U subotu, 16. maja 2026. godine, uprkos kišovitom vremenu, u Omladinskom centru džemata u Gornjem Rahiću održan je Sedmi skup naučnih i kulturnih radnika. Riječ je o projektu koji već nekoliko godina traje u našem mjestu i koji je do sada polučio značajne rezultate. Posebno je istaknuto da su već objavljene tri knjige pod nazivom „Rahićki uspomenar“, dok je četvrta u pripremi.

Na ovim skupovima do sada su učestvovali brojni profesori, istraživači i kulturni radnici iz Tuzle, Sarajeva, Mostara, Gradačca, Gračanice, Zenice, Zagreba, Brčkog, ali i našeg mjesta. Velika je čast što se ovakvi skupovi organizuju upravo u Gornjem Rahiću, jer sličnih manifestacija nema ni u mnogo većim sredinama u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je važno njegovati i unapređivati ovakve aktivnosti kako bi ostao trajni trag za buduće generacije.

Moderator sedmog naučnog skupa bio je prof. Senahid Hamidović, koji je tom prilikom, između ostalog, rekao:

„Na ovakvim okupljanjima, skupovima i razgovorima učimo o sebi i drugima, upoznajemo zajedničku kulturnu baštinu, što je izuzetno važno ako uzmemo u obzir da je kultura druga priroda čovjeka. Učimo o sebi kako bismo znali cijeniti sebe. Istražujmo historiju da bismo spoznali koliko duboko sežu naši korijeni, jer ćemo upravo kroz to graditi pozitivniji odnos prema našem narodu i domovini.“

Učesnici sedmog skupa bili su dr. Enes Kujundžić, prof. Bahrija Kurtalić, dr. Dževad Drino, prof. Edin Jašarević i dr. Ibnel Ramić.

U prijatnom i dostojanstvenom ambijentu izlaganja učesnika pažljivo su pratili brojni posjetioci. Dr. Enes Kujundžić govorio je na temu „Žene stvaraoci na stazi do bh. biografskog leksikona“. U svom izlaganju dotakao se i klimatskih promjena, naglašavajući značaj tradicionalnih znanja i vještina koje mogu biti od presudnog značaja u vremenu prirodnih katastrofa, ratova i drugih kriznih situacija. Istakao je da pamćenje i prenošenje tih znanja može pomoći čovjeku u prevazilaženju izazova savremenog doba.

Prof. dr. Dževad Drino govorio je o čuvenoj vezirskoj porodici Sulejmanpašić, koja je ostavila neizbrisiv trag u historiji Bosne i Hercegovine, ali i šireg prostora Osmanskog carstva. Njegovo izlaganje bilo je posvećeno historiji i genealogiji znamenite bosanske porodice Sulejmanpašić iz bugojanskog kraja, koja je imala značajan politički i vojni utjecaj tokom osmanskog perioda.

Knjiga o kojoj je govorio obrađuje:

• porijeklo porodice Sulejmanpašić,
• njihov uspon kroz vojnu i političku službu,
• djelovanje bosanskih vezira,
• historiju Uskoplja, Bugojna i srednje Bosne,
• migracije stanovništva i stare bosanske begovske porodice,
• veze Bosne s Osmanskim carstvom, Austro-Ugarskom i kasnijim historijskim periodima.

Posebno mjesto u knjizi zauzima Sulejman-paša Skopljak, rodonačelnik porodice i jedan od najpoznatijih vojskovođa svog vremena. Opisana je njegova uloga u slamanju Prvog srpskog ustanka i povratku Beograda pod osmansku vlast.

Autor se osvrnuo i na druge značajne članove porodice:

• Osman Mazhar-pašu Sulejmanpašića,
• pjesnika Omer-bega Sulejmanpašića,
• te Dževada Sulejmanpašića, kojeg pojedini autori smatraju jednim od prvih teoretičara medija na Balkanu.

Istaknuto je da je knjiga rezultat gotovo trideset godina istraživanja arhivske građe, osmanskih deftera, sidžila i drugih historijskih dokumenata.

Nakon izlaganja dr. Dževada Drine, riječ je uzeo prof. Edin Jašarević, koji je predstavio temu „Zaboravljene biografije Nametkovih kazivačica – Emina Zaimović“.

Govoreći o značaju istraživanja kulturne prošlosti Bošnjaka Brčkog i sjevernog dijela podmajevičkog kraja, prof. Jašarević posebno je istakao doprinos književnika i folkloriste Alije Nametka. Nametkova folkloristička istraživanja u Brčkom i Čeliću, posebno iz oblasti narodne poezije objavljene u zbirci „Od bešike do motike“ 1970. godine, ostala su trajno zabilježena. Zahvaljujući njegovim zapisima bilo je moguće istražiti i rekonstruisati kraće biografije kazivačica narodnih pjesama.

Kazivačice su živjele u gradskim naseljima Meraje, Kolobara, Mujkići i Ivici, dok su među njima bile i Emina Zaimović iz Gornjeg Rahića te Mejra Islamović iz Čelića.

Posebno je izdvojeno kazivanje o Emini Zaimović, koje je prof. Jašarević zabilježio od njene unuke Seade Drapić, rođene Proskauer. O Emini Zaimović Alija Nametak je zapisao:

„Zaimović Emina, kći Abdurahmana Hadžiefendića iz Rahića, rođena 1888. godine, kazivala mi je narodne pjesme u Brčkom 1956. godine. Umrla je 12. maja 1968.“ (Nametak, 1970: 204).

Prof. Jašarević naveo je i druge podatke do kojih je došao istražujući kazivače i sagovornike Alije Nametka.

Ova tema govori o pokušaju da se od zaborava sačuvaju žene koje su bile kazivačice narodnih pjesama i usmene tradicije, a čiji je doprinos kulturnoj baštini ostao nedovoljno poznat javnosti.

U središtu istraživanja nalazi se upravo Emina Zaimović iz Gornjeg Rahića, jedna od žena koje su prenosile narodne pjesme, običaje i usmenu tradiciju Bošnjaka sjeveroistočne Bosne. Kroz svjedočenje njene unuke autor je pokušao rekonstruisati njen život i ukazati na značaj koji je imala za očuvanje kulturne baštine ovog kraja.

Tema je značajna jer pokazuje:

• koliko su obične žene imale veliku ulogu u očuvanju tradicije,
• značaj Nametkovih folklorističkih istraživanja,
• kulturnu historiju Brčkog, Rahića i podmajevičkog kraja,
• te potrebu da se zaboravljene biografije sačuvaju za buduće generacije.

Na kraju skupa prisutnima se obratio i dr. Ibnel Ramić, koji je, uprkos manjem kašnjenju, izrazio zadovoljstvo što je ponovo među prijateljima u Gornjem Rahiću. Posebno je naglasio značaj aktivnosti koje džemat realizuje u saradnji s dr. Enesom Kujundžićem na polju istraživanja i očuvanja nematerijalne kulturne baštine ovog kraja i šireg prostora. Istakao je da je rijetkost da jedan džemat s tolikom predanošću radi na unapređenju kulturnog života i istraživanja materijalne i nematerijalne kulturne baštine svoga kraja, zbog čega ovaj skup smatra jedinstvenim i izuzetno vrijednim. Dr. Ibnel Ramić profesor na Zeničkom univerzitetu govorio je o motivu prerušavanja djevojke junaka u muško odijelo kako bi mogla učestvovati u borbama i vojevanju, inače rezervisanim za muškarce. To je inače tema prisutna u bošnjačkim epskim pjesmama kao što je slučaj i sa nekim primjerima u francuskom  i mađarskom usmenom pjesništvu.

Kao i prethodnih godina, džemat je u saradnji s Udruženjem „Rahićka čaršija“ organizovao zajednički ručak za goste i organizatore. Na trpezi su dominirala tradicionalna domaća jela, koja su kod gostiju izazvala posebno oduševljenje, jer i gastronomska tradicija predstavlja važan dio kulturne baštine našeg prostora.