Čini nam se kako vrijeme odmiče da smo poprilično zaboravili naše saborce, ljude koji su bili  prije svega sinovi,očevi, a tek onda dobri borci i patriote ove naše lijepe zemlje zvane Bosna. Mali naš osvrt na prohujale godine od tih sudbinskih dana opstanka Bošnjaka na ovim prostorima,možemo bar na tren da ih se prisjetimo jer je u petak 14 decembra punih dvadeset  godina od kako nisu među nama Admir Hercegovac i Salko Lišić iz G.Rahića,Džemal Jukić iz Brke,Nihad Osmić iz Brčkog,Muharem Mehić iz Ograđenovca,Dževdet Džakulić iz Maoče koji je nestao taj dan,Džemal Alić iz Rašljana,Mehmedalije Pengić koji su poginuli 15.decembra. Dakle red je da se spomene koji smo među živima i koji smo tog sudbonosnog dana bili na ispomoći odbrani linija na Donjem Rahiću kada su srpsko-crnogorski agresorski vojnici probili liniju HVO iz pravca Grbavice i Gorica. Dan kad je grmilo na sve strane dan kad smo izgubili svog dragog i hrabrog komandanta Envera Pamukčića kao i dobar broj svojih drugova vojnika koji nam ostaše trajno u sjećanju na tom dijelu linije. Taj momenat napuštanja linije od strane bojovnika iz HVO-a je bio sudbonosan za taj dio teritorije,gdje su borci 108 brčanske brigade pretežno iz četvrtog bataljona svojim hrabrim potezima uspjeli zaustaviti sve agresorske vojnike kao i ruske plaćenike koji su zajedno sa njima bili angažovani na ovladavanju tog prostora. Čovjek teško da zaboravi hrabre sinove našeg kraja koji ostaviše ono najvrednije dunjalučko,a to je svoje živote. Mlade generacije treba podsjećat na grozote tog vremena da se nebi ponovilo za koju godinu i deceniju,historija je učiteljica života to je sintagma i moto iz latinske izreke. Zbog toga je i ovaj kratak osvrt na naše heroje i hrabre borce iz našeg kraja.

Dio teksta o ratnom komandantu Enveru Pamukčiću i danu kada je poginuo:

Posljednju veliku bitku , bitku svoga života, Enver Pamukčić je vodio u Donjem Rahiću 14.decembra 1992.godine. U toj decembarskoj ofanzivi četnici su u ovom dijelu brčanskog ratišta probili naše linije. Tako se po snijegu i hladnoći razvila velika bitka.
Bila je to, zapravo, bitka kojom su četnici poremetili planove brčanskih boraca da ponovo krenu u presijecanje koridora. Četnički udar je bio žestok i u Donjem Rahiću su „popucale“ linije naše odbrane. Tada je Pamukčić sa svojim borcima pohitao u odbranu Donjeg Rahića. Četnici su nadirali tenkovima i jakom pješadijom. Pamukčić je i komandovao i borio se.

Ali bio je ranjen. Previli su mu ranu i preporučili mirovanje. On se, međutim, odmah vratio u Donji Rahić i nastavio da se bori. Borac Džemal Jukić uništio je jedan tenk, ali je i sam bio smrtno pogođen. Umro je na rukama Envera Pamukčića. Tada je Pamukčić uzeo Jukićev ručni bacač i uništio drugi četnički tenk. Onda ga je pogodio metak u srce po jednoj verziji,a po drugoj verziji priče je bio pogođen u lice i to kraj nosa, tu ranu su vidjeli borci onaj dan kada su ga izvukli sa položaja i dovezli kući. Bilo kako bilo Enver je na sebi imao pancir po običaju kada bi išao na liniju. Otprilike ovo su dvije vrezije price gdje je naš hrabri komandant pogođen koji je imao veliko i plemenito srce da se stavi komplet u odbranu našeg kraja,komandujući četvrtim bataljonom. Kada je Enver poginuo imao je svega 40. godina starosti.

Za mnoge brčanske ratnike bio je to najteži dan u ratu. Jer, izgubili su Envera. Tek naredne noći naši su uspjeli da izvuku njegovo mrtvo tijelo koje je ostalo nadomak četničkih linija. Među onima koji su izvlačili naše poginule borce tu noć je bio i kapetan Bahrija Abidović  iz Ograđenovca koji će nakon 11 dana od pogibije Envera i ostalih saboraca poginuti na području Sekulića. Ovdje dodajemo da su naši saborci isto tokom noći izvlačili mrtva tijela Salke Lišića i Admira Hercegovca koji su ostali pogođeni u kukuruzištu i tranšei. Admir kada je poginuo imao je svega 20 godina,a Salko 41.godinu.Bio je to težak dan za brčanske borce ali i dan kada se agresor zaustavio i polomio zube od strane naših boraca.

hak/dzematrahic.ba/