Fazlic edited Copy 504x550Za sofrom bi se prvo otac mašao ibrika i dugo pio hladnu vodu, a onda bi došao red i na nas ostale. Bilo je to predjelo, a potom je na red dolazila obavezna čorba. Kao i s vodom, otac je imao prednost.

S drvenim kašikama u rukama iščekivali smo nestrpljivo da krene prema ćasi. Nakon čorbe, slijedilo je što se nađe u sahanima, ćasama i tepsiji

Kada bi se u našoj mahali krenulo s velikim pospremanjem – krečenjem, podvlačenjem mavi bojom cokni na kućama, uređivanjem avlija, popravljanjem ograda – bio je to i za nas djecu znak da dolazi ramazan, mjesec odricanja od mnogih blagodati koji nam ovozemaljski život pruža. Naravno, mi, djeca, o tome smo znali malo ili skoro ništa, ali smo osjećali da ramazan donosi neko svečarsko, vanredno, tajanstveno pa i mistično vrijeme i raspoloženje.

Sjećam se, bilo je to davnijeh dana, ramazan je došao u augustu. Dani dugi, kao sač vreli. Roditelje sam molio i preklinjao da i ja zapostim. Plačem sam ih privolio da popuste. Ručao sam s majkom i ocem i tako prvi put u svom životu zapostio. Duge sam dana i dalje provodio u igri, skupljanju voće koje ću uz juftar pojesti strogo pazeći da se ne napijem vode i tako omrsim.

Pred juftar, mi, djeca, skupljali smo se i kolektivno naoružani s bardacima, tikvama, ibricima i đugumima odlazili na podaleke bunare i izvore, da svaki svojoj kući donesemo svježu i hladnu vodu. Osim donošenja vode, zadaća nam je bila da osluškujemo ezan s neke od tuzlanskih džamija. Kada bi se ezan oglasio, mi bismo horski javljali da je "Puko hodža!", trčeći zatim svako za svoju sofru da juftarimo.

Za sofrom bi se prvo otac mašao ibrika i dugo pio hladnu vodu, a onda je dolazio red na nas ostale. Bilo je to predjelo. Potom je na red dolazila obavezna čorba. Kao i s vodom, otac je imao prednost. S drvenim kašikama u rukama iščekivali smo nestrpljivo da krene prema ćasi. Nakon čorbe, slijedilo je što se nađe u sahanima, ćasama i tepsiji. Juftarenje je protjecalo u tišini, bez frke i priče.

Mi, djeca, ustajali smo prvi iza sofre uz budnu očevu pažnju da iza nas na sofri ne ostane ni mrvica nepojedena. Roditelji bi ostali sjediti uz kahvu, nekad pravu, a češće ječmenušu, uz tihi razgovor kako je dan prošao i šta je sutra raditi.

Nakon što bi malo prilegao, da se juftar slegne, otac je s društvom odlazio klanjati teraviju. Nas djecu ostavljao je da uživamo u augustovskoj noći s blagim povjetarcem i s gore iznad nas čistim nebom i mjesecom, kao tek okalaisanom tepsijom demirlijom. Punih stomaka kretali smo u svakojake nestašluke i šejtanluke. Bili su to, u našoj režiji, snovi ljetnih noći, a da pojma nismo imali da ih je napisao slavni i nama nepoznati Shakespeare. I tako iz dan u dan, iz noći u noć, pa do Ramazanskog bajrama.

Za bajramski je svečani ručak majka, prema dugoj tradiciji, prvo pripremala baklavu ili ružicu, a često i oboje, potom tepsiju riže s mesom domaće koke živičarke zapečene u rerni, nezaobilazni burek, kravlju pitu i ostale jemeke što u ćasama, što u sahanima. Na prvi dan Bajrama obavezno su dolazili djed i nena, majčini roditelji. Jelo se po ustaljenom redu, sofra za starije, sofra za djecu, uz neizostavne bajramske poklone nama djeci.

Slijedio je Hadžijski bajram, kojem sam se manje radovao. Između Hadžijskog i Ramazanskog bajrama otac je redovno kupovao kurban, ovcu ili ovna, da ga malo uhrani. Dovoljno vremena da se sa životinjom upoznam i da je zavolim. Kao i za svaki Bajram, otac je ustajao rano, brijao se, oblačio šalvare, bijelu košulju, koporan, oko sebe namotavao dugi svileni šareni tramboloz, na glavu stavljao nakalufljen fes i s naglancanim cipelama, tako nakićen, odlazio na Bajram-namaz.

Po očevom povratku iz džamije, znajući šta slijedi, bježao sam od kuće i u samoći oplakivao svog miljenika. Potom je slijedilo raznošenje kurbana. Iako bih od toga imao i koristi jer je uz ono halalosum i kabulosum donosiocu kurbana slijedio bajramluk ili neki prigodan poklončić, to sam opet uz plač odlučno odbijao. Bajramski ručak, koji je majka pripremila od kurbanskog mesa, nisam mogao niti htio jesti ni po cijenu batina.

Kako onda, tako i danas.

Hasan FAZLIĆ/STAV.ba


altStajao sam na dnu sokaka,dok su tmurni i mračni oblaci,kao grabežljivac kružili nebom.U zraku se osjećao miris one prkosne,kišom natopljene bosanske zemlje.Prohladni vjetar se poigravao sa tek ozeljenjelim drvećem.

 Vojnici ,sami ili u grupama,penjali se uz brdo teško dišući.Pratio sam ih pogledom punim ponosa i skrivenog divljenja.Bat teških vojničkih čizama,njihove šarene uniforme i ranci na leđima podsjetišeme na mog oca i ja krenuh za njima.

I moj babo je išao na liniju u ovo vrijeme,a ja sam krišom pratio. Volio sam slušati kako s puno ljubavi i topline priča o svom drugom bataljonu i svojoj četi. Voli on ovu posavsku ravnicu,nego sav svijet. Sjećam se kako dugim,mršavim prstima veže uglančane čizme. A, mi, djeca pohrlimo prema njemu da mu što prije dodamo ranac. Kao najstarijem sinu, često je baš meni pripadala ta čast. Pogledom sam ga pratio kako odlazi niz sokak. I bilo bi mi teško. 

 A on, kao da zna, uvijek me nasmije,nabaci kapu preko visokog čela i ode. Čim zamakne ja prečicom otrčim do kamiona i skriven iza ograde čekam da se pojavi njegova visoka prilika. Nikad neću zaboraviti kako se savija dok ulazi u kamion,te mi odlazeći prijeti prstom. 

 Molio sam Boga da se vrati i iznova čekao pred sokakom. A on se vraćao. Samo se jednom nije vratio.

alt Svake sam smjene ispraćao četu moga oca. I danas ga pratim. Da, i sada je to njegov bataljon, poznata lica. Samo, ne idu oni više na Lipovac, već ko zna gdje... I dok se penju u kamion prolazi me jeza. Dugo, zamagljenih očiju gledam za njima,ali mi niko ne prijeti prstom. Kamioni su već nestajali u daljini. Ko zna čijeg babe,sina, brata, sutra neće biti među njima. Nešto me stegnu u grlu, a niz lice mi se spusti jedna suza za sve babe svijeta. Brzo rukama obrisah oči. Otac ne voli kad plačem. 

 I danas,nakon 20 godina osjetim njegovu ruku na kosi. Čujem mu smijeh u daljini i bojim se da mu ne zaboravim lik. Svakog Bajrama glancam mu cipele na tavanu,učim Fatihu na svakom namazu,jasine šaljem kao selame. I ponosim se, jer tu je, sa svojom četom, i čuva granice Bosne. 

Said Memišević, učenik Sedme osnovne škole

foto arhiv,ilustracija

dzematrahic.ba

 

76207 Gornji Rahić b.b.
Distrikt Brčko
Bosna i Hercegovina
email: dzematgornjirahic@gmail.com
telefon 061-424-435


vaktija

srebrenica wgm

KNJIŽEVNI KUTAK

KUTAK ZA DJECU   

BIOGRAFIJE ZNAMENITIH RAHIĆANA

KITABHANA   

KOLUMNE   

INTERVJUI   

ZANIMLJIVOSTI

radiobir