Prema emisiji TV LIBERTY koja je emitovana na BHT1 u nedjelju došli smo do saznanja da je u našem mjestu u Gornjem Rahiću tokom drugog svjetskog rata Irena Proskauer uspjela preživjet kao jevrejka ustaške i njemačke progone.

Kako je istakla osamdesettrogodišnja Irena Proskauer rođena je u Beču 1934. godine od oca ljekara Frica iz Katovica, u Poljskoj, i majke Ilze iz Leotena, u Njemačkoj. Njen otac je bio po zanimanju ljekar, a majka pilot. Otac Fric i majka Ilz su došli u Brčko bježeći od nacista 1940. godine gdje su prije toga njeni roditelji živjeli u Zagrebu i Varaždinu.

Iz Varaždina kada su stigli u Brčko otac se zapošljava u našem gradu i kako su nacisti nijemci se približavali ovom području otac je tražio da radi kao terenski ljekar kako bi lakše mogao da se skloni od nacista. U tom periodu pred dolazak nacista roditelji Irene zv. Razija su se rastali i ona je s majkom živjela u Brčkom da bi došlo do konačne odluke s kim će Irena dalje da živi te je ona odlučila da nastavi s ocem da živi. Pošto je tražio da radi na terenu  Fric  je upućen da radi u Gornjem Rahiću gdje je ujedno pokrivao i sva okolna mjesta.

Dolaskom u Gornji Rahić on se ženi Hanumkom (koja je već imala dva sina iz prvog braka) s kojom kasnije dobija kćerku Seadu,a Irena na taj način dobija maćehu i polusestru.

Njen otac Fric je uhapšen kao partizanski ljekar u Šekovićima te je prebačen odatle kao zarobljenik u Brčko odnosno Gunju gdje je 1944. godine strijeljan. Irena je u Gornjem Rahiću dočekala kraj drugog svjetskog rata u porodici pritisnutoj siromaštvom i bez krova nad glavom.

Irena navodi u svom govoru da je živjela sa svojom maćehom koja je zalogaj hljeba meni prvo davala, proha se napravi i meni se prvo da pa tek ostalima svom sinu Husi i sestri (Seadi).

Da bi preživjela drugi svjetski rat Ireni je promijenjeno ime i zvala se Razija, to je ime nosila sve do 1954. godine. Školovala se u Brčkom a zbog konjuktivitisa prestala da pohađa učiteljsku školu u Tuzli. Potom je počela da radi kao medicinska sestra u Brčkom da bi za učiteljicu kasnije završila u Bijeljini.

Cijelo vrijeme se zovem Razija,a otac je dobio ime Ferid priča Irena svoju životnu priču i ističe kako je sve do mature ostala sa imenom Razija. Sva moja svjedočanstva su sa nazivom Razija Proskauer.

Interesantnu priču vezano za naše mjesto navodi Irena ističući detalje iz drugog svjetskog rata „U Rahiću smo živjeli u kući Marka Radića, gdje je bila smještena ambulanta. On je bio jedini Srbin sa porodicom u Rahiću. Imao je suprugu i kćer. Ustaše su ga ubile“, priča Irena.

Gledala je kako njega i suprugu odvode i čula je da su ih zaklali na brčanskom mostu, jer su se kasnije ustaše vratile i pokazivale slike.

„Njegovu kćer sakrila je Hamdibegovica Alikadić u pušnicu u baburi /gdje se loži vatra/, a onda ju je njen tetak Milan Tomić odveo kod sebe i više je nisam vidjela, a čula sam da je otišla za Beograd“, sjeća se Irena.

Zbog toga što su Frica Nijemci stalno tražili, jer je imao svoju apoteku i kao ljekar pomagao partizanima, promijenio je ime u Ferid, a Irenino u Razija, vjerujući da ih tako neće ubiti. To ime je nosila tokom cijelog školovanja.

Početkom 1943. godine otac je otišao u partizane. Irena se prisjeća da ju je maćeha slala rano ujutro na njivu. Jednom je sjedila pet dana na trešnji i sakrivala se, a društvo joj je pravio brat koji je čuvao krave. Tako su izbjegli smrt.

Oca su joj uhvatili u Šekovićima, gdje je bio major centralne bolnice i odveli u zatvor u Brčkom. Otac joj je uhapšen tokom sedme neprijateljske ofanzive zajedno sa dvije šamačke bolničarke – majkom i kćerkom Fanikom i Tonkom Kraus. Protiv njega je svjedočio neki Kasimaga Kasimagić koji je rekao: „Krmka u glavu – da je ostao još koji dan u Rahiću odveo bi sve u partizane“.

„Moja majka /maćeha/ ga je tražila i željela da ga spasi. Sjećam se, sreli smo u putu Avdu Berberovića iz Brčkog, kojeg je majka /maćeha/ molila da pomogne. On joj je odgovorio: `Hajde kući dok je tvoja pasjača na glavi, muž ti je sinoć `otputovao` niz Savu u Zemun`“, priča Irena.

Irena kaže da joj je otac strijeljan u Podgajičkoj šumi (kod Gunje), gdje je i danas spomenik, a u Rahiću je na partizanskom groblju ploča sa njegovim imenom.

Irena danas živi sa kćerkom i njenim sinom u Bosanskom Šamcu od 2000. godine kada je tamo došla. Druga joj kćerka živi na Palama a sin živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Njena kćerka Svjetlana Pavlović (po zanimanju novinarka) ima želju da napiše knjigu o njoj i njenom životnom putu. Njena sestra Seada danas živi u Brčkom kao i polubrat Dino dok su ostali članovi porodice poginuli ili umrli.

Irenino prvo radno mjesto je bilo u Šekovićima gdje je bio zarobljen njen otac, kao učiteljica radila je u više sela na području Brčkog dok je najviše provela radnog vijeka u Gradačcu gdje je i penzionisana 1990. godine. Irena je kao jevrejka danas jedina preostala u Bosanskom Šamcu. Tokom posljednjeg rata u BiH 1992-1995. godine Irena je živjela na Palama, Beogradu, Odžaku i Sjedinjenim Američkim Državama gdje sahranjen njen suprug.

Za Irenu se saznalo 2015. godine kada je istoričar Nikša Nezirović  napisao knjigu „Jevreji u Bosanskom Šamcu od 1863-1942. godine“ o vremenu kada je u Šamcu živjela 31 jevrejska porodica  te je spomenuo u knjizi i nju kao i njenog oca.