Malik ibn Dinar kazuje da je vidio dženazu pa je odlučio da se pridruži i pomogne pri ukopu umrle osobe. Pomogao je da dotičnog spuste u kabur, što je na njega ostavilo snažan dojam, onako kako bi trebao da doživi svako ko prisustvuje sahranama.

Ukop muslimana djeluje naročito snažno na prisutne jer je tijelo umrle osobe umotano samo u bijele ćefine/čaršafe i položeno na tabut. I to je sve što čovjek nosi u kabur s dunjaluka. Sve što je posjedovao do smrti ostaje drugima do roka određenoga.

Ponegdje se tijelo umrle osobe stavlja u mezar čak i bez tabuta i dasaka iznad njega. Dakle, polažu ga na zemlju i na njega bacaju zemlju. Allahu ekber! Odličan prizor za razmišljanje i pouku, ali samo za one koji pouku prihvataju!

Negdje nemate čak ni nišana. Jedan od saudijskih kraljeva je izričito tražio da bude ukopan u pustinji i bez ikakvih obilježja. Ako posjetite Dženneti-bekiju, mezarje u blizini Poslanikove, s.a.v.s., džamije, gdje je ukopano preko deset hiljada ashaba, nećete naći nijednog nišana, pa čak ni imena najistaknutijih ashaba. Na nekim mezarima ćete vidjeti samo najobičnije kamenje. Nema, dakle, nikakvih skupocjenih i luksuznih nadgrobnih mermernih i granitnih spomenika, nikakvih ograda, fotografija, ničega što kazuje ko si i šta si bio. Subhanallah! Kakva skromnost!!

I kod nas neki muslimani troše hiljade maraka za nadgrobne spomenike, misleći da će se na taj način odužiti svojim najbližim, iako su do njih malo držali dok su živi bili. Vidio sam da u nekim zapadnim zemljama pogrebna preduzeća u iskopani kabur polažu betonsko korito, u njeg stavljaju luksuzni kovčeg sa umrlim, iznad toga redaju betonske ploče pa onda nasipaju zemlju koju dobro nabija mašina. Još samo fali da tijelo balzamuju i nakon nekoliko hiljada godina otkriju kao faraonovu mumiju.

Uzvišeni Allah nas stvara od zemlje i u nju se vraćamo: “Mi vas od zemlje stvaramo, i u nju ćemo vas vratiti, i iz nje vas po drugi put izvesti.” (Ta Ha, 55) Zamisli, brate, kad umrlog gasule/kupaju da tebe gasule; kada ga umotavaju u ćefine da na tebe oblače to skromno smrtničko odijelo; kada ga nose na tabutu da tebe žurno nose do mezarja i tvoje kuće, dužine dva a širine pola i nešto metra; kada umrlog spuštaju u kabur, zamisli da tebe spuštaju; zamisli da na tebe bacaju zemlju tvoji najbliži i najdraži, a zatim odlaze kući i tebe samog ostavljaju!

Pa ako nisi u toj poziciji tada, zar ćeš umaći tome danu?! Nema kuda da se pobjegne. Svih sedam milijardi ljudi, koliko ih je sada na Zemlji, svi će za stotinu godina biti pod zemljom. Allahu ekber! Razmišljajmo o tome. To je istina, a sve drugo je kao fatamorgana za žednog u pustinji.

A do juče si bio poznat, slavan, ugledan, bogat, pred tobom su, umjesto samo pred Bogom, vrat i kičmu savijali, lažno ti se osmjehivali, bojali su te se, a danas si sam ostavljen. Svi su te napustili. Ako si vjerovao, ibadetio i dobra djela činio, jedino to će ti koristiti. Došao si na dunjaluk nemoćan, praznih ruku, a tako i odlaziš u vječnost.

Tako se nakon dženaze Malik ibn Dinar vratio kući, zadrijemao i zaspao, te sanjao da je u mezaru sa čovjekom kojeg su tek ukopali. Tada je vidio meleka milosti i meleka koji je zadužen da kažnjava one koji su kaznu zaslužili. Meleki su gledali u čovjeka, pa melek zadužen za kažnjavanje reče: “Ovaj čovjek je moj! Pogledaj mu oči, pune su harama, gledanja u ono što je Allah, dž. š., zabranio; pogledaj mu uši, pune onoga što nikada nije smio slušati; gledaj mu jezika, cijeli život je bio zauzet ogovaranjem i ružnim govorom o drugima, obmanjivao je i puno lagao; gle mu stomaka, pun je harama; pazi mu genitalija, koristio ih je i išao tamo gdje nikada nije smio ići!” Allahu ekber!

Tada melek milosti reče: “Da, to je istina, ali pogledaj mu srce. Ispunjeno je vjerom, zato je on moj!” Kada čovjek nešto radi, jedino Allah zna šta je u njegovom srcu i ljudima će biti suđeno prema njihovim namjerama. Muhammed, a.s., kaže: “Djela se vrednuju samo prema namjerama, i svakom čovjeku pripada samo ono što je naumio.”

Jer, ako bi se ljudima sudilo po njihovim zaslugama, ko bi bio siguran da bi kaznu izbjegao, onako kako Hamlet reče: “Dadnete li ljudima ono što zaslužuju, pa ko bi izbjegao bičevanje?!” Prema ljudima koji griješe treba biti strpljiv, ljubazno ih opominjati na posljedice griješenja, pozivati na pokajanje i traženje oprosta, ne gubiti nadu u Allahovu milost i prema najvećim griješnicima. Grubost i namrgođenost uvijek treba izbjegavati.

Stav meleka milosti je ohrabrujući, ali nipošto ne smije biti uspavljujući. Trgnuti se treba, otresti sa sebe prašinu grijeha, izaći iz tame na svjetlo, iz zablude na pravi put, očistiti srce svoje i činiti dobra djela radi Allahova, dž. š., zadovoljstva a za druga Njegova stvorenja.

Čitam da je neki Amerikanac nevin proveo u zatvoru skoro punih 40 godina, čekajući izvršenje smrtne kazne, a kada je pušten, našao je čovjeka koji ga je lažno optužio za ubistvo i zagrlio ga. Subhanallah! Svjedok je nakon skoro četiri decenije priznao da ga je lažno optužio jer mu je tako policija naredila, ali nije mogao vjerovati da će ga još zagrliti.

Kad ovako ljudi praštaju, kakva li je milost Uzvišenog Stvoritelja prema Svojim stvorenjima koji se pokaju. No, ne treba se samo hvalisati čistim i dobrim srcem, već treba i djelima potvrditi. Islam je iskreno vjerovanje a ne ljenčarenje i pasivno oslanjanje i iščekivanje milosti. No, nadu u Allahovu milost nikada ne smijemo gubiti. On je milostiviji od svega u kosmosu.

Treba vjerovati da će Allah, dž. š., biti milostiv prema ljudima na Sudnjem danu. Ebu Hurejre, r.a., veli: „Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kako govori: 'Allah je podijelio milost na stotinu dijelova, pa je devedeset i devet dijelova zadržao za Sebe, a samo jedan dio spustio na Zemlju. To što su Njegova stvorenja međusobno milostiva dolazi od tog dijela, pa čak i to da kobila diže svoje kopito od mladunčeta iz bojazni da ga ne pričepi'.“ (Buhari, Muslim, Tirmizi)

U tom jednom dijelu milosti je i milost svake majke prema svome djetetu, i milost svih životinja prema svojim mladunčadima, kao i milost svih živih bića od nastanka svijeta do Sudnjega dana. I svako dobro učinjeno djelo i ljubaznost je dio tog jednog dijela milosti. Dakle, sva milost na Zemlji je od tog jednog dijela milosti koju je Uzvišeni Allah spustio na Zemlju iz Svog okrilja, a za ostali dio milosti Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allah je sačuvao ostalih 99 dijelova milosti za Sudnji dan.” Radujmo se Allahovoj milosti, ali i pokažimo da smo je dostojni.

Piše: Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici