Drevna filozofija je učila čovječanstvo umjetnosti življenja. Nasuprot njoj, moderna filozofija najviše liči na paradu tehničkog žargona rezerviranog za specijaliste.

Pjer Ado

.. .Sada sam u osmoj deceniji života, i promjenljiva mišljenja ljudi me više ne impresioniraju; misli velikih  starih majstora znače mi više od filozofskih predrasuda zapadnog uma.

Karl Jung

 

Kao dijete sam prisustvovao sijelima svog djeda sa rođacima i komšijama, kada se dugo u noć razgovaralo o potrebama i koristima prisutnih, ali i onih koji tu nisu. Neko je u tom razgovoru u kojem je bilo i šale i duhovnosti znao primjetiti da je u izvjesnog Mehmeda ograda oko kuće pala, pa bi je trebalo poduprijeti i već su se, onako usput, dogovarali na koji način da to obave. Zatim ako je neko gradio kuću, znali su svi da učestvuju i pomažu sa svojim mogućnostima, da prave zajedničke akcije, ma kako navedeni bio imućan.

U vrijeme ljetine se olakšavalo onima koji nisu uspijevali, na vrijeme i sami da to obave, i to je formiralo tako lijepe suštinske i korisne odnose, koji su u sebi imali onaj karakteristično ljudski zanos i specifičnost koja je imala nečeg čudesno lijepog u sebi. Ljudi su ne tako davno, na pravi način drugovali, a rodbinski odnosi su bili tako bliski, prijatni i puni pomagačkog zanosa. Nije bilo razmirica oko međa, kuća i imetka općenito, svako je sve koristio bez ljutnje. Svima je bilo dobro i lijepo, znalo se ko je stariji i koga treba poštovati, ko je mudriji i čiju treba prihvaćati. Kao u nekom idealnom društvu gdje imaš sve prema potrebama. Ubrzo, kao da je ubačen neki degenerativni kod, virus, odjednom se, gotovo preko noći sve poremetilo i pokvarilo. Prvo je došla mehanizacija zapravo zamjena čovjeka strojem, i u proizvodnji i u domaćinstvu. Ona je trebala olakšavati život, povećavati slobodno vrijeme za druženje i muhabbet. Desilo se suprotno. Počela je utjecati na zahlađivanje odnosa među ljudima. Ljudi su počeli uviđati da mogu mnoge poslove odraditi sami. Kolektivni radovi na poljoprivrednom imanju, izgubili su značaj. Motorizacija, strojevi, automatika, samokretni i samopokretni mehanizmi - dovelo je do razvoja odnosa čovjek - stroj, a sve manje čovjek - čovjek. Čovjek je shvatio da mu niko nije potreban i sa osjećajem neke „pobjede" prihvatio je novu samostalnost i modernost koja je došla. (Čovjek je nezahvalan i ohol, kada se učini neovisnim).

 

Zamislite sada čovjeka Bošnjaka, koji uvidi da nešto može sam i da mu niko ne treba. Tu su začeci zloupotrebe koja se javlja kod čovjeka, koji je još na razini samoljublja. Potom su se pojavili poslovi u fabrikama, plaće s kojima se također moglo živjeti bez ikoga, žene koje su tražile od svojih muževa da se odvoje i osamostale. Porodica i prijateljstvo su započeli da se oslobađaju ranijih obrazaca i funkcija.

 

Potreba za druženjem se pretvorila u „trač partije po kahvama". Pokvarenost s viškom slobodnog vremena je počela da sve više vlada, a ljudi da se bave negativnim senzacijama u svojim čaršijama. Malo je ko u pričama napominjao svijetle ljudske primjere, jer bi se javila zavist i „pokvarila" kahvu. Što je onda moglo ljude vezivati, što su Bošnjaci dalje mogli tražiti i (d)očekivati, na trusnom balkanskom prostoru i podneblju, kada su rasturili zajednicu, porodicu (rodbinu), dom, prijatelje. Pojavila se tzv. „nuklearna porodica" koja na zapadnoj klimi može uspijevati, ali je u Bosni ona posijala sjeme otuđenosti. Postala je važna samo silazna rodbina (čitaj djeca), i niko od ravne ili uzlazne rodbine, nije imao pravo na moje dijete u smislu savjeta i odgoja. A kada je dijete ugledalo da je roditelj tako samostalan, a tako nezreo i ustvari preslab za njegov odgoj, dijete je brže-bolje, jedva dočekavši se preotelo iz roditeljskih uzda odgoja i počelo da zapovijeda. Tada se „jadni" otac i majka uhvatiše za glavu, ali im bi kasno, a možda još uvijek mnogi i ne vide što se ustvari desilo sa dolaskom „moderne." Samo mogu duboko osjećati (i stenjati) da nešto nije u redu u odnosima sa svojom djecom. Međutim snage nemaju da išta poprave, a kako onda biti sretan na ovom svijetu, ako vas djeca ne poštuju i ne drže za roditelje. Neko je davno mudro rekao da će nam na ovom svijetu biti dobro kada nas djeca budu držala i poštovala za roditelje, a da će nam na onom svijetu biti bolje, kada nas djeca ne budu više držala za roditelje. Možda je i ovo rasturanje rodbine i porodičnih i prijateljskih odnosa utjecalo na bošnjačko slabljenje, ali i (ne)spremnost za suprotstavljanje u ratnim okolnostima. Zbog čega se ono desilo i da li je i to nametnuto od nekog drugog, je pitanje kojim bi se mogla baviti neka nova knjiga. Činjenica je da se zajedništvo načelo navedenim raslojavanjem i individualnim osamostaljivanjem, koje je došlo s „modernom." Naravno da je višekratna dugogodišnja traumatizacija kroz genocidnu politiku, dovela do nesposobnosti i empatije, između ostalih i za porodicu. Kada se unutrasnji raskol i rastroj desi pod utjecajem traume, empatija se izgubi, a užad vezivanja popuste i popucaju, te se odnosi raspadnu.

 

Pored ostalog vidimo kako je čovjek zapravo nesposoban, da iskoristi slobodno vrijeme koje se pojavilo. Ne može da pronađe nove načine i puteve u pozitivnom smislu interesno-ovisničkih odnosa sa drugima, kako bi se spriječio neželjeni nastanak ove izolacije, hladnoće i otuđenja među komšijama, prijateljima i što je još gore -među rođacima, i to najbližim. U svakoj drugoj bošnjačkoj obitelji ćete danas naći, da je neko s nekim u svađi, i to među najbližim rođacima?! Ovo je zahlađenje naročito koštalo Bošnjake u proteklom ratu, koji su se poodavno počeli otuđivati u svojim porodičnim vezama i odnosima.

Za primjer ću navesti jedan susret tokom rata, kada sam upoznao dvije žene muhadžirke iz okolice Višegrada, koje su se daleko od kućnog praga upoznale tek u muhadžirluku!? Tom prilikom su spoznale da su dosta blizak rod, a da se uopće ranije nisu ni poznavale!?

Nešto sam razmišljao nakon ovog susreta i sebi u bradu prošaputao: Pogledaj, gdje ih je Uzvišeni poslao, gdje su trebale doći, da bi shvatile da su tako blizak rod! Pa nije li to neka po(r)uka, a možda i kazna, zbog toga što se nisu poznavale i posjećivale, znajući za činjenicu da je kidanje rodbinskih veza grijeh! Spontano mi se takva misao javila. Koliko sam mogao vidjeti one nisu ni tu, gdje su prognane, daleko od kućnog praga, zapravo shvatile poruku i pouku koju su trebale shvatiti - da su trebale toliko kilometara preći i biti prognane od kućnog praga, da bi konačno u tuđoj zemlji "doznale" da su blizak rod.

To je kao u romanima kada odeš preko bijela svijeta da nađes blago, pa kada ga iskopaš vidiš da je ključ od kovčega zapravo kod tvoje kuće, u tvojoj avliji. Ovaj raskol unutar bošnjačkog porodičnog bića je između ostalog doveo do stradanja, jer sve kreće iz porodice. Ako u bližoj, pa i široj porodici nema mira, zajedništva i obiteljskog blagostanja, kako će ga biti u datom narodu? Porodica je osnovna jedinica društva.

Neko bi me od čitalaca mogao krivo shvatiti i pomisliti kako krivim industrijalizaciju, mehanizaciju, automatizaciju za otuđenje među ljudima, i želim da ljudi opet s konjima i karavanama kreću na hadž. Naravno da je dobro da pronalazimo puteve i načine za olakšavanje i ubrzavanje naših poslova, ali ne na štetu naših skladnih međuljudskih odnosa. Kad već nalazimo i pronalazimo različite izume, zašto ne pronađemo i rješenje, što sa viškom vremena, nezauzetošću. Hoćemo li se početi zbog dosade onda ubijati i drogirati. Da li smo tople međuljudske odnose zamijenili strojem, kompjuterom i ušli s njim u odnos, zamjenivši ga s ljudskim odnosom. Da li uopće postoji pravi ljudski odnos iz mene, iz „ja" i duhovnost, ili krećemo iz „onog"? Šta kažeš poslije „merhaba (zdravo) kako si"? Gdje se poslije uljudnog i učtivog pozdrava izgubi dalja komunikacija, koja gradi odnos? Poslije merhaba samo možeš eventualno čuti nečiji monolog u vidu jadanja, ili radoznalo isljeđivanje - da te neko sve o tebi ispita i ode. Pravog prožimanja i razmjene mišljenja, što bi stari ljudi rekli „muhabbeta" - nema.

Kao da se energija za druge potrošila. To od nas izgleda traži vrijeme, ponekad materijalnu pomoć, različite usluge kao i psihički angažman i frustrirani smo ako od ljudi ne dočekamo adekvatnu zahvalnost.

Kao rezultat toga imamo sve veća otuđenja i psihičke bolesti, a možda i ratove. Ratovi i dolaze nakon nakupljene unutrašnje ljutnje i napetosti, nestanka smisla života, kada ljudi žele sve rasturiti i kada ljudima onda postane svejedno - hoće li ubijati ili biti ubijeni. O ovome svijet i svi mi malo vodimo računa, zapravo najmanje vodimo računa o čovjekovom zadovoljstvu,blagostanju i rahatluku. Zamislite sad apsurda - to je ustvari najvažnije u životu -da dočekate zadovoljstvo i duševni mir. A ko vodi računa o tome, jeste li vi lično zadovoljni kao osoba ili ne?! Nečije nezadovoljstvo može i vas sutra koštati. Gradićemo sretno društvo, možda nesretnih pojedinaca. Prastaro je pitanje:

 

Što je važnije - sreća društva ili sreća pojedinca?

Pojavila se vrlo specifična patologija među adolescentima, koji se povlače u svoje sobe i potpuno otuđuju od vanjskog svijeta, ne želeći da kontaktiraju čak ni sa roditeljima. Danas svijet ima sve, a nema ništa, i to je strašna spoznaja, kada je dočekate. Interesantno je da je čovjek u stanju, da inteligentno pronađe nove tehnologije, a nije u stanju da pronađe uspješnu ljudsku komunikaciju i da tako olahko i bezbrižno, zanemari tako potrebni pravi ljudski odnos i duhovnost, jer njega treba graditi. Čudi me da ljudi od struke nisu pronašli rješenje za navedeni vakuum prostor koji se iznenada pojavio. Koje je rješenje za prevenciju duševnih bolesti koje dolaze s nedostatkom, deficitom, kao i neadekvatnim ljudskim odnosima i komunikacijama. Ustvari, da li smo svi zasićeni jedni drugih, pa želimo putem stroja pobjeći jedni od drugih.

I zaista kada danas pitate neke od liječenih narkomana, zašto su počeli eksperimentirati sa drogom, oni odgovaraju u velikom broju slučajeva - iz dosade. To potvrđuju mnogi izvori. Nezauzetost i slobodno vrijeme koje se pojavilo s viškom vremena, nije na adekvatan i pametan način popunjeno od strane razumnog čovjeka (homo sapiensa). Ono je vrlo opasno i zna biti kao i alkohol - majka mnogih zala. Umni ljudi (kojih izgleda imamo previše samo u tehnici, elektronici), a kojima je predmet istraživanja sam čovjek (psiholozi, filozofi), morali bi ponuditi rješenja, što sa ovim viškom slobodnog vremena?! Ono je nastupilo kao vakuum i nepremostiva prepreka, bez adekvatnog rješenja. Nakon tehnickih izuma koji su u mnogo čemu zamijenili ljude i skratili vrijeme rada i proizvodnje nekog proizvoda, pojavio se višak slobodnog vremena kao nus-produkt. Ako ljudi nisu više uključeni u radne obaveze, tako što će biti oslonjeni više jedni na druge u procesu proizvodnje i rada (kao ranije), logično već zaključujete, da svi skupa kao zajednica imamo problem. To neuključivanje i neoslanjanje jednih na druge, neumitno će formirati, ili je već formiralo raznorazne opasnosti i otuđenja, jer izgleda s neovisnošću ide i otuđenje. Pogledajte današnje mlade: bude se i ustaju uzmedu 10 i 14 sati, servira im se doručak, zatim izlaze vani na kahvu koja traje najmanje dva sahata, vraćaju se kući isprazni (a kako ne bi bili jer su dva sata vodili isprazne razgovore sa isto tako ispraznim vršnjacima). Kod kuće gledaju onda televiziju sa vrlo često zaglupljujućim serijalima i dramama (jer je i inače malo poučnih sadržaja), koji ih opet nikako ne ispunjavaju u pravom smislu riječi. Ručaju ili već večeraju (ko bi ga znao), i opet izlaze naveče kako bi se sreli sa onim istim osobama Sve oko njih je neduhovno, dehumanizirano i neprivlačno.

U nekim pojedincima sva ova dosada, ispraznost, nezadovoljstvo i besmisao se nakupi. Neki od njih potraže neke alternativne podsticaje - neko novo drugačije, možda narkomansko iskustvo koje im "donese" nešto novo. U svakom čovjeku postoji ugrađena potreba za suštinskim odnosima i komunikacijom sa drugim ljudima, što ga na neki način ispunjava kroz interakciju sa drugima. Ako se ta potreba ne ispuni, a danas se najčešće ne ispunjava, onda se traže alternative. Psihoterapeuti smatraju da su poremećaji u ljudskim odnosima, izvor mnogih duševnih smetnji i da se isto tako oni liječe terapijom toplog ljudskog odnosa. Većina problema kod ljudi nastaje u odnosu i kroz odnos se može i razriješiti. Energiju crpimo iz toplog ljudskog odnosa za psihički rast i razvoj i formiranje unutrašnjeg svijeta. Kakav će taj unutrašnji svijet izgledati, ovisi o tome koliko ćemo zdravih ili toksičnih sadržaja u njega ugraditi. Ne možemo reći: „To se nas ne tiče ko je izgubio smisao, ko nije." Kako ćemo to reći kada se npr. narkomanija u našoj okolini, kao i nasilje, tiču upravo nas, a da o ratu i ne govorimo. Upravo sve nas, ovo pogađa. Alkoholizam, narkomanija, nasilje u porodici, je također jedan obiteljski rat, i mi to opet kao noj ne želimo vidjeti. Pa kako može da nas ne zanima? Dakle, ako ne vodimo računa o suživotu, teško da ćemo formirati takav svijet u kojem ćemo se sigurno i dobro osjećati i dijeliti blagostanje.

Prilike oko nas mogu nas činiti sretnim i zadovoljnim, ali i obratno. Ovo se dešava na individualnom planu, a na kolektivnom,takve prilike i otuđenja oko nas znaju provaliti u takav jedan kolektivni bijes, pa onda se sva krivica za takvo stanje u nama, izgleda zna svaliti na drugoga (drugi narod npr.) i bezrazložno ga napasti. Vidite na koji je sve način čovjek u stanju, riješiti se unutrašnjeg napetog tereta i smetnje.

 

Treba reći da je napetost u čovjeku vrlo opasna. Tehnološki razvoj nažalost uopce ne prati duhovni,odnosno psihološki razvoj. Danas je izuzetno važno snalaženje u elektronskoj komunikaciji. Svakodnevno se nameću nove i nove stvari, nova i nova otkrića, novi zahtjevi pred čovjeka. Pritisak je da se bude u trendu, a da vas niko ne pita kako se na sve to psihološki adaptirate i kako to osjećate. Svjedoci smo velikog zahlađenja odnosa među ljudima, i sve siromašnije suštinske, tople i brižne emocionalne komunikacije. Stoga se ne treba čuditi, zašto zlo činimo sebi i drugima. Čudimo se otkuda tolika patologija? Da li je to reakcija na ovu frustraciju koju osjećamo? Čovjek, kao svjesno biće, samog sebe je zapostavio i zaboravio, trčeći ka tehnološkom razvoju. Usmjeren je na potrošnju u toj mjeri, da bi na kraju potrošio i sam sebe. Zaboravio je na razvoj lijepih unutrašnjih osobina, potreba i osjećanja. Sve se ogoljelo i svelo na zadovoljavanje strasti. Kada ne može ili ne zna zadovoljiti, više duhovne potrebe, onda se čovjek okrene onom što mu izgleda brže i „lakše" -zadovoljava strasti, jer izgradnja ličnosti podrazumijeva dugotrajni proces. To mu kao jedino preostaje, bar tako vam se nameće od strane ponude, koja prati potražnju i naravno bdije nad njom i kreira je. Nikog danas nije briga za prave ljudske potrebe. Lijepa književnost, muzika koja razvija pozitivne i ugodne emocije, toplinu i mir, te filmovi sa životnom porukom postali su rijetkost. Najvećim dijelom muzika i filmovi razvijaju agresiju i težnju ka pražnjenju napetosti i bijesa, koji su od ranije akumulirani u čovjeku. Ljubavi je sve manje. Dominira strast. Ljubav se zamjenjuje pohotom. Sve se ogoljeva do kraja, svaki se paravan skida i sve se rastura do srži i bola. Danas je na sceni isplivavanje najgorih strasti u njenom iskonskom obliku. Ili kako bi to Krleža rekao „sloboda mesa," tj. tjelesnih užitaka. Razuzdane koncertno - kazališne priredbe, raspojasane zabave, raskalašeno plesanje, sve se to promovira kao životna filozofija, u kojem je uživanje u nasladama i velikim uzbuđenjima, najveće dobro i smisao života. Na kraju se čovjeka svodi na obično nagonsko biće, koje nema ništa osim strasti. Oni koji se u to ne uklapaju i koji to ne odobravaju,„usamljena" su grupa.

 

Zdravlje tako postaje bolest. Inverzija vrijednosnog sistema je na sceni i u modi, te jaše na krilima demokratije.

 

Autor:Jusuf Kardeš

Foto ilustracija

/dzematrahic.ba/