeto i od štofa za zimu. Zar nije bio ukrojena odjeća, već iz jednog komada sastavljen ogrtač, čiji je donji dio nabran u struku i služi kao suknja, dok se gornji, otvoren, prebaci preko glave i omota oko ramena.

Ažurirano Srijeda, 21 Travanj 2010 23:24
 
Please update your Flash Player to view content.
Please update your Flash Player to view content.
Copyright - Dzemat Gornji Rahic 76207 Brcko distrikt