Jednom sam operisao dvoipogodišnjeg dječaka. Bilo je to u utorak, a već u srijedu dijete je bilo dobrog zdravlja. U četvrtak u 11:15 h,nikad neću zaboraviti vrijeme zbog doživljenog šoka, jedna od sestrica me obavijestila da je dijete prestalo da diše i da mu je srce prestalo kucati. Požurio sam do djeteta i masirao sam mu srce 45 minuta, ali nije zakucalo.
Onda je Allah odredio da srce počne raditi i mi smo Mu se zahvalili. Otišao sam obavijestiti roditelje djeteta o njegovom stanju. Kao što znate, vrlo je teško obavijestiti pacijentovu porodicu o njegovom zdravlju ukoliko je loše. Ovo je jedna od najtežih situacija u kojoj se doktor može naći, ali je neophodna. Potražio sam oca, ali ga nisam mogao pronaći, onda sam pronašao majku. Rekao sam joj da je uslijed krvarenja u grlu došlo do srčanog zastoja, ali da nam je uzrok krvarenja nepoznat i da strahujemo da mu je mozak mrtav.
Šta mislite kako je ona reagovala? Da li je zaplakala? Da li nas je krivila?
Ne,ništa od toga. Umjesto toga rekla je: „Elhamdulillah“ i udaljila se od mene.
Nakon deset dana dijete se počelo micati. Zahvaljivali smo Allahu i bili smo sretni što mu je mozak normalno funkcionisao. Nakon 12 dana srce je ponovo stalo uslijed krvarenja iste vrste. Izvršili smo još jednu masažu od 45 minuta, ali ovaj put srce nije reagovalo. Kazao sam majci da nema nade. Ona je rekla: ‘Elhamdulillah. O Allahu, ako je hajr da se oporavi onda ga izliječi moj Gospodaru“.
Allahovom milošću srce je počelo opet kucati. Dječak je pretrpio šest sličnih srčanih zastoja dok specijalista nije zaustavio krvarenje i srce je nakon toga počelo normalno raditi. Kada je prošlo tri i po mjeseca dijete se oporavilo, ali se nije moglo pomjerati. Onda kada je počeo da se pomjera dobio je čudan gnojni apces u glavi, apces kakav nikad ranije nisam vidio. Obavijestio sam majku o ovom ozbiljnom razvoju događaja. Ona je rekla: ‘Elhamdulillah’ i udaljila se od mene.
Odmah smo ga odnijeli na hiruško odjeljenje gdje su nastavili njegovo liječenje. Nakon tri sedmice dječak se oporavio, ali još uvijek se nije mogao pokrenuti. Dvije sedmice su prošle dječak se oporavio od apcesa, ali je dobio čudno trovanje krvi i tjelesna temperatura mu je porasla na 41,2 °C. Opet sam obavijestio njegovu majku o opasnom razvoju događaja, a ona je sa saburom i mirnoćom rekla: “Elhamdulillah. O Allahu, ukoliko je hajr da se oporavi izliječi ga“.
Nakon obilaska majke koja je bila kod djeteta na krevetu 5, otišao sam u obilazak drugog djeteta na krevetu 6. Majka tog djeteta je plakala i vrištala: ‘Doktore, doktore! Učinite nešto! Mom djetetu se temperatura popela na 37,6 °C . On će umrijeti! On će umrijeti!” Rekao sam iznenađeno: “Pogledajte majku dječaka na krevetu 5. Temperatura njenog dječaka je preko 41°C, a ona je strpljiva i veliča Allaha”. Onda mi je ona odgovorila: “Ta žena nije svjesna i nema osjećaja”.
U tom trenutku prisjetio sam se hadisa Poslanika, s.a.v.s., ‘fe tuuba lil gurabaa’ (blagosovljeni li su garibi). Samo dvije riječi….zaista dvije riječi koje potresaju! Za 23 godine rada u bolnici nikada nisam vidio nešto poput ove strpljive sestre.
Nastavili smo i dalje brinuti o dječaku. Nakon šest i po mjeseci dječak je napokon izašao sa intezivne njege, nije pričao, nije govorio, nije se micao, nije se smijao i imao je otvorene grudi tako da ste mogli vidjeti rad srca. Majka ga je redovno presvlačila ostajući strpljiva i puna nade.
Znate li šta se desilo nakon toga? Prije nego što vam kažem, šta mislite kakve su šanse djeteta koje je prošlo kroz sve ove opasnosti, patnje i bolesti? I šta očekujete da radi strpljiva majka čije se dijete nalazi na ivici smrti i koja je nemoćna da učini bilo šta drugo osim da dovi i moli Allaha?
Da li znate šta se desilo nakon dva mjeseca?
Dječak je Allahovom milošću potpuno izliječen kao nagrada pobožnoj majci. Sada se on utrkuje sa majkom kao da se ništa nije dogodilo, opet je zdrav i veseo kao ranije.
Međutim priča se ovdje ne završava. Ovo do sada nije ono što me je natjeralo na plač i što me dotaklo. Ono što mi je napunilo oči suzama je ono što tek slijedi:
Godinu i po dana nakon što je dječak napustio bolnicu, jedan od braće iz hitne službe rekao mi je da me jedan muškarac, njegova supruga i dvoje djece žele vidjeti. Upitao sam ih ko su, ali su mi rekli da to ne znaju. Otišao sam da se susretnem sa njima i ugledao sam roditelje dječaka kojeg sam operisao. Sada je imao pet godina i bio je odličnog zdravlja kao da mu se ništa nije dogodilo. Sa njima je bila i četvoromjesečna beba. Ljubazno sam ih poselamio i u šali upitao oca da li je novorođenče njihovo 13. ili 14. dijete. Otac me je pogledao sa nevjerovatnim osmjehom kao da me sažaljeva. Onda je rekao: „Ovo je naše drugo dijete, a dječak kojeg ste operisali je naše prvorođenče koje nam je podareno nakon 17 godina neplodnosti. Nakon što nam je podaren pogodile su ga bolesti sa kojima ste upoznati“.
Nakon što sam to čuo oči su mi se ispunile sa suzama. Nesvjesno sam uhvatio tog čovjeka za ruku i uvukao ga u moju ordinaciju i upitao ga o supruzi: „Ko je ova žena koja je nakon 17 godina neplodnosti imala toliko sabura kada se njeno prvorođenče borilo za život?! Njeno srce ne može biti neplodno! Ono mora biti ispunjeno imanom!“
Znate li šta je rekao? Poslušajte pažljivo moja draga braćo i sestre.
On je kazao: „Bio sam u braku sa ovom ženom 19 godina i za sve ove godine ona nijednom nije propustila noćni namaz osim kada joj je bilo zabranjeno da ga klanja. Nikada nisam čuo da ogovara, trača ili laže. Kad god bih odlazio ili dolazio kući otvorila bi mi vrata, učila dovu za mene i srdačno bi me dočekala. U svemu što radi pokazuje najveću ljubav, brigu, ljubaznost i saosjećanje.“
Čovjek je završio sa riječima „Zaista,doktore, zbog svih njenih plemenitih osobina i ljubavi koju mi pokazuje ja se stidim da podignem oči i pogledam je“.
Rekao sam mu:„I ona to zaista zaslužuje“.