Sjećanje jedne nane

 

altBilo mi je samo šest godina. Moja sestra je bila starija godinu. Živjele smo u jednom malom mjestu. Imale smo kravu Zeku koja je za našu petočlanu porodicu značila mnogo. Sestra i ja smo mnogo voljele našu Zeku i brinule o njoj. Nismo mogle ni naslutiti da će Zeka jednog dana otići od nas. Ipak, dogodilo se nešto što nismo očekivale. Jednog tmurnog jutra reče nam majka da je Zeku prodala i da će doći čovjek da je odvede. Majka je nekim poslom otišla od kuće a mi smo trebale sačekati čovjeka. Beskrajno tužne zbog takog saznanja odosmo u štalu, pomilovasmo našu Zeku po vratu i trbusima i dadosmo joj još" hrane da od nas ne ode gladna, jer ko zna kad će je tamo nahraniti. Ona nam na našu paznju uzvrati svojim nemuštim jezikom: blago riknu, onjuši nas, i mene obliza po ruci, što sam ja smatrala da je učinila u znak zahvalnosti.

Nismo se mirile s majčinom odlukom iako nam je ona objasnila da je Zeka stara i da ćemo kupiti mladu i bolju koja će davati više mlijeka. Za nas nije bilo ni bolje ni draže, ali eto, moramo poštovati majčinu riječ. Došao je čovjek u dogovoreno vrijeme i bez puno priče pođe prema štali. Sestra i ja potrčasmo za njim, kao da smo htjele reći da nam je ne dira. On, visok, krupan, jakih obrva, sa beretkom na glavi. Izgledao nam je kao gorostas. Samo nam reče da odvezemo kravu i da je izvedemo. Rekle smo da ne umijemo i da je najbolje da on ide kući jer priuza je tako svezana da je niko nezna odriješiti. Mislile smo da će se ovaj robusni čovjek predomisliti i odustati. Nije sačekao ni da izgovorimo sve što smo naumile, uđe u štalu i odveza našu Zeku za tili čas. Izvede je iz štale, potapša po leđima i pođe niz ulicu. Šta sad!? Sestra i ja pođosmo za Zekom i spontano nam se rodi ideja da nije prodata i priu­za (uze ) jer majka o tome nije ništa govorila.

Uglas smo povikale: "Daj nam priuzu!" Čovjek, ne okrećući se, odgovorio je da bez priuze ne može kravu voditi i dalje je nastavio put. Njegov svaki korak bio je kao naša četiri. Mi smo trčkarale za Zekom, jedna s jedne, druga s druge strane, spuštajući ruke na njene trbuhe i milujući je kradom kao da se opraštamo. Plakale smo i stalno ponavljale: "Daj nam priuzu!" On se na to nije puno osvrtao. Ponekad bi izgovorio da ne može voditi kravu bez priuze, a to smo mi upravo u duši i priželjkivale. Zeka je išla nevoljno, često zatezajući priuzu i upirući nogama kao da je bila svjesna da odlazi u nepovrat. Oblaci popraćeni blagim vjetrom nadvili su se nad nama baš kao da su i oni pošli da zajed­no ispratimo Zeku. Dragi Allah posla kišu koja je sapirala suze sa naših lica. Kroz suze i kišu samo smo vidjele našu miljenicu, punadku, prelijepu, sa crnim biljegom na vratu, koji joj je pristajao kao broš mladoj djevojci.

Došli smo do rijeke na kojoj je bila stara drvena ćuprija za pješake. Sva nastojanja čovjeka da navede Zeku na ćupriju bile su uzaludna. Mi se tu poradovasmo, ali nakratko. Bio je ljetni dan i rijeka za ovog gorostasa nije pričinjavala problem. Skinuo je cipele, zavrnuo nogavice i zagazio u rijeku, čvrsto držeći Zeku za priuzu. Ona ne htjede odmah u vodu, okrenu se na nas i u jednom momentu spoznasmo i njenu tugu, kao da je htjela reći da tako mora biti, i pod prisilom i ona zagazi. Sestra i ja smo iz glasa plakale ponavljajući bezbroj puta: "Vrati nam priu­zu!" Eho je odzvanjao negdje u daljini, a naša Zeka je izmicala sa vidika, i nestala u sokacima obližnjeg sela. Zamolismo Milostivog Allaha da našoj Zeki bude dobro i da ti nepoznati ljudi nikad u srdžbi ne spuste štap na njene srebrnosive trbuhe.

 

Nana Sena