“Robuj svome Gospodaru sve dok te smrt ne pohodi!” (El-Hidžr, 99)
Tokom blagoslovljenog mjeseca ramazana, Uzvišeni Allah nas je počastio prekrasnim vrstama ibadeta, kao što su: namazi, post, iftari, teravije, sehuri, mukabele, noćni namaz, bdijenje noću,  razne nafile, intenzivnije učenje Kur'ana i dova, posebno u posljednjoj trećini ramazana, u kojoj je Lejletul-Kadr, sadaka, prisniji odnos među braćom i sestrama, brojnijim i snažnijim džematom itd. Sve su to blagodati neprocjenjive vrijednosti, čiju slast i ljepotu ne možemo porediti ni sam čim dunjalučkim. Zato se mu'mini raduju dolasku ramazana, a žale i tuguju kada on odlazi.
Svakodnevno nas je nevidljiva duhovna snaga, i pored mnogobrojnih obaveza, podsticala da s ljubavlju dolazimo u džamiju i uljepšamo njezino nenadmašno ramazansko ruho. Hvala Ti, o Bože, za tu blagodat, jer je Muhammed, s.a.v.s., rekao: „Za svaku stopu, koju koračiš do džamije, Allah će ti povećati deredžu/stepen.“ A tokom ovog blagoslovljenog mjeseca dosta dobrih djela smo učinili, pa molimo Uzvišenog Allaha da nam ukabuli. Amin!
No, ramazan prođe, a sa njim i mnoge vrste ibadeta, i nemoguće je ibadetske aktivnosti održati na istoj razini. Samo rijetki i uporni će nastaviti posjećivati džamiju svakodnevno, dok će mnogi svoje ibadetske aktivnosti dobrano smanjiti, a neki će čekati do sljedećeg Lejletul-Kadra ili, kako je kod nas praksa, do sljedeće 27. noći ramazana. Ne želim da ih razočaram, ali ako Lejletul-Kadr budu tražili samo u 27. noći, lahko je mogu profuliti, jer negdje su neparne noći parne, a u Kur'anu i Hadisu nigdje nije rečeno da je to 27. noć, već da je treba tražiti u posljednjoj trećini ramazana. Hvala Uzvišenom Allahu, i ove godine je gračanička Bijela džamija bila prepuna na noćnom namazu u posljednjoj trećini ramazana. Svi koji su u ovoj trećini ibadetili, sigurno su Lejletul-Kadr proveli u ibadetu, a to im se računa kao da su ibadetili 83 godine i četiri mjeseca. Vjerujući u Allaha, dž. š., i nadajući se Njegovoj nagradi, radujemo se i očekujemo da ćemo biti u okrilju Allahove, dželle šanuhu, milosti. Amin, o Allahu!
Poslije ramazana, većina neće doći svako jutro ili veče u džamiju, ali svi možemo biti Allahovi gosti makar tri-četiri puta sedmično, pored obavezne džume-namaza. Ne dozvolimo da nam džamije postanu garibi/usamljenici u kojima klanjaju samo imami, mujezini i pokoji džematlija. Džamije, Allahu najdraža mjesta, trebaju biti žive i nukleus džemata i društva. One moraju biti svjetionici po kojima se navigavaju stanovnici nebesa, ali i svjetiljke koje će svijetliti ljudima da se ne utope u uzburkanim valovima života i mnogim iskušenjima.
Razmislimo malo, braćo i sestre, o nivou našega imana i posvećenosti tokom i poslije ramazana. Planirajmo svoje vrijeme, posvetimo se i obavežimo se na ibadet, jer je ibadet svaka pora našega života i radi njega smo i stvoreni. Dunjaluk bez ibadeta je poput pepela koji nestane u vihoru kratkotrajnih životnih želja i prohtjeva. A zasigurno ga moramo ostaviti i drugima predati. Odlazimo sami sa svojim djelima. Pa, pazimo šta radimo.
Ramazan je poseban mjesec, čije blagodati nisu moguće u ostalih jedanaest mjeseci, ali to ne znači da ibadet treba rapidno smanjiti ili, ne daj Bože, totalno zapostaviti. Jer, musliman treba biti tokom svih dvanaest mjeseci, a ne samo tokom ramazana. Poslije ramazana je nemoguće zadržati isti nivo ibadetskih aktivnosti, ali moramo razmisliti o tome kakvi smo bili tokom ramazana, a kakvi smo sada.
Tokom ramazana smo doživjeli naš vrhunac, a sada polahko padamo, no treba paziti da skroz ne padnemo i oslabimo. Ne smijemo dozvoliti da obligatne namaze propuštamo, da Kur'an zanemarimo, da džemat zaboravimo, treba da makar ponekad postimo, kao npr. ponedjeljkom i četvrtkom itd. Današnje vrijeme nam toliko izmiče da ga treba svakodnevno planirati. Treba planirati koji namaz ćeš u džematu klanjati, koliko dnevno Kur'ana proučiti/pročitati, koliko puta istigfar učiniti i salavat na Poslanika, s.a.v.s., donijeti, koliko sadake sedmično ili mjesečno dati. Uloga ramazana je i bila da nas nauči da planiramo, da budemo disciplinirani i odgovorni, da mislimo na druge i o njima se brinemo. Permanentno idimo putevima koji vode uspjehu, sreći i, konačno, u Džennet.
Pogledajte šta Uzvišeni Allah kaže: „Robuj svome Gospodaru sve dok ti smrt ne dođe!“ (El-Hidžr, 99) Dakle, ibadet ne smije biti povremen, sezonski, vezan za određeno mjesto i vrijeme, već ibadet mora biti permanentan, sve dok je čovjek živ. Samo se intenzitet može razlikovati.
Uzvišeni Allah o vjernicima kaže u Kur'anu: „Koji zekat (uvijek) daju.“ (El-Mu'minun, 4) „Oni koji su u namazu svome ustrajni.“ (El-Me'aridž, 23) Bez sumnje je kvalitet i kvantitet u ramazanu povećan, ali sa ibadetom treba nastaviti i poslije ramazana.
Braćo i sestre, i pored silnih blagodati kojima nas je naš Gospodar počastio, mnogi su nezahvalni i ne mare za ramazanom! Žive kao da ramazan i ne postoji. Ne znaju šta propuštaju, a čitamo da mnoge relevantne osobe u svijetu poste, jer znaju vrijednost posta, iako su nemuslimani. Ramazan nema utjecaja na mnoge naše poznanike, rođake i prijatelje. Hvala Allahu što nas je počastio i odabrao da budemo među poniznima, zahvalnima i Njemu odanima. A ispoljavati zahvalnost Allahu, dž.š., na Njegovim nebrojenim blagodatima, biti privržen Njegovim i Poslanikovim, s.a.v.s., uputama i imati osjećaj da je Uzvišeni Allah zadovoljan nama, pa ima li bolje blagodati od te! To i jeste smisao života i najveće zadovoljstvo, kojim se postiže trajno zadovoljstvo u vječnosti.
Nakon što smo otkrili i doživjeli ljepotu islama u blagoslovljenom mjesecu ramazanu, učinimo sve da uživamo u ovim blagodatima i izvan ramazana, jer Gospodar Ramazana je i Gospodar ostalih jedanaest mjeseci. Blagodati u ramazanu, kao što su zdravlje, imetak, porodica, vrijeme i ostalo, su i blagodati izvan ramazana i na njima treba biti uvijek zahvalan našem Stvoritelju. Zar naš Gospodar Veličanstveni nije dostojan da bude obožavan i tokom cijele godine a ne samo tokom ramazana?
Doista, sve što činimo je trivijalno u poređenju sa nebrojenim blagodatima kojima nas je naš Gospodar počastio. Na više mjesta u Kur'anu Allah, dž.š., kaže: „A da Allah kažnjava ljude za ono što zasluže, na površini Zemlje ne bi ostavio nijedno živo biće!“ (Fatir, 45) Vrata tevbe/pokajanja su uvijek otvorena i Allah, dž.š., prima i raduje se pokajnicima više od najmilostivije majke. Jer, On je zadržao za Sebe 99 dijelova milosti, a spustio na sva bića, od nastanka do kraja svijeta, samo jedan dio. Subhanallah! Kad bi se Allah, dž.š., odnosio prema ljudima, kao što oni jedni druge tretiraju, niko živ ne bi ostao na Zemlji! No, On je Milostivi, Samilosni.
Evo jednog sjajnog hadisa, u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:„Kada bi neko od vas ostao na sedždi cijeli život, od rođenja do smrti, obožavajući Allaha, na Sudnjem danu bi se uvjerio da nije dovoljno uradio i da cijeli život nije ništa vrijedio, u poređenju sa blagodatima koje mu je Allah podario.“ U jednoj predaji se kaže da kada bi čovjek činio ibadet pet stotina godina i kada bi umro na sedždi, ne bi se mogao zahvaliti Stvoritelju svome samo na vidu koji mu je podario. A šta je sa drugim nebrojenim blagodatima?! Subhanallah! Allahu ekber!
Kad je stvar ovakva s nekim ko je ibadet činio 500 godina, ili proveo cijeli život na sedždi, šta je onda s nama koji se ponosimo što smo postili samo 30 dana, i to samo od zore do zalaska Sunca? A šta je tek s onima koji nikako ne poste, ne idu u džamiju, ne klanjaju, već im se abdest uzme tek kad umru i klanja im se dženaze-namaz!! A, nažalost, još uvijek je mnogo takvih, Allah dragi neka ih uputi prije nego im duša u grlo dođe. Amin!
Kad se sve sabere, tokom ramazana smo klanjali i ibadetili dva-tri sata, a dvadeset i dva smo proveli u dunjalučkim poslovima. A Uzvišeni Allah je toliko milostiv da postačima i ta 22 sata pretvara u ibadet, pa čak i spavanje i šutnju im čini ibadetom. Subhanallah! Povrh svega toga, za post samo Uzvišeni Allah nagrađuje i niko ne zna vrijednost te nagrade. Doista su na gubitku oni koji post propustiše.
Ko posti mjesec ramazana, računa mu se kao da je postio deset mjeseci, a ko posti još šest dana u mjesecu ševvalu, poslije ramazana, kao da je postio još dva mjeseca. Milostivi Allah tako pruža priliku robovima Svojim da budu nagrađeni kao da su postili tokom cijele godine. Sretni su oni koji i tu blagodat koriste. Hvala Ti, Allahu, naš Stvoritelju, na ovim fantastičnim blagodatima, koje sa zadovoljstvom koristimo, vjerujući i nadajući se Tvom Džennetu.
Ne dozvolimo, braćo i sestre, da nas šejtan zavede i druge sile odvrate od sjećanja na Allaha, od konstantnog ibadeta. Ne slušajte one koji kažu da je vjera teška. Vjera nije teška. Vjera je, Allaha mi, lahka. To najbolje znaju oni koji se vrate u okrilje islama i ne propuštaju ni jednog namaza. Oni su pravi vjernici, koji su vjeru prihvatili iz ubjeđenja i nizašto je ne bi dali. Hvala im i oni nam mogu biti primjer kakav musliman treba biti. Oni žive islam, a mi govorimo o islamu. Zato nije ni čudo što se muslimanski svijet nalazi u glibu iz kojeg se može izvući samo vraćanjem islamu i Allahu, dž.š. Dobro je rekao Muhammed Abduhu, rektor slavnog Al-Azhara, da muslimani žive bez islama, a nemuslimani sa islamom. Dok su muslimani živjeli islam, bili su nosioci nauke, progresa, renesanse, kulture, egzemplarne civilizacije i svega drugoga što koristi čovječanstvu, a danas su to drugi preuzeli. Stoga ne čudi da su današnji muslimani na repu svega u svijetu. Samo povratak islamu garantuje uspjeh u svim avenijama dunjaluka i permanentnu sreću na Ahiretu. Pa, vratimo se što prije, jer sutra može biti kasno.
Da je islam vjera lahka, svjedoče Allahove, dž. š., riječi: „On vam u vjeri ništa teško nije učinio!“ (El-Hadždž, 78) „Allah ne želi da vam ikakve teškoće učini!“ (El-Ma'ide, 6) U ajetu koji govori o mjesecu ramazanu, Uzvišeni Allah kaže i ovo: „Allah želi da vam olakša, a ne želi da vam oteža!“ (El-Bekare, 185)
Od 24 sata, koliko nam je Allah podario svakoga dana, zar nismo spremni dragovoljno posvetiti po 10 – 15  minuta za svaki od pet dnevnih namaza?! Ili, zar nismo u stanju dati od imetka 2,5% zekata, a sve ostalo ostaje nama? Nema zemlje u svijetu koja uzima porez samo 2,5% od svojih građana. I još nešto vrlo važno: kada bi svi muslimani dali samo po 2,5% zekata, niko od milijarde i po muslimana ne bi bio siromašan, svi bi imali posao, kuću, automobil i bili bi akademski obrazovani. Ne može se dati zekat, ali se zato mogu potrošiti trilioni dolara na međusobne ratove, totalnu destrukciju, ubijanje miliona nevinih ljudi, obnavljanje infrastrukture i dr.!! Dobro neko reče da je bolji gram pameti od hiljadu dunuma zemlje.
Uzvišeni Allah traži od onih koji su u mogućnosti da samo jedanput u životu obave hadž. Mnogi to mogu, ali im je preče svake godine otići na odmor u neka egzotična mjesta, mnogi popuše i deset hadžova tokom života, drugi popiju po nekoliko hadžova, treći prokockaju itd. A usuđuju se da kažu kako su potrebne fabrike a ne džamije. Naravno da su potrebne i fabrike, i pronalaženje tržišta, i briga za stotinama hiljada nezaposlenih, siromašnih, bolesnih, nepismenih, dekadentnih. Samo za cigarete je u BiH potrošeno od 2009. do 2015. godine oko 4 milijarde KM!!! Odoše fabrike u dim, ode i zdravlje a nestade i harmonije u porodici. Okanimo se kocke, alkohola, duhana i svih drugih poroka. I to je ibadet. Dobro učimo, puno radimo, budimo disciplinirani, malo govorimo, malo jedimo, malo spavajmo, a puno razmišljajmo. Sve je to ibadet i garancija uspjeha i zadovoljstva na oba svijeta. Tražimo mane kod sebe a ne kod drugih.
Naš darežljivi, plemeniti i milostivi Stvoritelj daje nam mnogo a zauzvrat traži vrlo malo. On toliko malo traži da se stidim i pomisliti da sam Mu odani sluga. A jesam Njegov sluga, sa zadovoljstvom i svjesno. I na tome Mu vječna hvala. On me uči da drugima želim isto što i sebi. A kada bi ljudi željeli drugima isto što i sebi, svi narodi bi bili kao jedan narod, sve porodice kao jedna porodica, a svi ljudi kao jedna osoba. Slast vjere se ne može porediti ni sa jednom dunjalučkom slašću, pa nastavimo da uživamo u ljepoti vjere i poslije ramazana, sve dok nam smrt ne dođe. Uslišaj, o Allahu!