Više od četiri vijeka otkako je prvi put izgrađena stolačka ljepotica, džamija Safer-age Begovića, poznata i kao džamija u Dabrici minareta jedinstvenog u osmanskoj arhitekturi, u obliku sahat-kule i sada plijeni svojom ljepotom. Nije stoga čudno što ju je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2003. godine proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

minaret sttolacNi ratovi, a ni brojne elementarne nepogode koje su oštećivale i rušile džamiju nisu je uspjeli uništiti. Ona se uvijek ponovno uzdizala, još ljepša.

Džamija je građena od lomljenog kamena, a na natpisu iznad njenih ulaznih vrata i sada stoji svjedočanstvo o njenoj gradnji. Natpis je smješten u četiri elipsasta polja i ispisan lijepim nesh-dželi pismom. S obzirom kako je tarih veoma uspješno izveden vjeruje se kako je pisan u Carigradu (Istanbulu).

– Minaret u obliku sahat kule –

“Džamija u Dabrici je jedna od najstarijih u istočnoj Hercegovini, a samim tim ta činjenica govori o njenom značaju. Na natpisu iznad ulaznih vrata možemo pročitati da je sagrađena početkom 17. stoljeća, odnosno da je građena od 1610. do 1611. i da ju je sagradio Safer-aga Begović za kojeg neki kažu da je iz Turske, a neki pak, kažu da je iz Podgorice”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Mersad efendija Šabanović, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Stolac.

Osim što spada u jednu od najstarijih džamija u istočnoj Hercegovini posebna je potvrđuje i efendija Šabanović i po svom minaretu.

Osim džamije u Dabrici minarete u obliku sahat kule imaju još jedino Avdića džamija na Planoj (Bileća) Čelebića džamija u Donoj Bijenji i džamija u Kruševljanima (Nevesinje).

Još dvije džamije iste arhitekture treba da se obnove, a to su džamija Hasan-paše Predojevića u Bileći i Telarevića džamija u Bijeljanima kod Fatnice.

“Munara je sagrađena na jedan specifičan način što nije uobičajno kod naših bosanskohercegovačkih munara. Ona je na prvi pogled ili posjetiocima koji prvi put dolaze interesantna zato što ne viđaju takve munare u svakodnevici uz džamije. Munara je građena na četiri ugla, četverougla je, a bila je visine 15 metara. Prilikom vremenskih nepogoda 1889.godine, jakih vjetrova srušena je do pola tako da je ponovno sagrađena nešto niža nego je prije bila. Bila je u tom obliku sve do 1993. godine kada je srušena. Proglašena je nacionalnim spomenikom 2003. godine, a obnovljena je i svečano otvorena 7. jula 2012. godine”, kaže efendija Šabanović.

Dabrica i četiri zaseoka, ranije mahale, koji joj gravitiraju nalaze se u sjeveroistočnom dijelu stolačke općine. Do tog mjesta udaljenog od Stoca 21 kilometar vodi loša cesta, na pojedinim dionicama i makadam, koja se kod Maslina odvaja od ceste Stolac-Čapljina.

Od osnivanja blagajskog kadiluka 1469. godine, pa sve do njegovog ukidanja 1851. godine Dabrica se u administrativno-sudskom pogledu nalazila u njegovom sastavu. Dabrica se spominje kao džemat kojem su pripadale mahale Bračići, Brijeg (Bajir-brijeg), Maričin gaj (Maričnjak) i Miljanovići (Miljanovica).

– Klanjanje Bajram-namaza tradicija i obaveza u Dabrici –

2minaretdzamija“Što se tiče značaja, u ovakvom jednom mjestu koje je udaljeno od Stoca, grada 21 kilometar, koje je nekada bilo naseljeno sa četiri mahale, zaseoka, svakako da je bila velika potreba za takvim jednim vjerskim objektom, duhovnim centrom, džamijom koja je okupljala vijernike u to vrijeme. Ona je i nakon rata bila veliki poticaj, veliko ohrabrenje i pokretač da se ljudi vrate u ovo mjesto, Dabricu”, naveo je efendija Šabanović.

Također, aktivnosti koje sada imaju i koje provode, navodi efendija Šabanović, su rjeđe zbog vjernika koji nedostaju, koji su raseljeni diljem svijeta, međutim, ističe, oni se opet kada treba okupe.

“Ova džamija je ta koja okuplja vjernike, posebno u ramazanu, gdje imamo teraviju, iftar. Ovo je jedno od rijetkih mjesta i džamija koje su ovako udaljene i koje nemaju puno stalnih vjernika, odnosno stanovnika koji u tom mjestu stalno žive, ali uspijeva da opstane”, ističe efendija Šabanović.

No, džamija u Dabrici je jedna od rijetkih, navodi, u kojoj se klanja Bajram-namaz i u koju napune stanovnici tog mjesta bez obzira gdje oni živjeli i koliko su udaljeni od mjesta, odnosno koliko su raseljeni.

“Opet kada Bajram dođe oni se svi okupe ovdje i sigurno da to ima veliku težinu i veliki značaj, to okupljanje tih stanovnika ovog mjesta i tih vjernika pa makar to bilo jednom ili dva puta godišnje”, navodi efendija Šabanović.

Naglašava kako je upravo obnova vjerskih objekata, džamija bio veliki podstrek ljudima da se vrate.

“Mi smo to iskusili na našem Medžlisu Islamske zajednice Stolac, području Hercegovine da ljudi su bili neodlučni, nisu ozbiljno i smjelo, hrabro razmišljali o povratku sve dok nije počela gradnja, odnosno obnova džamija. Jer, nekako ljudi vide, kada se počne graditi džamija, temelji džamije da će tu biti života. Jer, i sama džamija je možemo kazati temelj povratka. Ljudi tu vide jednu sigurnost da će tu uspjeti povratak, da će se oni vratiti i da će džamija biti garant njihovog opstanka. Ustvari da je to jedna garancija za njihovu bolju budućnost da oni u tom mjestu imaju nadu u bolji život, prosperitet, imaju nadu da će ostati na tim svojim ognjištima i u svojim mjestima. Nekako džamija ulijeva tu sigurnost. I možemo slobodno kazati na osnovu prakse koju imamo kada su obnove džamija u povratničkim mjestima da su one taj stub povratka”, poručio je efendija Šabanović.

– Mjesto na 70 izvora –

Stoga efendija Šabanović vjeruje u opstojnost ljudi u Dabrici, bez obzira što je ona nakon Dejtonskog sporazuma pripala opštini Berkovići, odnosno entitetu RS.

“Ako ih ne bi džamija ovdje zadržala, ne znam šta bi drugo. I ova okupljanja u toku ramazana i na iftarima i na Bajram to dokazuju, da se oni ne odriču svog kraja. Ta praksa na našem Medžlisu Islamske zajednice Stolac je izuzetak. To je nešto što je vrijedno spomenuti da ljudi ovdje održavaju, odnosno nastoje da očuvaju ne samo džamiju nego da očuvaju i vakufsku imovinu i hareme. Dabrica je poznata na našem području, Medžlisu Islamske zajednice Stolac kao selo odnosno džemat koji itekako vodi računa o kulturnim zaostavštinama, o haremima, džemat koji se trudi, odnosno džematlije koji ulažu u održavanje i ne mogu se pomiriti sa tim da se u džamiji ne klanja, odnosno da se u Dabrici ne klanja Bajram i da se oni ne okupljaju u Dabrici, za Bajram”, poručuje efendija Šabanović.

Navodi da je Dabrica ovakva kakva jeste bogata sa svojim prirodnim resursima, poznata po izvorima, a, kaže efendija Šabanović, stari spominju da ima preko 70 izvora što je za Hercegovinu jedan veliki izazov, nešto što je posebno vrijedno i nešto što zaslužuje pažnju.

“To privlači ljude također, kao i zemlja koja se obrađuje, a koja je posebna i sve ovo što ima Dabrica, što nudi Dabrica. Da je ne znam gdje i kome pripala, da se ne znam gdje nalazi opet ne bi ona pala u zaborav i ne bi izgubila tu svoju vrijednost. Istina je da je nakon rata da Dabrica pripala novonastaloj opštini Berkovići i da se administracija i sve što je vezano za pravne postupke i tu administraciju vodi u opštini Berkovići. Ali, to ništa ne remeti i ne narušava taj osjećaj i važnost i raspoloženje i spremnost ljudi da i dalje Dabricu i drže i smatraju svojom i da joj posvećuju veliku pažnju”, cijeni efendija Šabanović.

Kaže kako je zimski period malo teži za Dabricu zbog pristupa koji je lošiji, nego što je sama Dabrica kao mjesto ili selo.

“Trenutno u zimskom periodu sveukupno bošnjačkih kuća ili porodica ne prelazi broj deset, dok ljeti imamo 24 koje smo mi evidentirali, sa kojim kontaktiramo i koje posjećujemo i obilazimo u ljetnom periodu. Imamo posebno vikendom ljudi koji dolaze ovdje da obrađuju svoju zemlju i u ljetnom periodu kada su godišnji odmori. Tradicionalni mevlud se održava u Dabrici početkom, odnosno prve subote u julu, a obilježava se i dan sjećanja na rušenje, odnosno obnovu džamije. Sjećamo se i obilježavamo godišnjicu stradanja Bošnjaka koja su bila u Dabrici u toku rata”, navodi efendija Šabanović.

– Nova džamija u Dlancu –

U haremu džamije stoji spomen obilježje izgrađeno 2013. godine kao podsjetnik na tri šehida ubijena u Dabrinici kao i 14 stanovnika starije životne dobi koji su ubijeni.

Osim Dabrice, sela koja su pripala RS-u, odnosno opštini Berkovići, a dio su Medžlisa Islamske zajednice Stolac je Ljubljanica, gdje također živi nekoliko bošnjačkih povratnika, doduše, kaže efendija Šabanović, puno manje nego u Dabrici.

“Također, imamo Donju i Gornju Bitunju, na putu prema Žegulji, odnosno Ljubinju, kao i samu opštinu Ljubinje koja također, pripada Medžlisu Islamske zajednice Stolac. To su mjesta koja su pripala RS-u poslje rata. Inače, Medžlis Islamske zajednice Stolac obuhvata četiri općine/opštine, a to su Berkovići, Ljubinje, Stolac i Neum sa svojim džematima u Hrasnom i Rabranima”, navodi efendija Šabanović.

Kaže kako vjerski život i vjerske aktivnosti dobro funkcionišu na prostoru Medžlisa islamske zajednice Stolac.

“To je zadovoljilo potrebe i očekivanja vjernika. Međutim, ono što bi uveliko doprinijelo i poboljšalo rad Medžlisa Islamske zajednice Stolac jeste obnova vakufske imovine. Medžlis Islamske zajednice Stolac je poznat da ima puno vakufske imovine koja je porušena u proteklom ratu, koju treba obnoviti, a koja bi poboljšala rad, odnosno poboljšala funkcionisanje Medžlisa Islamske zajednice Stolac”, ističe efendija Šabanović.

Naglašava kako su svi vjerski objekti obnovljeni, te da je ostala još džamija na Starom gradu, Veli-dedina džamija koja je napravljena za vrijeme Osmanskog carstva, a srušena za vrijeme Austrougarske kao ona koja nije revitalizirana.

Efendija Šabanović kaže kako je Medžlis Islamske zajednice Stolac napredovao više nego je to bilo prije rata. Tako ističe da su u nekim mjestima gdje su bili samo mejtefi, odnosno mesdžidi tu su sada sagrađene džamije sa munarama. Jedno od takvih mjesta je naselje Žegulja, odnosno Dlanac gdje je napravljena nova džamija koja nikada nije bila tu. Također, još neki džemati, navodi efendija Šabanović su unaprijedili svoje vjerske objekte.

– Musafirhana preporodila Stolac –

Ističe da pored vjerskih objekata zasigurno veliku važnost imaju i drugi vakufski objekti, a većina njih u gradu Stocu, neki i u strogom centru koji su imaju veliku važnost za Medžlis Islamske zajednice Stolac, pa će kako kaže efendija Šabanović, njihov povratak u vlasništvo i obnova biti u fokusu budućeg djelovanja.

Već je ističe, popravljena Musafirhana, koja je uveliko popravlila stanje u Medžlisu Islamske zajednice Stolac kako materijalno, tako i cjelokupno stanje, jer je sam grad Stolac dobio jednu novu sliku kako za građane Stoca, tako i za ljude koji posjećuju Stolac, za turiste.

“Otvorenje Musafirhane, odnosno njen rad je otvorilo grad, odnosno privuklo je posjetioce, turiste. To je nešto što je nedostajalo Stocu i što je bio veliki nedostatak. Sada je to veliko bogatstvo, velika vrijednost. I drugi vakufski objekti, a ima ih puno u Stocu, kao što su vakufske kuće ili stanovi, objekti za mektebe koji su prije bili u našem vlasništvu čak i osnovne škole to nam je sada na redu da se fokusiramo. Želimo da obnovimo i ostatak vakufske imovine kako bi Medžlis Islamske zajednice Stolac funkcionisao u punom kapacitetu i kako bi mogao da bude samostalan, te da radi i djeluje bez poteškoća i problema”, poručio je Mersad efendija Šabanović, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Stolac.

bosnien3Znate li ko je bio Hadži Lojo? Zašto se nije učilo, i ne uči se ni danas o njemu u školama? Hoće li tako biti zaboravu prepušteni svi junaci, velikani i branioci Bosne? Naučimo nešto o sebi, učeći svoju časnu, ponosom ovjenčanu povijest! Vjerujem da će vas priča o njemu oduševiti.

Hadži hafiz Salih Vilajetović poznat kao Hadži Lojo (1834-1887) potječe iz ugledne sarajevske porodice Vilajetovića koji su bili ugledni imami, a Avdaga Vilajetović bijaše najglasovitiji sarajevski narodni hirurg. Zahvaljujući tom porodičnom ozračju, Salih završi mekteb i izuči hifz, te postade hafiz. To mu je omogućilo da postane imamom džamije Abdi Halife na Budakovićima, a kasnije i Buzadžijine džamije u Logavini. Kad se ovome dodaju i neka njegova dobročinstva iz rane mladosti, sve je ukazivalo na dobar ishod i čestit život.

U onovremenom sarajevskom govoru, ljude koji su imali džinovski stas i golemu snagu nazivali su „lojama“. Hadži hafiz Salih Vilajetović, tako postade jednostavno Hadži Lojo, miljenik i predvodnik svjetine, jedan od glavnih organizatora bošnjačkog otpora prema Austro-Ugarskoj.

Hadži Lojo je bio neobična osoba. Bio je hodža, hadžija, hafiz i mudžahid, divovskog rasta. O njemu su kružile nevjerojatne priče. Po povratku sa hadža, kažu da je na ulazu u Sarajevo nosio na leđima ogroman teret, kako bi se dodatnim žrtvovanjem još više približio Allahu. Drugi su opet govorili, da se na Romaniji hrvao sa medvjedom. Bio je izuzetno eksplozivna osoba, ali narod ga je volio, jer je uvijek branio islam, istinu i pravdu.

Kada je stigla vijest o dolasku austro-ugarske vojske, odmah se uključio u pripreme za rat. Bošnjaci pod Hadži Lojinim zapovjedništvom su uspjeli u prvi mah potpuno razbiti austro-ugarsku vojsku i nanijeti joj ogromne gubitke, nakon čega su se ovi pregrupirali i udvostručili broj svojih vojnika. Hadži Lojo je tad ranjen, ali je i takav učestvovao u odbrani Sarajeva. Kada je ugušen svaki otpor i Austro-Ugarska zavladala gradom, manji broj branitelja, a sa njima i Hadži Lojo, povukli su se ka istočnoj Bosni.

Ostaje kao pouzdano utvrđena činjenica, na temelju austrougarskih i bosanskohercegovačkih izvora, da je „vođa otpora austro-ugarskoj okupaciji“, prvog neprijateljskog vojnika vidio tek 2. oktobra 1878. godine, punih četrdeset i pet dana nakon što je general Josip Filipović, savladavši junački otpor Sarajlija i masakrirajući ih po ulicama i u njihovim kućama i džamijama, pozdravio austrougarsku zastavu na Vratničkoj utvrdi. Austro-ugarska vojska je u Sarajevu streljala ili objesila petnaestak najistaknutijih boraca protiv austro-ugarske agresije i to: sedam braće Mulića, Avdu Jabučicu, Sulju Kahvića, Mehmed-agu Dalagiju, Ibrahim-agu Hrgu, Mehu Odobašu i trojicu hadžija – h. Muhammeda Hadžijamakovića, h. Avdagu Halačevića i h. Mehagu Gaćanicu. Prije nego što je obješen, Hadžijamaković je uspio raniti dvojicu vojnika, otevši im pušku.

Hadži Lojo je sa svojom ranjenom nogom ležao u jednom selu kod Goražda, po nekim izvorima to je selo Miošići kod Prače. Noga se bila zagnojila, tako da nije mogao hodati. Na misteriozan način uspio je pobjeći, ali ga je uskoro prijavio i izdao izvjesni Srbin po imenu Mićo Kojić. Kada su ga napokon dovezli u Sarajevo, smjestiše ga u bolnicu gdje su mu amputirali nogu. Unatoč tome, on je nakon nekoliko dana pobjegao i skoro godinu dana se sakrivao u jednom selu kod Sarajeva dok ga nije izdala jedna žena. Osuđen je na pet godina zatvora u Češkoj.

Nakon zatvora mu je rečeno da se ne smije vratiti u Bosnu, pa je Hadži Lojo za svoje boravište izabrao Mekku. Tamo su ga dočekali kao velikog junaka, ali je njegovo srce žudilo za Bosnom. U Mekki je sultanovom odlukom postao imam jedne tamošnje džamije.

Hadži Lojo je preselio na Ahiret u Mekki 1887. godine, gdje je i ukopan, da ga Allah Uzvišeni počasti da bude od stanovnika Dženneti-Firdeusa. Amin!

foto ilustracija

Autor: Ammara Šabić Langić

Izvor:.ntv.ba