olovka grafitnaZnate li da su se prve grafitne olovke, po svemu sudeći, pojavile krajem 16. stoljeća u Italiji, a poslije toga i u Nirnbergu u Njemačkoj koji će kasnije dugo biti centar proizvodnje grafitnih olovaka?

Znate li da je prvu pisaljku s grafitom (za koju se moglo reći da je olovka) opisao Švicarac Conrad Gesner, 1565. godine?

Znate li da su SAD, Njemačka i Japan najveći proizvođači olovaka?

Najduža olovka na svijetu napravljena je u Engleskoj. Dužine preko dva metra, teška gotovo sedam kilograma i sa srcem promjera dva i po centimetra, ona ne služi za pisanje. Ta golema grafitna pisaljka stoji kao spomenik običnoj našoj olovci, koja je, eto, svojim imenom i djelima premostila čitave vijekove prije nas.

Riječ o olovki

Olovke sadrže u sebi mineral zvani grafit, ostavlja trag kad se njime prevuče preko papira. Stoga je nazvan crno olovo, pa je otuda i nastao naziv olovka.

U proizvodnji olovaka suhi se i sameljeni grafit miješa s glinom i vodom. Što ima više gline, olovka je tvrđa, a što je više grafita, olovka je mekša. Ta tjestasta mješavina se propušta kroz prešu, iz koje izlazi u obliku tanke, glatke niti. Ona se ispravlja, siječe na komade određene duljine, suši i stavlja u goleme peći da se ispeče.

U međuvremenu se priprema i omotač za olovku. Od drveta, cedrovine ili borovine, prave se polutke s udubljenjima u kojima će ležati grafitni štapići. Kad se ispeku, štapići grafita se ubace u ta udubljenja, a drvene polovice se zalijepe. Potom se od toga sijeku olovke, pa se zatim mašinom uglanca njihova površina i dobije se konačan izgled.

Prema tome danas se proizvodi više od 350 vrsta olovaka, namijenjenih različitim potrebama. Možete kupiti crne olovke od 19 stepeni tvrdoće i jačine, ili šarene olovke u 72 različite boje. Postoje olovke kojima se piše po staklu, tkaninama, celofanu, plastici i filmu. Ima čak i olovaka čiji se trag ne briše čak ni pošto je mnogo godina bio izložen raznim atmosferskim utjecajima – njih upotre­bljavaju inženjeri i svi oni koji rade na izgradnji vanjskih objekata!

Olovka je svakodnevno pomagalo-sredstvo učenika u školi i kod kuće koja traje dugo vremena prije nas a naravno i dugo iza nas nadamo se.

P E R O

peroNajstarije poznato pero za pisanje bila je šuplja zašiljena šipka od trstike, bambusa i sličnih biljaka.

Nakon pera od trstike, došla su u upotrebu pera od ptica, a da je najomiljenije pero do 18. vijeka ostalo pero od guske.

Znate li da se pronalazak čeličnog pera (1780.godine) pripisuje W. Harrisonu iz Birmingena, a da je taj izum 1830.godine usavršio dodajući mu pri vrhu rascjepa rupicu ili zarez?

Preteča današnjem naliv-peru (koliko se do sada zna) bilo guščije pero kojemu je bio dodat mali rezervoar za tintu koji se sastojao od kapsule i tanke cjevčice i da je ovo “naliv-pero” proizvedeno davne 1636. godine?

Razlikujemo tri tipa pera:

  • ptičje pero: najčešće se radi od velikih ptica (poput gusaka) i ostavlja nekontinuirani trag.
  • pero od trstike: Upotrebljava se na istoku (KinaJapan...). Ostavlja linije kratke i jednake širine.
  • metalno pero: Konveksno je, ima određenu širinu i ostavlja kontinuirani trag.

Prva pera od biljaka, ptica kao i od metala, su prvo umakana u mastilo da bi mogla da pišu. Pisanje je moralo biti prekidano kada je pero, poslije nekoliko riječi, ostalo bez mastila, a pisanje nije bilo ujednačeno niti je trag bio ravnomjeran. Kada je smišljena pisaljka koja je na sebi imala spremište za mastilo, koje je dozirano doticalo po peru, pisanje nije moralo biti prekidano, a trag mastila je bio ujednačen i ravnomjeran.