Naučna istraživanja i saznanja o postojanju zagrobnog života.

 

Rezultati novijih istraživanja predstavljeni pred naučnicima u California Institute of Technology, ponovo su oživjeli raspravu: da postoji život poslije smrti ili nešto što se naziva život ljudske duše.

 

Dr Sam Parnia , jedan od ljekara iz Glavne bolnice Southampton u Engleskoj, koji se bavi proučavanjem takozvanih iskustava u blizini smrti(NDE) , tvrdi da je primjetio da su ljudi razmišljali i kada mozak nije pokazivao nikakve funkcije. Neki od njih, koji su uspjeli da se povrate u život jasno su se sjećali tih svojih razmišljanja.

Ovaj britanski ljekar i naučnik tvrdi, kako ima dokaz da se svijest zadržava i kada mozak prestane da funkcioniše, odnosno kada je pacijent klinički mrtav. Dr Sam Parnia je vrlo ozbiljan kada tvrdi, da postoji mogućnost postojanja svijesti ili duše, zadržavanja misli i razmišljanja, čak i kada je bolesnikovo srce stalo, disanje se prekinulo i kada aktivnost mozga ne postoji.

Dr Parnia i ekipa naučnika koji su istraživali iskustva u blizini smrti, tvrde da su pronašli dokaz koji pokazuje da svijest može da se zadrži i pošto mozak prestane da funkcioniše.

 

Njihove detaljno vođene statistike pokazuju: da od 63 bolesnika koji su imali srčani udar, njih 56 nije imalo nikakva sjećanja na period u kom su bili bez svijesti, tačnije - klinički mrtvi. Ipak, sedmoro, od kojih se za četvoro vjeruje da su se našli u blizini smrti, tvrdi da su osjećali mir, spokojstvo i zadovoljstvo, vrijeme se ubrzalo, izgubili su svijest o tijelu, ugledali su jarko svetlo, zašli su u drugačiji svijet, susreli su se sa mističnim bićem i stigli su do tačke sa koje nema povratka?.

 

Neki naučnici veruju da upravo nizak nivo kiseonika može da prouzrokuje iskustva u blizini smrti, ali on nije zabilježen ni kod jednog bolesnika koji su doživjeli infarkt.

 

Tim naučnika koji je vodio istraživanja, objašnjava da niko ne razumije na koji tačno način moždane stanice stvaraju misli i veoma jasno predočavaju mogućnost da je um, ili svijest, nezavisna od mozga.

Moždane stanice su prema njihovim riječima, jednake bilo kojim drugim stanicama. Mogu proizvoditi proteine i hemikalije, ali nisu sposobne da proizvode misli koje posjedujemo. Neosporno je, da je mozak potreban za pojavljivanje (aktivnost) uma, baš kao što televizor preuzima elektromagnetne talase iz okoline i pretvara ih u slike i zvuke - objašnjava dr Parnia.

Nakon inicijalne dr Parnijeve studije neki doktori su bili vrlo nadahnuti, tako da su osnovali novčani fond kako bi podstakli dalja istraživanja i sakupljanje novih podataka.

 

O različitim iskustvima u blizini smrti govori se već vijekovima, međutim istraživanja dr Parnijeva imaju težinu, jer se ni kod jednog ispitanika nije mogao izmjeriti nizak nivo kiseonika, za koje skeptici tvrde da doprinose fenomenu neobičnih iskustava.

Međutim, dr Kris Frimen (Chris Freeman), psihijatar i psihoterapeut iz Royal Edinburgh Hospital-a, tvrdi da ne postoji dokaz da su se iskustva o kojima su govorili bolesnici, uistinu pojavila kada je mozak bio isključen.

Znamo da sjećanja mogu da zavaraju. Potpuno tačno možemo odrediti da se nešto dogodilo, ali jako teško možemo da znamo kada. Sasvim je moguće da su se ta iskustva pojavila tokom oporavka, ili baš neposredno prije kliničke smrti. Mislim, da je za sada vrlo malo dokaza za tvrdnju, da su se ona dogodila dok je mozak bio isključen , zaključuje dr Frimen.

 

Skeptici tvrde, da se sjećanja kod bolesnika javljaju u kratkim trenucima dolaženja i gubljenja svijesti. Međutim, dr Parnia odgovara da je u slučajevima kada je npr. bolesnikov mozak pretrpio traumu prilikom automobilske nesreće, nemoguće da se on sjeća trenutaka prije ili poslije gubitka svijesti. Sjećanje se javlja poslije nekoliko sati, pa čak i dana.

 

Od vremena objavljivanja prve studije, dr Parnia i njegove kolege pronašli su 3.500 ljudi kod kojih su se lucidna pamćenja javljala za vrijeme kliničke smrti. Mnogi su se plašili da otvoreno govore o takvim iskustvima, jer su strahovali od moguće rekacije okoline, kao i da ih ne proglase ludima.

 

Naravno, iskustva iz svakodnevnog života se razlikuju od kvaliteta doživljaja i iskustva koja postoje izvan života i/ili sa druge strane života, tako da je osnovno pitanje (primedba) koliko je moguće u naučnim okvirima (ograničenjima) postaviti jasne definicije o nečemu što nije sadržajno dostupno poimanju svijesti koja postoji na ovom nivou svakodnevne svijesti. Ako je nešto izvan svakodnevne svijesti, onda mora postojati mogućnost zadiranja u prostor i/ili iskustvo koje postoji na nekom drugom nivou ili polju svijesti.