Bijela kuga sve više kuca na vrata bh. gradova, naselja i sela. Sve je manje stanovnika u ovoj napaćenoj zemlji.
Uz to što nam mladost odlazi „trbuhom za kruhom“, dobar broj mladića koji ostaju, koji nemaju gdje otići ili ne mogu otići, neće da se žene. Rijetka su mjesta gdje je više svadbi i rađanja novih života od broja dženaza. Mortalitet je preplavio natalitet. Ravnodušni smo naspram ovog vrlo ozbiljnog problema. Kao da se nikog ne tiče što se, polahko ali sigurno, prazne naša sela i gradovi, naši džemati. Bolest slijegoramenije sve više nas uspavljuje i dezorjentira.
Ne mere se
U namjeri da iz prve ruke saznamo koji su stvarni motivi onih koji su zdravstveno sposobni da se ožene, a da ne zasnivaju porodicu razgovarali smo sa nekolicinom okorjelih neženja. Zanimljive su njihove opservacije tog problema. Donosimo nekoliko njihovih odgovora. Sami prosudite koliko su iskreni.
Vahdet, star 40 godina, inženjer: „Nemam stalni posao pa ni stalni izvor prihoda za život ni meni samome, a kamoli još supruzi, djeci, ako bi ih bilo.“
Mustafa, (35), građevinski tehničar: „Ne mere se, brate. Jedva kraj s krajem skrpim. Nemam stalni pos'o, a živim na selu. Današnje mlade ne vole selo.“ Na našu upadicu da Bog daje nafaku, pa samim tim pomaže i egzistenciju supružnika, Mustafa je kazao: „Današnje djevojke vole novac u ruci nego obećanje i nadanje na - grani. Nažalost, ja sam kokuz. Osim iskrene ljubavi u srcu nemam joj ništa drugo ponuditi. Kad se pojavi tamo neki Šaćir sa eurićima i boravišnom vizom neke od država u Zapadnoj Evropi, mene, jarane, nejma niđe.“
Hašim (55), radnik: „Moje je, nažalost, odsviralo kad je ženidba u pitanju. Ko će mene sa bremenom od 55 godina. Da barem imam dobru lovu. Možda bi se koja poželjna udavača zalijepila na euriće. Ovako, matora i kokuzna neće me ni jedna ozbiljna djevojka. Već odavno babo me bombarduje onom starom kovanicom: 'Žen' se, sine, il' tamburu kupi!' Ja mu odgovaram da mi ni jedno od tog dvoga ne ide.“
Ipak se može
Da ipak nije sve crno svjedoči nekoliko svijetlih primjera.I danas ima primjera gdje pojedini supružnici imaju djece da bi mogli oformiti rukometni, a u pojedinim slučajevima čak i fudbalski tim, kao jedan naš imam iz dijaspore. Naši mladi imami koji predvode džemate u RS također daju primjer kako se treba na vrijeme (o)ženiti. Kad su mjesta u pitanju ovdje ćemo istaći bratunačko selo Burnice gdje je od početka povratka u ovo selo rođeno tridesetak beba.
Jedan šaljivdžija voli kazati kako bi neženjama trebalo uvesti porez na bećarluk.
piše:Bajro Perva
preporod.com