Najprije su Mađari od nas posudili riječ sto, koja je prvobitno značila stolica (up.: stolovati – sjediti na prijestolju; prijestolonasljednik – nasljednik stolice, prijestolja. Dometnuli su toj riječi član a (azstal), a mi smo je preuzeli i pridodali joj još sekundarno h – i dobili hastal, u značenju sto (predmet za kojim se sjedi, ručava, piše – pisaći sto i dr.).
Mađari su uzeli i našu riječ izba, a mi je vratili natrag u izmijenjenome obliku: soba. Tako, uz posredovanje susjeda, imamo hastal u sobi.
Naravno kod nas se nekad podrazumijevalo stari bosanski stol – sinija. Odraz poniznosti jednog vremena, ljubavi i međusobnog gledanja jedni u druge. To je bilo posebno vrijeme; jelo se podvijenih nogu, znalo se ko je domaćin, a djeca su imala prvenstvo prilikom kušanja hrane. Nafaka (hrana) se jela sa užitkom, često iz istih posuda. Običaj da se jede ispred sebe je odavno u skladu sa onom izrekom – niko ničiju nafaku nije pojeo.
Simbol kruga, savršenstvo koje su zamijenili ćoškasti stolovi i visoke stolice, i maniri koji nisu u funkciji udobnosti. Za jelom se lagano pričalo, u svakodnevno dobroj prilici za druženje poslije napornog dana.
Bilo je berićeta (blagoslova), a kako i ne bi, ako se jelo skupa, zajednički uz zahvalnost Bogu na svakom zalogaju. Danas je vrijeme 'ćoškastih' ljudi, baš kao i stolova, visina ustoličenih, posebnih porcija, prividne blizine i šutnje – daleko od savršenog kruga dobra.