alt Bosansko-hercegovački muslimani učinili su u prosvjetnom pogledu velike korake. Naše stanje u ovom prevcu vidno se poboljšalo, naročito poslije Oslobođenja. Za ovo imamo najviše da zablagodarimo našem Gajretu, koji ima ogromnih zasluga za kulturno prosvjetno i socijalno podizanje našeg elementa. Zahvaljujući radu ovog našeg najjačeg i najvažnijeg društva, stvorene su jake generacije muslimanske školovane inteligencije. Međutim, naše ekonomsko-privredno stanje ne može da nas zadovolji, jer ono daleko zaostaje za brojčanim stanjem bosansko-hercegovačkih muslimana; radi toga je potrebna široka akcija svih onih, koji bi mogli doprijeti da se stanje popravi i poboljša.

     Privredni život bosansko-hercegovačkih muslimana mogli bi da podijelimo u tri faze: prvu pod turskom upravom, drugu za vrijeme okupacije pod Austro-ugarskom i treću , koja je nastupila našim narodnim Oslobođenjem 1918. god. Za vrijeme Turaka, trgovina Bosne i Hercegovine vođena je razumije se u duhu onoga vremena, na starinski način i bila je skoncentrisana u Sarajevu, koje je tada snabdijevalo trgovačkom robom veliki dio Bosne i Hercegovine, gotovo sve naše kasabe. U Sarajevu je tada bilo jakih muslimanskih trgovačkih kuća, pa i danas vidimo potomke tih sarajevskih trgovačkih familija, ali jedan dobar dio njih pretstavlja ono što je nekad bio, a jedan dio je iščeznuo sa sarajevske čaršije, kojom su nekada dominirali muslimanski privrednici.

     Sa austrijskom okupacijom nastupila su u Bosni nova vremena; prilike su se izmijenile, život se našega naroda počeo u svim pravcima da mijenja, trgovina je počela da uzima druge smjernice i nov način rada. Sa švapskom okupacijom počela je i invazija tuđinaca u trgovini i privrednom životu ovih pokrajina. Dolaskom stranaca i tuđinskog kapitala, nastao je drugi vakat, zavedene su nove metode trgovanja, do tada neviđene i neoubičajene među našim starim i čestitim trgovačkim svijetom, koji je bio navikao na solidan način rada u trgovini, a taj način nije poznavao „prevrćanja sirćeta“ i konkursa. Pozajmljivao je stari trgovački svijet po hiljadu dukata u četiri oka, bez svjedoka!

     Sa godinom 1918, odnosno svršetkom svjetskog rata, koji je naročito ostavio teške posljedice u redovima muslimana-privrednika, jer je musliman-trgovac otišao kao vojnik u rat, ne ostavivši u većini slučajeva nikoga u trgovini, a naš ženski svijet, nenaviknut na poslove izvan doma, pogotovo u trgovini, nije mogao ni tada kao na žalost ni danas da zamijeni muškog starješinu porodice u poslu, a možda i jedinu mušku glavu u istoj. Drukčije je to bilo kod naših sugrađana drugih vjera, koji u radnjama ostaviše ženu, sestru ili kćerku, te na taj način barem donekle sačuvaše imovinu i trgovinu od propasti. 

     Svjetski rat donio je teške preturbacije kod muslimana-trgovaca, u čijim je rukama u Sarajevu bila prije njega gotovo sva manufakturna trgovina na veliko, kao i neke druge branše, kolonijal i drugo.

     Danas u Sarajevu muslimani trgovci ne predstavljaju ni iz bliza ni brojčano ni kapitalom snagu musliimana glavnog grada Bosne. Veće muslimanske trgovine u Sarajevu mogu se lahko izbrojati.

     Ovo stanje zapažamo i u drugim mjestima Bosne i Hercegovine, u kojima, istina, muslimana-trgovaca ima dosta na broju, ali po veličini, kapitalu i stručnoj spremi vlasnika ove trgovine (izuzev njih mali broj) zaostaju. U glavnim gradovima najbogatijeg dijela bosanske Posavine: Bijeljini, Brčkom, Bos. Šamcu, Derventi itd. nalazite po jednu ili najviše dvije jače muslimanske trgovine, dok nemuslimanskih ima po nekoliko u svakom ovom gradu. Brčkom, kao centru šljivarske trgovine za cijelu Jugoslaviju, nedostaje merhum Alijaga Kučukalić, čije je ime i poslovanje davalo veliki prestiž muslimanskoj trgovini onoga kraja. U nekoliko mjesta iščezle su neke veoma razgranate trgovine, a da za iste ne dobismo nadoknadu u novootvorenim muslimanskim trgovinama.                              

     Interesantno je stanje muslimanske trgovine u nekim krajevima naseljenim pretežno muslimanskim stanovništvom, kao što su Tuzla i srez tuzlanski (sa 70.000 muslimana). Tuzla kao i Cazin, te još neki muslimanski gradovi i srezovi, ne predstavljaju u trgovini ovu brojčanu snagu. Iznimku čini, naša Foča, koja je toliko stradala u svjetskom ratu, ali koja je kraj svega toga oporavila i spada među naša najjača mjesta po muslimanima privrednicima, koji imaju u rukama gotovo svu trgovinu. Za Fočom ne zaostaju u pogledu muslimana trgovaca, Zenica, Visoko, Rogatica, Trebinje, (također mnogo stradalo za vrijeme rata), te još neka mjesta. Od gradova izvan Bosne i Hercegovine najveći broj privrednika ima Zagreb, gdje se muslimani  trgovci dobro plasiraše, naročito u trgovini južnog voća, koju pretežnim dijelom imaju u svojim rukama na zagrebačkoj pijaci. Neki od ovih privrednika stekli su znatne kapitale, a došli su u Zagreb sa neznatnim gotovinama, ali trudom i sposobnošću igraju danas vidnu ulogu u zagrebačkoj privredi. Zagreb ima također još nekoliko muslimanskih trgovina raznih struka koje uživaju dobar ugled u trgovačkom svijetu.

    alt Izgleda da naši ljudi, kad odu van granica Bosne i Hercegovine, postižu u trgovini veće uspjehe i povećavaju imovinu. Ovo se naročito može da primjeni na naše ljude u Turskoj, jer u mnogim gradovima ove države mogu se vidjeti kao jaki privrednici, Bosanci i Hercegovci. Tako, napr., u najjačoj turskoj izvoznoj luci Smirni (Izmir) posluje nekoliko jakih trgovačkih firmi, koje izvoze velike količine južnog voća, kao: suho grožđe, poznato po dobroj kvaliteti, lešnike, kireson, (u svjetskoj trgovini poznate kao najbolje), čiji izvoz iz Turske iznosi na hiljade vagona! U Carigradu također ima naših trgovaca, vrlo poznatih privrednika, isto u Adani, Eskišeheru, Brusi, Kjutahiji i drugim turskim gradovima. U Adani i Carigradu postoje prazvijene industrije kože i štofova, čiji su vlasnici Bosanci. Naši ljudi u Turskoj uživaju glas sposobnih i čestitih privrednika. Razlozi koji su priječili uspješnije podizanje muslimana-trgovaca u Bosni i Hercegovini, po mom skromnom mišljenju, leže u ovim okolnostima: kod nas muslimana nije bilo sistematskog rada u stvaranju trgovačkog podmlatka, kao kod naše braće drugih vjera: manjkala su nam zato društva ala „Privrednik“ a u koliko smo i imali u pojedinim mjestima po koji bolju trgovinu, one su bile malobrojne. Naš je svijet nerado davao djecu na izučavanje trgovine u nemuslimanske radnje, pogotovo u prečanske krajeve. Dakle, izbjegavani su trgovački centri naše države, koji se nalaze, kako je poznato, baš u tim krajevima sa najačom trgovinom. Tokom nekoliko posljednjih godina Gajret je, doduše, putem „Privrednika“ smjestio oko 150 muslimanske djece na moderne zanate i trgovine raznih struka po Srbiji, Hrvatskoj i Bačkoj, ali sve su to počeci. Pošto nismo imali, kao što napomenuh, dovoljan broj dobrih muslimanskih radnji, a nemuslimanske su izbjegavane, nismo bili ni u mogućnosti da stvorimo jedan jak, mnogobrojan i kvalifikovan trgovački stalež.

     Kod ostalih naših sugrađana nije bilo tako. Oni su namještali djecu ne samo u svoje mnogobrojne trgovine, nego su ih mnogo slali i na izučavanje trgovine u sve privredne krajeve Jugosalvije. Dok je na jednoj strani ovako rađeno, na drugoj  (kod nas muslimana) se opaža interesantna činjenica, da su se mnogi naši jači trgovci podigli bez ove pretspreme, vlastitom snagom i sposobnošću. Razumljivo je da je na taj način jnihov rad bio mnogo otežan i bilo je slučajeva da su sa tog neredovitog (nazovimo ga tako) spremanja za trgovački život u više slučajeva prelazili kroz razne poteškoće i gubitke u poslovanju. Da se radilo sa sistemom, kao kod drugih a to je prvo šegrt, zatim trgovački pomočnik, a onda istom samostalni trgovac, izbjegle bi se gornje nedaće.

       Osnovna nota naše stare trgovačke generacije jest štednja na svim linijama, u svakoj prilici, štednja čak i na jelu i odijelu. Pa kako je štednja dobra stvar, ona ne smije ići u krajnost. U pomanjkanju školske naobrazbe naš stariji trgovački stalež nije davao vrijednost ne samo svojoj stručnoj spremi, nego je propuštao da istu omogući svome podmlatku. Taj naš svijet nije polagao važnost, kako stručnoj literaturi, tako ni knjizi uopšte, koja bi mogla da mu da potrebnu naobrazbu i nadoknadi spremu koja mu je nedostajala; nije htio da putuje po stranim trgovačkim zemljama da bi se upoznao sa životom evropskih, privredno i trgovački jakih nacija, pa čak ni po vlastitoj državi nije putovao.

Koliku važnost poklanjaju drugi narodi upoznavanju i proučavanju privrednog života ne samo svoje već i drugih nacija, vidimo najbolje iz nedavne akcije njemačkih trgovačkih i industrijskih komora, koje su stupile u vezu sa jugoslavenskim trgovačkim komorama, radi tzv. zamjene trgovačkog podmlatka. Nijemci i ako velika nacija i sa moćnom privredom, žele na ovaj naćin da upoznaju rad i trgovačko-privredne prilike drugih naroda, radi jačanja svoje privrede, obrazovanja svoga trgovačkog staleža i uspostavljanja što življih trgovačkih veza sa privrednicima drugih, naročito susjednih naroda.

     I dok kod savremenog njemačkog privrednika postoje opaki pojmovi o obrazovanju i spremanju trgovačkog staleža za život, te dok je princip savremenog evropskog trgovca raditi što više, da bi se moglo što bolje živjeti i potpomagati kulturne, prosvjetne, humane i druge korisne institucije svoje narodne zajednice, dotle se jedan dobar dio naših privrednika drži pravila: što manje raditi i ne učiti od drugih, nego se držati one „pleti kotac k´o i otac!“

     Uz druge nedaće od kojih je stradao muslimansk trgovac došla je i ta, što su skoro svi muslimanski novčani zavodi likvidirali, a neki se utopili u druge nemuslimanske banke. Muslimanski svijet, koji je doprinio i mnogo žrtvovao da bi imao svoje banke, u čije akcije je ulagao čak i nakit svojih žena i sestara, ostao je bez jednog jakog uporišta u radu. Pošto trgovina i privreda cijelog svijeta počiva na kreditu, propašću ili likvidacijom muslimanskih banaka nanesena je osjetna šteta muslimanskoj privredi, jer je ostala bez zaleđa – kredita. Zadrugarstvo također nije moglo da se razvije kod muslimana, kao kod drugih. I tu slabo stojimo, nedostaje potrebna svijest o važnosti zadrugarstva, naročito za malog trgovca i zanatliju.

     Otežani položaj muslimana-trgovaca u Bosni i Hercegovini potenciran je još i nezdravim riješenjem agrarnog pitanja, jer je njegovim riješenjem tangirana naročito muslimanska trgovina po gradovima, gdje je nekada posjednički stalež igrao važnu ulogu kao jak potrošač trgovačkih artikala, a donekle je i sam trgovac musliman bio jednim dijelom zemljoposjednik. Propašću ovog jakog posjedničkog gradskog staleža iščezao je ne samo jak konzumenat razne trgovačke robe, nego je u ekonomskoj snazi muslimana u ovim krajevima nastao jedan ogroman manjak i praznina. Ovu prazninu i gubitak za muslimanski svijet i njegove opšte ekonomske pozicije teško bi bilo popuniti i u slučaju da smo bili mnogo bolje zastupani u trgovini i privredi, nego što stvarno jesmo.

     Slabo stanje naše privrede pokazuje da mi, muslimani u Bosni i Hercegovini, ne predstavljamo u trgovini ni približno (obzirom na kapital i drugo) našu brojčanu snagu, kao i sposobnosti u drugim pravcima. Do sada je naš svijet najviše upirao oči u škole i činovnička zvanja, koje one daju ; mali dio je dao dijete u trgovinu i stručne trgovačke škole, u kojima bi broj muslimanske djece trebao i morao da bude mnogo veći. Potrebno je da naš svijet shvati vačnost trgovine, kako je  shvaćaju i drugi napredni narodi, a i naši ostali sugrađani koji su mnogo odmakli u tom pogledu od nas. Dužnost je naše cjelokupne inteligencije i svih onih kojima leži na srcu istinski napredak našega naroda i da ga uvjere o tome da je spreman i sposoban trgovac u današnjim vremenima jak faktor u cjelokupnom narodnom životu. Nastojanja svih nas treba uputiti  u pravcu podizanja zdravog i savremenog trgovačkog i zanatlijskog podmlatka kakav imaju naši sugrađani drugih vjera.

Potrebe muslimanskog svijeta i teško ekonomsko stanje nače zajednice imperativno nalažu svima nama, da ovome problemu posvetimo punu pažnju, da pomognemo akciju za stvaranje kvalifikovane i snažne trgovačke i zanatlijske omladine.

     Učinimo maksimum napora da bi stvorili muslimanski „Privrednik“, instituciju za smještanje naše muslimanske omladine u trgovine i na moderne zanate. Ugledajmo se u tome na našu braću drugih vjera koja su smišljenim i istrajnim radom odmakla od nas naprijed u mnogim stvarima, i koja se zadovoljavaju sa po jednim prosvjetnim društvom, dok putem privrednih organizacija djeluju, nastojeći da svoje redove ojačaju ekonomski.           

     Srbi u t. zv. Prečanskim krajevima naše države osnovali su u svoje vrijeme „Privrednik“, društvo za smještanje omladine u trgovine i zanate. Ova, danas veoma  jaka ustanova osposobila je tokom svoga plodonosnog rada oko 15.000 omladinaca za privredni život. Na hiljade bivših „Privrednikovih“ pitomaca danas su dobre zanatlije i ugledni trgovci, a veliki broj njih jaki su privrednici. Zahvaljujući djelovanju „Privrednika“, Srbi u Hrvatskoj, i ako ne sačinjavaju više od četvrtine stanovništva, zauzimaju skoro dominantan položaj u privredi Hrvatske. Obzirom na brojno stanje Srba u Hrvatskoj, oni su srazmjerno jači u privredi od Hrvata...

     Za svoju ekonomsku i privrednu snagu imaju Srbi da zahvale na prvom mjestu „Privrednikovom“ radu, jer njegovi nekadašnji pitomci danas sačinjavaju srž privredne snage prečanskih Srba uopšte, ističu se u svim narodnim akcijama i igraju vidnu ulogu u cjelokupnom narodnom životu Srba u Hrvatskoj, Bačkoj i Banatu.

     Kada bismo osnovali i podigli „Privredniku“ sličnu organizaciju, osjetili bismo već poslije jednog decenija ogromne koristi, koja bi se morala zapaziti u našem cjelokupnom narodnom životu, a naročito u jačanju muslimanske trgovine i cjelokupne naše privrede. Uvjeren sam da bi osnivanje ovake jedne ustanove naišlo na najbolje razumijevanje kod muslimanskog svijeta i da bi je on primio onom istom ljubavlju i oduševljenjem, kako je primio i ustanove za svoje kulturno, prosvjetno i socijalno podizanje.

      Naš bi to svijet pogotovo danas učinio, jer osjeća kako naša zajednica iz dana u dan ekonomski slabi, gubeći privredne pozicije, koje je nekada u rukama držala. Krajnji je čas da povedemo ozbiljnog računa o ovom našem vitalnom narodnom pitanju od koga zavise i sva druga muslimanska pitanja u Bosni i Hercegovini, gdje naš elemenat, pored brojne snage, treba i mora da zauzme i u privredi položaj koji mu po čestitosti, sposobnosti i svim drugim osobinama pripada.

     Radi toga neka nam od sada bude deviza u našem radu, za koju treba da se svi založimo i svim silama poradimo: što skorije osnivanje muslimanskog „Privrednika“, društva za potpomaganje i namještanje muslimanske omladine u trgovine i na moderne zanate!

(Izvor: Esadbeg Alibegović. “Muslimani u privredi Bosne i Hercegovine”. Gajret – kalendar za godinu 1939 (Sarajevo, 1938), str. 102-108).

Pripremio:Enes Kujundžić