Prije nego što su članovi Savjeta za narodnu odbranu napustili sastanak, jer na njega nisu došli pozvani Milinković i Milutinović, jedan od članova Savjeta rekao je doktoru Vojinoviću:

- Znaš šta, Beli, meni je sve jasno čemu ovo vodi. Jasno mi je i to da ste,odmah po formiranju SDS-a, svojim članovima stavili u zadatak i kao glavni cilj da paralizirate svako funkcioniranje organa vlasti, nacionalnih stranaka SDA i HDZ, te da sistematski naoružavate i pripremate srpsko lokalno stanovništvo za predstojeći krvavi rat i osvajački pohod.

Petak je, 17. aprila 1992. godine. Brčaci su u svojim poštanskim sandučićima i stubištima, u avlijama našli odštampan letak sljedećeg sadržaja:

"Probudi se Srbine!!!

Ti koji si do sada mirno radio svoj posao, bio radnik, bio službenik, preduzetnik ili ratar i koga politika nikada nije pretjerano zanimala, došlo je vrijeme da konačno razmisliš kakvim životom živiš, u kakvoj sredini i s kim živiš, o svojoj ugroženosti, svojoj i bezbjednosti svog pokoljenja a nadasve kakvu budućnost želiš? A kakvu nam to budućnost pripremaju naše komšije Muslimani sami ocijenite. Dosadašnja nagađanja o tobožnjoj muslimanskoj zavjeri protiv Srba ovih dana su se potvrdile kao tačne, jer gradom kruži letak sljedećeg sadržaja:

Upoznaj Srbe da bi ih više mrzio!

1. Bušite im gume na kolima,
2. Zvonite im kasno navečer na telefon,
3. Ne razgovarajte sa njima i uopće ih ignorirajte, u svim sferama života,
4. Zabranite svojoj djeci da se druže sa njihovom,
5. Mokrite po njihovim ulazima,
6. Obilježavajte im kuće i stanove,
7. Igrajte se nožem u njihovom prisustvu,
8. Pišite grafite prijeteće sadržine po njihovim kućama i crkvama,
9. Pozivajte ih na miran suživot."

Letak je izazvao veliko uznemirenje kod Brčaka. Podjednako i kod Srba, Muslimana i Hrvata, pogotovo kada su, istoga dana, neke srpske kuće i stanovi osvanuli obilježeni crvenim krugom, na nekim automobilima ispuhane su gume čiji su vlasnici bili iz reda sve tri nacionalnosti.

Brčanska policija pokušala je ući u trag autorima i rasturačima ovoga letka, ali ništa drugo nije mogla saznati osim da su tog dana u ranim jutarnjim satima primijećena neka djeca kako iz stambenih zgrada izlaze sa kesama u rukama. A od toga dana komšija komšiju je gledao poprijeko i jedni kraj drugih prolazili su bez pozdrava.

Istoga dana brčanski garnizon i SDS vrše posljednje pripreme za okupaciju grada. JNA odvlači posljednja artiljerijska oruđa na položaje kako bi u potpunosti opkolila Brčko, a na glavnim prilaznim raskrižjima u Lončarima postavlja jednu oklopnu jedinicu. Isto tako u obližnjem Pelagićevu stacionira jednu ojačanu jedinicu, a u Ugljeviku, kod Termoelektrane, nalazi se jedan artiljerijski divizion i tenkovska jedinica kao ispomoć u napadu na Brčko.

Kada su završene i posljednje pripreme za okupaciju grada, brčanski SDS iz rukava vadi i posljednju kartu u ovoj igri - zahtjev za podjelu Brčkog na tri dijela.

Mustafa Ramić, predsjednik Skupštine općine Brčko, odmah saziva hitan sastanak predstavnika sva tri naroda na koji dolazi Mijo Anić, predsjednik brčanskog HDZ-a, doktor Ibrahim Ramić, predsjednik SDA u Brčkom, Milenko Vojinović Beli, predsjednik brčanskog SDS-a, Pero Marković, predsjednik Izvršnog odbora općine Brčko, Boško Maričić i Đorđe Ristanić, članovi užeg rukovodstva brčanskog SDS-a, potpredsjednik Izvršnog odbora SO Brčko i član SDA, Stjepan Filipović, načelnik Stanice javne sigurnosti i član HDZ-a i Mustafa Ramić, predsjednik SO Brčko i član SDA.

Na ovom sastanku predstavnici bošnjačkog i hrvatskog naroda pokušavali su da sa SDS-om nađu rješenje kako bi grad ostao jedinstven, ali predstavnici srpskog naroda uporno su ostajali na svom prijedlogu i zahtjevu da se Brčko podijeli na tri dijela. Kako na ovom sastanku, kao i na brojnim drugim do sada, nisu uspjeli se dogovoriti o tome da ne dođe do podjele grada, donosi se odluka da se 27. aprila 1992. godine sa ovim prijedlogom izađe na sjednicu Skupštine općine Brčko.

"Demokratija" po srpskoj mjeri

Dugo očekivana sjednica Skupštine općine Brčko konačno je zakazana i održana 24. aprila 1992. godine u brčanskom Domu kulture. Održana je šest dana prije krvavog srpskog pira. Sjednica je imala samo jednu tačku dnevnog reda: Regionalizacija (podjela) brčanske općine na zahtjev brčanskog SDS-a.

Mala sala Doma kulture bila je pretijesna da primi sve delegate parlamentarnih stranaka, promatrače Evropske zajednice, novinare brčanskih i drugih medija i zainteresirane građane Brčkog. Brčanski lokalni mediji vršili su direktan prijenos cijelog toka ove sjednice, koju je otvorio Mustafa Ramić, predsjednik Skupštine općine Brčko, a potom su za govornicu izlazili delegati i iznosili svoje prijedloge. Promatrači Evropske zajednice pozivali su na razum, mir suživot u Brčkom, ali uzalud. Brčanski SDS insistirao je samo na "pravednoj podeli" općine Brčko. A onda je za govornicu izašao Milenko Vojinović Beli i uputio ove riječi:

- Mi se moramo pomiriti sa činjenicom da se vode pregovori i da će se u Bosni i Hercegovini formirati regije ili kantoni, koji će garantovati suverenitet sva tri naroda. Brčko ne može odjednom pripasti trima kantonima. Znači, pripašće Muslimanima ili Hrvatima, ili, pak, Srbima. Prema tome, mi u ovom trenutku, ne znajući krajnji ishod o budućnosti Bosne i Hercegovine i praktično dok još ne znamo kome će Brčko pripasti, demokratski razgovaramo i stvaramo praktično tri općtine, odnosno tri manje regije od kojih će, sigurno, kasnije biti dve enklave. Ako bi, kojim slučajem, Brčko pripalo, recimo Muslimanima, pošto je većinski deo muslimanski, nekom muslimanskom kantonu, onda srpski ili hrvatski narod u brčanskoj opštini ostaje kao enklava.

Možda Brčko pripadne Hrvatima, jer se naslanja na Posavinu. Mi ne znamo kako će biti rješenje te Evropske zajednice. Prema tome, u demokratskim razgovorima pokušavamo iznaći rješenje i već smo došli do nekog pravog razgraničenja šta kome pripada. A status Brčkog mi ne znamo. Mi nećemo, govorim u ime SDS-a, da silom menjamo status Brčkog, pa da ga pripajamo ovoj ili onoj regiji, ovom ili onom kantonu - istakao je Vojinović.

A kako je izgledala ta "demokratska" podjela i razgraničenje Brčkog, vidi se po tome što je SDS tražio da srpska granica bude na rijeci Brci (alternativna granica bila bi željeznička pruga). Prema tom prijedlogu i zahtjevu SDS-a Srbima bi pripala sva brčanska privreda, škole, kulturne institucije, PTT, hoteli, garnizon, sudstvo, MUP, gradski vodovod, elektrodistribucija... a da bi zahtjev potkrijepili i dokazima Milenko Vojinović Beli pokazao je prisutnima zemljovid na osnovu kojeg se vidi da su brčanski Srbi, iako u znatnoj manjini, "većinski katastarski vlasnici".

Ni riječi nije rekao da je ta zemlja nacionalizirana 1945. godine od brčanskih Muslimana i Hrvata i podijeljena srpskim siromašnim seljacima i drugim bezemljašima pod komunističkom parolom "Zemlja seljacima a fabrike radnicima" i koja bi, dolaskom nove vlasti, trebala biti vraćena njihovim vlasnicima.

Potom je za govornicu izašao predstavnik HDZ-a i istakao kako se ne može zabraniti Srbima da se izdvoje, pogotovu što su i Hrvati zainteresirani da imaju jedan dio svoje općine.

Ovaj prijedlog Hrvata iznenadio je Bošnjake, pa za govornicu izlazi Munib Jusufović:

- Mi nismo spremni da prihvatimo da bilo koji dio općine ili grada nazivamo bošnjačkim. Isto tako što nismo spremni da ga nazivamo hrvatskim ili srpskim. Svi koji žive u ovome gradu i općini imaju isto pravo da ga nazivaju svojima...

U pauzi sjednice delegatima podijeljen je tekst u kojem se mogla vidjeti nacionalna struktura grada i općine Brčko prema popisu iz maja 1991. godine, odnosno podataka Statističkog biltena broj 219, izdatog od Republičkog zavoda za statistiku u Sarajevu.

Prema tom dokumentu općina Brčko na dan popisa imala je 87.332 stanovnika, a od toga:

OPĆINA BRČKO

Muslimana 44,39 odsto ili 38.771 stanovnik

Hrvata 25,37 odsto ili 22.163 stanovnika

Srba 20,76 odsto ili 18.133 stanovnika

Jugoslovena 6,43 odsto ili 5.621 stanovnik

Ostalih 3,02 odsto ili 2.644 stanovnika

GRAD BRČKO

Muslimana 55,57 odsto ili 23.031 stanovnik

Srba 20,28 odsto ili 8.403 stanovnika

Hrvata 6,98 odsto ili 2.893 stanovnika

Jugoslovena i ostalih 17,13 odsto ili 7.099 stanovnika

Realno procjenjujući, ni ovi pokazatelji nisu tačni. Naime, Muslimana, odnosno Bošnjaka i u općini i u gradu bilo je znatno više nego što je izneseno, jer u popisu nisu obuhvaćeni Brod i Stari Rasadnik, većinska muslimanska prigradska naselja, a i u rubrici Jugoslaveni i ostali najviše je bilo građana bošnjačke nacionalnosti. Tako se procjenjuje da je u općini bilo oko 50, a u gradu preko 60 odsto građana bošnjačke nacionalnosti.

Nastavak sjednice nije donio ništa novo, jer su Vojinović i Đorđe Ristanić uporni u svom zahtjevu - podjela brčanske općine. Kako tog dana nisu mogli donijeti nikakvu odluku ni rješenje, zakazana je naredna sjednica za 4. maj 1922. godne, s tim da se imenuje radna grupa koja će istražiti modele regionalizacije opšine Brčko. Sem odluke o odgađanju sjednice za 4. maj, jednoglasno je prihvaćen prijedlog da se u svim školama i dječijim vrtićima produži školski raspust do daljnjega.

Na kraju sjednice u foajeu Doma kulture moglo se vidjeti kako Vojinović i Ristanić zadovoljni i sa smiješkom na licu pružaju jedan drugom ruku. I ovaj put brčanski SDS dobio je na vremenu kako bi priveo kraju realizaciju svoga plana - okupaciju Brčkog.

Iz razgovora sa prijateljima i poznanicima zaključujem da su svi svjesni da nas čeka sudbina Bijeljine, Zvornika, Foče i hrvatskih okupiranih teritorija.

Svi su mišljenja da se ne može i ne smije udovoljiti zahtjevu i velikom apetitu Srba, koji je samo izgovor za otvorenu agresiju. Dakle, svi su shvatili da je ova sjednica o "demokratskoj" podjeli općine zapravo bacanje prašine u oči naivnim Brčacima, kako bi se grad bez otpora osvojio i što više Brčaka zadržalo u gradu i time bio još krvaviji pir srpskih "oslobodilaca" i sada već fašističke SDS stranke.

Ponavljanje scenarija iz Zvornika, Bijeljine, Foče...

Dogovoreni datum održavanja sjednice Skupštine općine Brčko, zakazane za 4. maj 1992. godine, Brčaci nisu dočekali. Nažalost, mnogi ni u životu. Koncem aprila u Brčkom mogla se čuti pucnjava iz pravca Orašja, a 29. aprila i sve učestalija paljba i detonacije artiljerije, što je samo potvrđivalo da četnici napadaju Orašje i da se Brčko nalazi u potpunom okruženju srpsko-crnogorskih četnika.

Istoga dana, grad je obišla glasina da će preko savskih mostova u Brčko biti ubačene ZeNGe i HOS-ovci, te da će skupa sa "Zelenim beretkama" izvršiti pokolj srpskog stanovništva, što je samo bio izgovor da se brčanski mostovi dignu uzrak, a domaćem srpskom življu dadne znak da izađu naoružani na određena mjesta i počnu krvavi pir.

Dakle, ponavlja se isti scenarij kao u Bijeljini kada je, nakon bombaškog napada na kafić "Istambul", SDS plasirao vijest da "Zelene beretke" i "Handžar divizija" žele preuzeti vlast u Bijeljini i pobiti srpski narod, što je bio povod da 1. aprila 1992. godine u Bijeljinu upadnu "arkanovci", koji su bili stacionirani u kampu u Badovincima, desetak kilometara od Bijeljine i čekali ugovoreni signal, zatim "šešeljevci" iz Amajlija i "rezervisti" iz Ljeljenče. Dakle, sve već unaprijed isplanirano.

Ponavlja se i scenarij iz Zvornika koji je odbio podjelu općine, MUP-a, Medicinskog centra... pa je srpsko-crnogorski agresor posegnuo za oružje i okupirao ga 6. aprila 1992. godine.

Ponavlja se scenarij iz Goražda, gdje je na sjednici Skupštine općine SDS tražio podjelu općinskog teritorija, vraćanje zemljišta Srpskoj pravoslavnoj crkvi koje joj je oduzeto još prije pedeset godina, a na tom zemljištu izgrađen stambeni kompleks. Dogovor nije postignut, jer ga SDS nije ni želio. Želio je povod za rat i dobio ga.

Na red dolazi Višegrad koji je okupiran 13. aprila, Foča 17., Srebrenica 18. aprila 1992. godine... Sada po istom receptu želi se okupirati i Brčko.

Četnici žele "osloboditi" još jedan grad od Bošnjaka i Hrvata. Nema šta, srpska i SDS zahuktala ratnohuškačka mašinerija radi punom parom. Još je jednom potvrđeno da niko na Balkanu, pa ni u Evropi, nije dorastao srpskoj varijanti vođenja prljave politike. Tu su oni nenadmašni majstori od pamtivijeka, od Garašanina i Pašića. Dobrica Ćosić, otac modernog srpskog nacionalizma, kaže:

"Laž je, između ostalog, srpski narod održala u istoriji."

U prostorije Srpske pravoslavne crkve (SPC) 29. aprila 1992. godine oko 16 sati ulaze Đorđe Ristanić, Boško Maričić, Maksim Simeunović Makso i Pero Marković. Njima se oko 17 sati pridružuje grupa uniformiranih lica, njih sedmorica-osmorica, koju je predvodio Miodrag Ajduković Hajduk. Nakon pola sata uniformirana lica izlaze iz SPC u pratnji Pere Markovića. Poslije reguliranja satova oni se udaljavaju.

Od tada pa do 19 sati dolaze još dvije grupe lica u maskirnim uniformama koje, također, ispraća Pero Marković. U 19 sati dolaze tri nepoznata čovjeka kojima se, nešto kasnije, u prostorijama priključuje još jedno lice. To nepoznato lice dolazi automobilom BMW starije tipe i tamne maskirne boje.

Iznenada oko 20 sati iz SPC izlazi pop Slavko Maksimović sa suprugom i djecom. Oni ulaze u automobil i upućuju se u pravcu Stolina, dok se sastanak u crkvi i dalje nastavlja i traje sve do 22 sata i 30 minuta.

Na tom sastanku još jednom je prekontroliran, usklađen i do u tančine razrađen plan okupacije Brčkog, hapšenje, ubojstva, silovanja, pljačka, odvođenje u sabirne centre i konc-logore kao i etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata.

Tajne pripreme zločina

Uključenje Srpske pravoslavne crkve u krvave događaje u Brčkom otpočelo je mnogo ranije, da bi se 1986. godine, objavljivanjem zloglasnog Memoranduma SANU, stavila u funkciju ostvarivanja vjekovnog srpskog sna o velikoj Srbiji. A da je brčanska SPC i te kako dobro znala za sve planove, u šta se upušta, kao i da sve neće proći bez prolijevanja krvi, dokazuje i to da je pop Slavko Maksimović, uz Boška Maričića, bio glavni inicijator da se u Brčkom oformi SDS, što je i učinjeno 26. avgusta 1990. godine.

Na "Svetosavskim večerima", održanim 27. januara 1992. godine, u prostorijama SPC u Brčkom, mladići iz okolnih sela, Obudovca, Ražljeva, Potočara, Grčice, Brezika..., pojavili su se sa šajkačama na kojima su bila četnička obilježja, crnim zastavama ravnogorskih četnika.

Ta obilježja nisu smetala dr. Milenku Vojinoviću Belom, Bošku Maričiću, novinaru Bošku Lomoviću, Iliji Tomiću, popu Slavku Maksimoviću, Đorđu Ristaniću kao ni brojnim drugim brčanskim Srbima koji su prisustvovali toj večeri.

Poslije održavanja večeri dr. Beli, Đorđe Ristanić, Maksim Simeunović Makso, Boško Maričić, Pero Marković, Milisav Milutinović, Miodrag Ajduković Hajduk i drugi odlaze na dogovoreni sastanak u službenim prostorijama popa Slavke.

Brčanski SDS, komandni kadar brčanskog garnizona, Srpska pravoslavna crkva, komandni štabovi srpske teritorijalne odbrane do u tančine su bili upoznati sa tajnim planom Uprave za propagandno-psihološku djelatnost, donesenim u novembru 1991. godine u Beogradu, pod nazivom "RAM" u kojem su razrađeni metodi sprečavanja subverzivne djelatnosti i mogući napad na JNA, te odstranjivanje fundamentalističkog i secesionističkog vođstva u Bosni i Hercegovini.

Među te mjere uvrštene su i brojne likvidacije Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i uništavanje njihovih vjerskih objekata, sa posebnim naglaskom da će se moral Muslimana-Bošnjaka, njihovu želju za ratovanjem i volju najlakše slomiti silovanjem njihovih žena, pogotovu maloljetne djece, ali i dječaka, ubijanjem Muslimana-Bošnjaka u njihovim vjerskim objektima tako da se prvo pokrste, a potom likvidiraju. Brčanski Srbi su, istovremeno, bili dobro upoznati i sa pomoćnim planom pod nazivom "BRANA" koji je donesen kao aneks glavnom planu "RAM".

Naime, pokolje i razne zločine u Bosni i Hercegovini, kao i brojna silovanja Muslimanki-Bošnjakinja i Hrvatica, dopustio je i podržao Blagoje Adžić, bivši načelnik Generalštaba JNA. Prije toga Uprava sigurnosti JNA-KOS, koju je vodio načelnik Aleksandar Vasiljević, operativno je obradila plan. Ovi ratni zločini počeli su se planirati još u avgustu 1991. godine.

Na prijedlog generala Adžića i odbrambenog ministra Srbije, generalpotpukovnika Marka Negovanovića, koji je također bio načelnik Uprave sigurnosti JNA, pripremljen je plan "BRANA". U obrazloženju zbog čega je potrebno napraviti takav plan rečeno je, između ostalog, da:

- ... u slučaju širenja vojnih sukoba u Bosni i Hercegovini, te otpora muslimanskih i hrvatskih paravojnih jednica može se dogoditi udruživanje fundamentalista i napadi na srpski narod. Zato pored glavnog plana "RAM" treba pripremiti i pomoćni plan za sprečavanje i odrediti potrebne operativne metode za sprečavanje subverzivnih djelovanja na području Sandžaka i onih djelova Bosne i Hercegovine gdje zajedno žive ljudi različitih nacionalnosti stoji u obrazloženju.

Prema planu "BRANA" trebalo je organizirati i koncentracione logore za Muslimane-Bošnjake, a posebno za Muslimanke-Bošnjakinje. Nakon čišćenja područja trebalo je u mjesta na granici sa Srbijom i Crnom Gorom, ali i u drugim krajevima otkuda će se povući Bošnjaci, naseliti srpski živalj.

Pripreme za pomenuti plan vodili su generalpukovnik Radenko Radinović, načelnik Uprave sigurnosti, major Čedo Knežević i generalmajor Milan Gvero. Službeno je ovu akciju odobrio Aleksandar Vasiljević, koji je opet dobio nalog od Marka Negovanovića. Od tada ovo naseljavanje Podrinja Radovan Karadžić i Slobodan Milošević nazivaju "humanim preseljenjem", kako bi se obavilo razgraničenje entiteta.

Kako se vidi, srpski oficiri, čelnici SDS-a i Srpska pravoslavna crkva su itekako znali svoj posao koji su obavljali u potpunoj tajnosti. A Pavle Milinković, komandant brčanskog Garnizona JNA, dr. Milenko Vojinović Beli, Boško Maričić, Đorđe Ristanić i drugi... iz skupštinskih klupa uvjeravaju naivne Brčake da rata neće biti dok su, istovremeno, dijelili i posljednje naoružanje po okolnim srpskim selima.

Za naoružavanje, opremanje i obuku srpskog stanovništva brčanske općine, u saradnji sa brčanskim SDS-om i Srpskom pravoslavnom crkvom, bili su zaduženi oficiri brčanskog garnizona: Milorad Jovović, Stevan Nikolić, Predrag Manojlović, Radoje Bekčić, Miodrag Kostić, Slobodan Milenković, Marko Subotin, Dušan Subotić, Momčilo Petrović, Momir Cvetković, Dragomir Todorović, Milovan Adamović i drugi.

Oni su kao aktivna vojna lica u JNA u periodu od avgusta 1991. pa do marta 1992. godine Srbima u općini Brčko i SDS-u podijelili veće količine naoružanja, municije i druge vojne opreme. Sem naoružavanja srpskog stanovništva pružili su i svu drugu taktičku i logističku podršku srpskim paravojnim formacijama u Breziku, Sandićima, Potočarima, Ražljevu, Bukviku, Grbavici i Grčici. Dugo pripremani pokolj brčanskih Bošnjaka i Hrvata u Brčkom, i to po posebnom receptu popa Slavke Maksimovića, mogao je početi.

Glavni komandni kadar u to vrijeme u brčanskom garnizonu je bio:

- Pavle Milinković, potpukovnik, komandant Garnizona JNA;

- Momčilo Petrović, kapetan, pomoćnik komandanta za bezbjednost;

- Milisav Milutinović, rezervni major, komandant TO općine Brčko, a sada potpukovnik i pomoćnik, komandanta Garnizona Brčko;

- Boško Maričić, komandant Srpske teritorijalne odbrane Srpske općine Brčko.

Do u tančine je sve isplanirano, pripremljeno i provjereno, pa čak i kopanje masovnih grobnica. Tako su već 16. aprila 1992. godine u okolini "Pirometala" na Prljinama, a odmah potom kod "Bimeksove" farme mještani tog dijela grada i prolaznici mogli čuti buku teških bagera bijeljinskog "Rada". Njima je, kao i drugim znatiželjenicima, rečeno da se to izvode obični zemljišni radovi. Kakav cinizam! Uostalom, cinizam je drugo ime za prljavu srpsku politiku.

U aprilu 1992. godine, održava se, drugi po redu u ovom mjesecu, sastanak SK - Pokreta za Jugoslaviju. I ovaj put sastanku prisustvuju Dušan Delić, Ilija Pajić, Vojo Magazinović, a pozvan je i Remzija Biđan i drugi.

Dnevni red je imao samo jednu tačku: Kako sačuvati Jugoslaviju? Odmah po usvajanju dnevnog reda Remzija Biđan i Šećo Kamenjašević napuštaju sjednicu.

U aprilu se mogao vidjeti doktor Filipović kako obilazi neke od svojih poznanika i prijatelja i savjetuje im da odmah napuste grad, jer će u njemu izbiti rat. Ili, pak, Bogdan Bojanić Bogdo kako posjećuje jednog svog susjeda raspitujući se gdje mu je sin, a kada je čuo da je prije nekoliko dana napustio grad i otišao u Zagreb, rekao je: "Baš šteta. Da znate da bi prvi bio obješen."

A sin Bogdinih susjeda napustio je Brčko po nagovoru Sotira Sotirovskog. U aprilu 1992. godine u Brčkom su bez traga nestala dva brata, Emir i Emin Džakić, zatim Željko Malenčić, Ibrahim Kadić, Aida Klebić, Ševko Delagić, Galib Biserović, Džemal Kadić, Hajra Karadarević sa sinovima Hamdom i Sabrijom. Ovi posljednji nestali su u Bijeljini. O njihovoj sudbini nisam saznao ni do danas.

Aprilska žrtva je bio i Brezopoljac Blagoje Kostić. Govorio je svojim susjedima i poznanicima da ne vjeruju svojim liderima niti nacionalnim strankama koje samo zavađaju narod. Ako dođe do rata, govorio je Blagoje, on će biti krvav i rušilački. Pred sam rat Blagoje je odlučio napustiti ovaj suludi svijet. Izvršio je samoubojstvo vješanjem.

A kako se približavao datum održavanja referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine brčanski SDS je, po direktivama centrale iz Sarajeva, ubrzano radio na finalnim pripremama za oružani ustanak srpskog stanovništva na brčanskom području.

Na jednoj od svojih sjednica, održanih početkom aprila, brčanski SDS razmatra dokle se došlo u izvršenju postavljenih zadataka i zaključuje da je u značajnom dijelu izvršena mobilizacija srpskog stanovništva samo na selu dok je u samom gradu nezadovoljavajući odziv.

Razlog tome je činjenica da je u Brčkom bio relativno mali broj Srba. Zbog toga je, zaključeno na sjednici, i nepovoljan psihološki osjećaj kod Srba u gradu, gubitak sigurnosti i pad morala. Donesen je zaključak da se sa srpskim stanovništvom u gradu svakodnevno održavaju sastanci na kojima je potrebno objašnjavati ozbiljnost političke situacije uz stalnu napomenu da je srpski narod u brčanskoj općini ugrožen i da mu prijeti istrebljenje. Ovaj zadatak je dobilo rukovodstvo brčanskog SDS-a i vanstranačke grupe intelektualaca.

Dvadesetdevetog aprila 1992. godine zakazana je i održana Skupština Srpske opštine Brčko na kojoj je analizirano izvršenje postavljenih zadataka.

Ocijenjeno je da je rukovodstvo brčanskog SDS-a bilo svjesno činjenice strateške vrijednosti brčanske općine što je na brojnim sastancima i srpskom narodu i rukovodstvu Srpske Republike Bosne i Hercegovine to stalno davano do znanja.

Na brojnim sastancima sa srpskim stanovništvom izneseno je da je Brčko nezaobilazno područje i jedina mogućnost probijanja koridora prema Bosanskoj krajini i povezivanje svih srpskih enklava Srpske posavine u jednu cjelinu.

Drugo, da je u Brčkom nepovoljan odnos stanovništva, naročito doseljavanjem 16 hiljada Sandžaklija, čime je vještački pravljen nepovoljan odnos stanovništva, jer je srpski narod razbacivan po drugim općinama Posavine gdje nije bio u većini, iako su Srbi oduvijek zauzimali i posjedovali najveći dio teritorije. Treće, Posavina je najbogatiji dio Bosne i Hercegovine i zbog toga se ne smije prepustiti drugima. Četvrto, Brčko je grad sa potpuno izgrađenom infrastrukturom, dobrim riječnim, putnim i željezničkim saobrać ajnicama, razvijenom i dobrostojećom privredom.

Ovo su bili razlozi i obaveze zbog čega srpski narod u općini ne smije prepustiti Brčko Muslimanima ili Hrvatma.

Na toj sjednici izabrano je i Ratno predsjedništvo na koje su prenesena sva ovlaštenja Skupštine do prestanka ratne opasnosti. Za predsjednika Ratnog predsjedništva izabran je Đorđe Ristanić. Istoga dana održana je i prva sjednica Ratnog predsjedništva na kojem je donesena i formalna odluka da se svi vojni obveznici odmah stave pod komandu brčanskog garnizona pod komandom potpukovnika Pavla Milinkovića i da svim akcijama komanduju oficiri JNA.

I dok su pošteni i naivni Brčaci očekivali zlo izvana, ono je, već duže vrijeme, pritajeno i podmuklo bilo među njima.

A stanje u Brčkom, samo par dana prije rušenja brčanskih mostova, bilo je sljedeće:

- U brčanskom ganizonu JNA boravi nekoliko stotina pripadnika "Crvenih beretki", specijalaca srbijanskog MUP-a i kapetana Dragana Vasiljkovića;

- U Sandićima je stacionirano nekoliko stotina "Belih orlova";

- Centar svih veza postavljen je u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Brčkom;

- U Centru za socijalni rad stacionirani su "Arkanovci";

- U Grčici su smješteni jaki dijelovi brčanskog garnizona JNA i paravojnih formacija iz Semberije i Srbije;

- U samom gradu se nalaze znatne jedinice iz sastava Banjalučkog, Novosadskog i Tuzlanskog korpusa;

- Već odavno oformljena i do zuba naoružana Prva posavska brčanska brigada srpskih teritorijalaca sa četiri bataljona, i to:

Prvi bataljon čiji je komandant Luka Knežević;

Drugi bataljon čiji je komandant Goran Savić Joja;

Treći bataljon čiji je komandant Goran Trupl i

Četvrti bataljon čiji je komandant bio Nenad Kojić.

Kasnije će se oformiti još dva bataljona, Peti i Šesti. Imam podatak da je komandant Šestog bataljona bio kapetan Gošić, a da je komandir Prve čete bio Milo Krstić. Šesti bataljon dejstvovao je u pravcu ratišta prema Čeliću, Ratkovićima i Šatorovićima. O Petom bataljonu za sada nemam podataka.

Sem ovih jedinica oformljene su mnoge posebne jedinice, interventni vodovi srpskog MUP-a, specijalne jedinice itd. Tako je oformljen specijalni interventni vod drugog pješadijskog bataljona čiji je komandir bio Boško Perić Peša. Potom specijalna jedinica "Crvenih beretki" čiji je komandir bio Živan Ilić, zvani Žika Tito. Sastav ove jedinice sačinjavali su brčanski Srbi.

Ova će jedinica počiniti i najteže zločine u Brčkom i širim prostorima općine. Sem zločina koje su počinili, njeni pripadnici su masovno pljačkali goloruko nesrpsko stanovništvo.

Na položajima oko Brčkog raspoređen je i haubičko-artiljerijski divizion, čiji je komandant bio poručnik Hajro R. Ovaj divizion oformljen je još u avgustu 1991. godine. Prema podacima do kojih sam došao vidljivo je da je ovaj divizion 29. i 30. avgusta 1993. godine obilježio dvogodišnjicu svog formiranja. Divizion je dejstvovao na širem brčanskom ratištu, a kasnije će poručnik Hajro R. dobiti i čin kapetana.

Prva posavska-brčanska brigada, čiji je komandant bio potpukovnik Pavle Milinković, i njeni bataljoni imali su, dakle, svoju logistiku, artiljeriju, tenkovske jedinice, sanitete, telefonsku i radio vezu, kuhinje...

Do 29. aprila 1992. godine u brčanskoj općini bilo je 5.117 vojnih obveznika, Brčaka srpske nacionalnosti, od kojih je 3.400 naoružano i uključeno u ratne jedinice, 1.120 je otišlo u inozemstvo od čega 970 uredno prijavljenih, 200 vojnih obveznika je bilo na bolovanju, 80 kao studenti na fakultetima, a 500 obveznika je pobjeglo iz brčanske općine i o njima srpska komanda nije imala podataka u evidenciji.

Eto, to je pravo lice brčanskog SDS-a koji u svojoj političkoj platformi i programu zagovara demokratiju.

Autor: Admir Posavljak 

Nastaviće se...                                  

Rušenje mostova- dan D

dzematrahic.ba