Širokom pustinjom jahao je na kamili neki beduin. Na kamilu su bile natovarene dvije teške vreće, a beduin je sjedio među vrećama i na sav glas pjevao. Usput naiđe na jednog čovjeka koji je išao pješice. 

Čovjek nazva selam, a beduin mu odgovori i reče: “Baš dobro što smo se sreli. Dosadno je i opasno putovati sam pustinjom. Nastavimo put zajedno, tako je sigurnije, a usput možemo i porazgovarati, pa će nam putovanje brže proći. Žao mi je samo što ti ideš pješice. Da moja kamila ne nosi ove teške vreće mogao si i ti uzjahati sa mnom.” 

“A šta je u tim vrećama”, upita onaj. “Ništa naročito”, odgovori beduin, “jedna vreća puna je pšenice, a drugu sam napunio pijeskom.” Kad ču da je u jednoj vreći pijesak, čovjek se začudi: “Na kamilu si natovario vreću punu pijeska?! Ovog običnog pustinjskog pijeska?!” “Da, i ne shvatam šta je tu čudno!”, reče beduin. 

“Ali naravno da je čudno!”, reče pješak, “Još nisam čuo da neko kroz pustinju nosi vreću punu pijeska!” “Znaš, vreću pijeska natovario sam s druge strane radi ravnoteže. Inače bi kamili bilo teže nositi onu vreću sa pšenicom. Vidi se da baš nemaš iskustva s tim stvarima”, objasni s osmijehom beduin. 

Njegov iznenadni saputnik nasmija se kad to ču i reče: “Ali to je zaista smiješno! Zaboga, zašto ne istreseš pijesak iz te vreće, a onda ju dopola napuni pšenicom iz druge vreće. Tako ćeš imati dvije dopola pune vreće, a tvojoj kamili bit će lakše nositi teret. Shvataš li sada, dobri čovječe?” Beduin zbunjeno pogleda svog saputnika, neko vrijeme je ćutao, a onda reče: “Zanimljivo... Kako se ja nisam tome dosjetio?!” Pomisli kako ovaj čovjek koga je sreo sigurno mora biti neki učenjak, a možda je čak i sam vezir. 

Dok je beduin bio zabavljen takvim mislima, onaj čovjek mu se obrati: “A sada, prijatelju, sjaši s kamile, pa ću ti pomoći da isprazniš tu vreću s pijeskom i prespeš u nju pšenicu.” Beduin naredi kamili da klekne, sjaha, pa, uz pomoć svog saputnika, skide s kamile obje vreće. Prosu pijesak iz jedne, a onda ju dopola napuni pšenicom iz druge vreće, pa obje vreće opet natovari na kamilu. Uzjaha kamilu i onda se obrati onom čovjeku: “Sad kad sam olakšao kamili i ti možeš uzjahati sa mnom.” 

Ovaj tako i učini, pa nastaviše svoj put. Jahali su neko vrijeme kroz pustinju, a onda se beduin okrenu i upita čovjeka iza sebe: “Jesi li ti možda neki vezir ili si čak sam sultan?” O čovječe učeni, o ti mudre riječi, hoćeš li mi o sebi makar nešto reći; sa pameću takvom i tolikim znanjem ti si sultan ili vezir, nisi ništa manje. Čovjek se na to glasno nasmija i reče: “Sultan?! Vezir?! Otkud ti takva pomisao?!” 

Beduin ga začuđeno upita: “Ali ko si, onda, ti i čime se baviš? Sigurno si kakav bogati trgovac, ili si možda kadija?” Čovjek odrečno zavrti glavom: “Ne, nisam ni trgovac niti kadija. Ja sam, ustvari, prilično siromašan čovjek, nemam nikakvo naročito zvanje ni imanje.” Ništa nemam, ja sam samo siromašak hudi, od onoga živim što mi daju dobri ljudi! Beduin je neko vrijeme u nevjerici gledao svog saputnika, a onda srdito reče: “Bog ti je, dakle, svu tu pamet i znanje dao uzalud?! Odmah siđi s moje kamile i nastavi dalje pješice!” 

“Ali zašto?!”, zbuni se čovjek, ”Zar sam ti učinio nešto nažao?! Nećeš me valjda bez razloga ostaviti samog ovdje u pustinji?!” Beduin ga srdito pogleda i reče: “Učinio si nažao samome sebi! Zar te nije stid da budeš nezahvalan Božiji rob i ne iskoristiš blagodat koju ti je Milostivi dao! Silazi odmah s moje kamile, jer s takvim čovjekom ne želim dalje putovati!” 

Priprosti beduin tako je naučio ovog učenog čovjeka da zahvalnost Bogu na nekoj blagodati znači ispravno je iskoristiti. 

Znanje i učenost zaista jesu velika blagodat Dobrog Boga, a oni kojima je takva blagodat darovana dužni su da je iskoriste tako što će posredstvom nje pomoći i sebi i drugima.

pouka

Darovit i učen čovjek mora u znak zahvalnosti Bogu svoje znanje prenositi na druge i truditi se da od njegovog znanja svi imaju koristi. Imati znanje a ne koristiti ga zbilja je loše. Uostalom, u islamu se znanje bez djela smatra veoma ružnom osobinom.