Postojalo je jednom jedno ostrvo na kojem su živjele: sreća, tuga, vrijeme, taština, znanje i ljubav. Jednoga dana saznaše da će ostrvo potonuti, te svi, osim ljubavi, napraviše čamce i napustiše otok. Ljubav je željela ostati na ostrvu sve do posIjednjega trena, sve do samoga kraja.

Kada je ostrvo bilo gotovo potonulo, ljubav odluči zatražiti pomoć. Bogatstvo prođe pored nje u ogromnome brodu. Ljubav upita:

- Bogatstvo, hoćeš li me povesti sa sobom?

-Ne, ne mogu -, odgovori bogatstvo, - mnogo je zlata i srebra na mome brodu. Za tebe nema mjesta.

Ljubav odluči upitati taštinu koja također, prolaziše pored nje na prelijepom brodu.

- Taštino, molim te, primi me na brod

- Ne mogu ti pomoći. Sva si mokra, možeš mi ošteti brod -, odgovori taština.

Tu je negdje u blizini bila i tuga, te i nju ljubav zamoli:

- Tugo, primi me kod sebe na brod!

- Ljubavi, tako sam tužna da želim biti sama.

Sreća prođe pored ljubavi, ali bijaše tako vesela da nije ni čula kako je ljubav zove.

Iznenada, ljubav začu nepoznat glas:

-  Dođi, ljubavi, ja ću te povesti.

Bijaše to jedan starac. Sretna i vesela, ljubav zaboravi upitati starca gdje idu. Kada su pristali u luku drugog ostrva, starac ode svojim putem. Svjesna koliko duguje starcu, ljubav upita znanje:

- Ko mi je ovo pomogao?

- Taj starac je vrijeme. - reče joj znanje.

- Vrijeme? - začudi se ljubav.

Zašto mi je ono pomoglo?

Znanje se nasmiješi i odgovori:

-         Samo je vrijeme sposobno shvatiti stvarnu vrijednost ljubavi.

Hikaja/dzematrahic.ba