Neki čovjek drž’o krave, a mlijeko prodavo. Bio je vrijedan i trudio se ali mu je pos’o i pored toga nekako potanko iš’o. On se požali jednom trgovcu, a ovaj mu reče da mu je mlijeko gusto pa da sipa pomalo vode, pa će bolje ići. Tako i bi.
Kako poče sipati vodu u mlijeko, poso mu krenu, i ubrzo zaima i zamali. Domalo spremi se i na hadž da krene.
U onaj vakat išlo se brodom do Džidde, pa na devama do Mekke i Medine. I on prisjede na brod sa ostalim hadžijama. Kako se dugo putovalo, hadžije su kratile vrijeme šetajući se po palubi i eglenišući, i prebirajući kese s parama, računajući šta će potrošit i šta će darova kupiti. Tako i onaj trgovac mlijekom sjede na palubu, pa izvadi kesu da se preračuna u parama; kad zaskoči se jedno majmunče, što su mornari s njim cirkuz izvodili, ter hlati onu kesu s parama pa uz užad i jedra pobježe i pope se na vrh brodskog jarbola.
Pa onda oni majmun, k’o kakav čojk, uze onu kesu s parama, otvori je, izvadi jedan po jedan dukat, okrene ga tamo i vamo, onjuši nosom, pa neki baci u more a neki vrati u kesu.
Sve to gledaše mornari i hadžije sa palube. Mornari se zaletiše da ga fataju, ali onaj hadžija ne dade, nego veli:
- Voda u vodu, a mlijeko na hadž!
U tome i onaj majmun, k’o čojk, zategnu kesu i baci je na palubu, a bio je skoro prepolovio.
Jah, šta ćeš!