Sjedili smo pripijeni jedno uz drugo. Moja sestra Amina i ja. Mislili smo da ćemo tako lakše razumijeti priču koju nam je babo želio ispičati. „Ta priča je posebna“, rekao je. Sestrin blagi pogled često je zastajao na mom licu kao da je tržiio utjehu za nešto što ona sama nije mogla razumjeti. Oboje smo željeli da ta dugo očekivana priča noćas bude ispričana do kraja. I naša majka, koja je u naručju držala našeg malog brata Osmana, željela je da bude dio te priče, kao da je bezbroj puta do sada nije čula.

„Djeco moja“, počeo je babo tihim tonom. „Želim da znate šta se ustvari desilo tog dana kad su zvjeri u ljudskom obliku napali na do tada mirni grad, da kasnije, kada narastete u vama ne bude sumnje u istinitost košmara koji su preživjeli mnogi, a ne samo vaš babo. Tu istinu podijelite sa drugima i svakako kazujte o njoj, pouke radi.“ Zapalio je cigaretu, kao da se nadao da će mu to pomoći da savlada osjećaje i ne pusti koju suzu.

Put spasa. Bože, kako samo jezivo zvuči. Sa bratom Hasanom sam se oprostio od majke  koja je u naručju držala našu sestru Esmu. Na sve strane se čuo plač, jecaji i  povici bola. Majka me stegle uzase kao da je slutila da je to poslednji zagrljaj sa voljenima. Bol i tuga za djetetom koje odlazi... a povratak? Allah zna. I sada osjetim majčinu toplu, drhtavu ruku na svom obrazu koji je bio leden od straha. Suze su se slijevale jedna za drugom ostavljajući trag na obrazu. Gleda mene, pa brata mi Hasana. Zatim joj na trenutak pogled odluta po okupljenoj masi. „Sinovi moji, radosti majkina, neka vas Allah čuva, a majkina dova će vas svugdje patiti.“ Esmin uplašeni pogled i podignuta ručica. Krenuli smo sa ostalim komšijama. Tiho i bez riječi. Kao da je svako od nas želio da što duže sačuva sliku rastanka. Neki su nosili torbicu na ramenu u kojoj su, vjerovatno, bili komad hljeba i voda. Neka se nađe. Moj brat Hasan i ja nismo nosili ništa. Idući jedan pokraj drugog učili smo sureta i dove koje smo naučili u mektebu kod mula-Jusufa. Nadomak nas žuborio je potok. Kolona kao da se svakim časom povećava. Ili nam se samo činilo. Noć. U daljini bi se začuo plač ili jecaj. Niko ne progovara. Najednom u blizini začu se jak pucanj. Tijelo kao da se sruši. Još jedan, pa još jedan. Brat reče da  nije ništa, vjerovatno da ne bi mene uznemirio, mada sam znao da svaki metak odnosi jedan život a ostavlja tugu i suze, makar to bilo i dugo vremena kasnije. Koraci su postajali teški, tijelo kao da se borilo. Ćutali smo i molili Allaha da nam da snage. Bila je to najteža i najtužnija noć u mom životu. Zora se nazirala u daljini a mi i dalje koračamo ledenim koracima. Zraci nade. Kroz krošnju drveća na zelenoj travi okuplila se grupa četnika. Među njima jedna majka sa bebom u naručju. Puške uperene  prema njima. Dijete plače. „Dijete mi umire od gladi, treba mlijeka“, povika žena prekinuvši tišinu. Kroz krošnju drveća poznadosmo komšiju Milana, profesora u srednjoj školi, koji joj priđe sa puškom uperenom prema njoj. Nasloni cijev na bebinu glavu i opali. „Da se ne pati“, razvuče svoje zvjerske usne. Majka pade preko mrtvog djeteta. Razliježe se jezivi, bolan plač. Začu se nekoliko rafala. Prekriveni zelenom, krvavom travom ostadoše da svjedoče o zvjerstvu koje počini „ljudska ruka“. Produžismo dalje. Sjeli smo pod grane bukve da se odmorimo. Uskoro je sunce prosulo svoje zrake kao da nas želi skriti pod njih. Bez hrane i vode ali puni nade i vjere u Allahovu milost. Najednom, ispred nas pojaviše se siluete. Zastadosmo. Krv nam se sledila. Pomislio sam,Bože daj da odem na onaj svijet sa dinom i imanom. Čuh kao kroz plač komšiju Saliha kako dovi. Poredaše nas u kolonu i povedoše prema potoku. „Omere, bježi dok ugrabiš prvu priliku“, šapnu mi brat Hasan. „Kako pobjeći kada su ti bradati neljudi svuda oko nas“, pomislih. Čekali smo da se izvrši naša sudbina. „Bože ja ne želim umrijeti od ruke ovih dželata. Gospodaru moj pruži mi još jednu priliku, ja želim ponovo vidjeti svoju majku i sestru. One ne mogu bez mene“, molio sam. Odvojili su komšiju Omera metar ili dva od kolone i zaklali ga. Tako hladno su to uradili da nomalan čovjek ne može ni zamisliti. Pokušao sam oboriti pogled ali nisam mogao. Omerov poslednji jecaj, lokva nedužne krvi. Dva čovjeka su bila izmedju mene i brata. Čas sam gledao u brata čas u obližnju šumu. Dok sam se grozničavo pitao šta da radim, red je došao na brata. Iz kolone ga je izdvojio četnik koga sam često viđao po gadu ali mu nisam znao ime. Izvadio je nož i gledajući u mene dodao: „Svi ćete završiti kao ovaj balija“. Opsovao je. Brat pogleda u mene i kao da mi se nasmiješi, pa poslednji put  reče: „Ako preživiš čuvaj nam majku i sestru.“ Gospodaru moj, zašto on, zašto svi mi? Nisam mogao da gledam, okrenuo sam glavu. Još jedan čovjek i onda sam na redu bio ja. Pogledao sam prema šumi. Nije bila tako daleko.I dok su kasapili čovjeka ispred mene, osjetio sam jaku nervozu u stomaku. Kao da sam dobio kila. Potrčao sam prema šumi. Čuo sam pucanj. Neki od njih me pogodio u nogu. Ja sam trčao a oni su pucali i dalje. Upao sam u jednu rupu, pokraj koje je bila slomljena grana kojom sam se pokrio.Hodali su okolo. Molio sam Boga da me ne nađu. Obišli su nekoliko puta i otišli rekavši da ako balija i preživi neće moći dugo. Noga me grčevito boljela. Da li od boli ili umora zaspao sam. Ne znam koliko je vremena pošlo. Kada sam se probudio zahvalio sam Allahu što mi je dao još jedan život. Pokušao sam se pomjeriti ali nisam mogao. Otkinuo sam dio poderanog rukava i previo nogu. Ponovo sam zaspao. Probudio sam se u zoru. Čuli su se pucnji u daljini. Jedan, drugi, treći. Bol me sve više savladavala. Čuh korake. Nisam mogao razaznati ko je. Izgubio sam svjest. Kada sam se probudio vidio sam bolničarku koja je brisala suze. Na meni je bio bijeli čaršaf. Podigao sam ga. Noge više nisam imao... Kasnije sam saznao da su me donijela dvojica mladića. Ni danas ne znam ko je to bio. Ustao sam iz kreveta pomažući se štapom koji je bio pokraj kreveta. Žena u dimijama i čovjek pedesetih godine čekali su da me vode. Odvezli su me daleko. Ostali su iza mene moji voljeni...

Prilazili su dani, mjeseci, godine.Prestao je rat u Bosni.Ostao sam kod porodice koja se brinula za mene. Rekli su da su iz okoline Vlasenice. Poput mnogih, nekad davno otišli su „trbuhom za kruhom“ u daleki svijet. Pomagali su izbjeglice iz Bosne. Jedno jutro zazvonio je telefon. Tražili su mene. „Molim?“, javio sam se.

„Ko je to?“, čuo se pomalo dječiji glas.

„Ahmed, izvolite“, rekoh. „Kako vam mogu pomoći?“

„Ja sam.. Tvoja sestra Esma. Jedva sam te pronašla. Kod tetke sam već pet godina. Saznali smo da si u Njemačkoj.“

„Gdje je majka, je li živa?“, pitao sam.

„Za majku ne znam. Priča se da je bila u logoru, da su je mučili, silovali  i na kraju ubili. Babu još  nismo pronašli. Brate, dođi po mene, molim te. Požuri, čekat ću te.“

Pokrenuo sam invalidska kolica. Znao sam da moram ići što prije. Pronašao sam sestru. Vratio sam se. Često me pitala za majku, oca i brata Hasana. Sjećala ih se. A ja sam se sjećao Esme u majčinom zagrljaju onoga dana kada sam sa bratom Hasanom krenuo u neizvjesnost. Za mene je to, ustvari, bio put spasa, a za brata Hasana put prema Džennetu, ako Bog da. Bože ko je od nas dvojice na dobitku... Iza Hasana ostala je tek rodjena kćerka Emina, koja će na osnovu slike i majkine priče stvoriti sliku svog babe.

Pošto je sestra Esma bila odličan đak nastavila je školovanje kod iste porodice gdje sam ja bio smješten u Njemačkoj. Ja sam se zaposlio ovdje u ćilimari. Tu sam upoznao vašu majku i oženio je .

Sada kad ste čuli ovu priču shvatit ćete da historija  svakog naroda, osim bošnjaškog, teče kroz vrijeme. Historija bošnjačkog naroda teče putem ili putevima spasa preko bošnjačkih livada i šuma.

Pokrenuo je svoja invalidska kolica i odvezao se do sobe gdje je zaspao sanjajući majku koja mu daje čašu toplog mlijeka i babu koji mu daje jabuku koja je rasla u njihovoj avliji. 

Piše: Hamza Halilović 

dzematrahic.ba