Bliži nam se ramazan,mjesec najvećeg junaštva naših muslimanskih duša.Jer se u tom mjesecu iskazuje sve ono, što i nosimo uistinu u sebi.U tom mjesecu posta svako ko izdura da posti,ali i da radi uobičajne poslove, koji nas okružuju,biće posebno nagrađen od dragog Allaha.Allahova nagrada za nas je najveće blago ovog dunjaluka,a ako u tom mjesecu posta,i činiš samo dobra djela sve ti se puno većom dobrotom i vraća.Zato se pravi junaci tu i poznaju,u mjesecu posta gdje nam se i snaga naših duša preispituje,a pogotovo trenuci izdržljivosti u čekanje akšama.Akšama čija se čarolija rasprostire širom naše Bosne i Hercegovine,i još mnogo dalje,i dalje.Evo jedne priče, kroz koju ću pokušat da prenesem  na vas, kao čitaoce, kako se ramazan oslikaje u duši jednog ne dozrelog mladića.

-Djede,od sutra počinje ramazan,ja bi da postim,išćil me za time.Mogul ja djede ispostit, iako  sam još malo dijete?-upita mali Emir svog djeda Džavida,dok se sa njim u društu upravo vraćao iz obližnje štale.

-Post je sine Emire jedno veliko junaštvo,i treba bit stvarno jak da izduraš ,čitav dan bez jela i vode.-dočeka ga ljubazni starac ,dok mu se crna beretka nakrivila u jednu stranu glave.A ispod njenih olinja- lih obruba, jasno mu se vidijelo ogoljelo čelo,izborano,i istrošeno, teškim zemljoradničkim životom, koji je već dobrim dijelom ostao iza njega.

-A kako si ti djede,i nena, izdržali toliko godina da postite,po njivi ste bili od juitra,do mraka,ponekad se umrsili u njivi,pa mogu i ja.Znaš da si mi često pričo o tome,zato  hoću da postim,jer ja sam slušo od našeg hodže,ko uspije da isposti cijeli ramaz ,čeka ga velika nagrada.-kliktale su vesele riječi iz Emirovog dječijeg grla,iako je brojao tek dvanaestu godinu života,svojim likom i pametnom pričom, ličio bi na nekom odraslog petnaestogodišnjek momčića.Rijetka kosa,svilenkasto mehka kao svila u klasu, žita ljuljuškala mu se nježno po sitnoj glavi,a oči malo krupnije,okruglaste i sa bojom bademovog meda,toliko su mu bile umiljate da je bilo milina gledat u njih.

-Baš mi je drago da čujem taku priču,od tebe moj junače  Emire.-dočeka ga presretni djed,veselim glasom i još ga pomilova po glavi,pa mu uz to  reče,sjedajuć sa njim za vanjski stol.

-Ako si tako odlučio,ja te sutra budim rano, da zajedno samnom počneš postiti,samo ti moram jednu stvar napomenuti,kad god ti naupadne jelo,il kad god poželiš pit vodu u toku dana,uzmi odma neki poso da radiš,čitaj knjige iz škole,il nešto samnom radi pa ćeš na taj način i zaboravt na glad,i žeđ.

-Važi djede, važi,jupi...izdržaću ja sa tobom zajedno,a kad dođe veče,i kad akšam zauči ja ću sa vama zajedno da se umrsim.-isklikta opet presretni unuk svom djedu Džavidu dok se u trku uputi na sokak,kako bi našao kojeg drugara,pa da sa njim u društu razgovara, o toj važnoj odluci u njegovom životu.Djed ga samo sa smiješkom isprati,i reče sam sebi.

-Fala ti dragi Bože, što mom unuku podari dovoljno snage, da se okuša sa postom,a još te molim i to,da mu pomogneš  da izdura u postu,Amin.-seoska avlija skromnog okruženja dičila se njegovom divanu,i svemu onom što je pošteni djed Džavid steko u svom do tadašnjem životu.Malo kasnije,na obližnjem sokaku,presretni Emir u društvu svoji drugara započe da se fali.

-Ja od sutra počinjem postit  sa djedom i nenom zajedno,hoću da ispostim čitav ramaz,jer čuo sam od hodže,da svako ko posti na kraju posta dobije nagradu za to!-isklikta on i svojim drugarima veselu vijest sa kojom se ponosi.

-Đe ćeš ti odurat čitav dan,da nejdeš i da ne piješ ništa,to mi nemeremo,jer smo još mali.-dočeka ga jedan kovrdžavi drugar,čija se zamršena kosa mrsila sama sa sobom.

-Moremo bolan,moremo,ustvari more onaj ko hoće,a ako ti nećeš to je tvoja stvar.Ja sam odlučio da postim,i tako će nadam se biti.-Emir ne prestaje veselim govorom da svoje veselje prenosi na okoliš i svoje ukupljene drugare.

-Ja sam jednom probo,al nisam izduro,ja skroz zaboravio pa se umrsio,i onda odišćilio od toga.-uključi im se u priču još jedan dječak ,koji je po izgledu bio veći i stariji za par godina od njih.

-Ja ću izdurat,riješio sam pa šta bude,stalno ću u sebi ponavljat da moram postit,da ne zaboravim na to.-opet se veseli Emir uključi njima u dijalog,nebil im pokazo kolko je odlučan u svojoj namjeri.

-A kako ćeš u školi,mi kad budemo jeli užinu,ti ćeš gladovat i gledat u nas.-dodade mu bojažljiva drugarica iz komšiluka.

-Na odmor neću ni izlazit iz razreda,ostaću u učionici i uzet kaku knjigu da čitam nešto iz nje,i tako ću zaboravit na glad.Jer sam siguran da me čeka nagrada za moj post,čim se završi ramazan.-nije odlučni Emir prestajao da se fali pred drugarima,kako ne odustaje od posta.A drugari, svako na svoj način nastavljaju da komentarišu načulu vijest od njega,i da prekrate vrijeme pred nadolazeću noć.Oko njih se prpila seoska idila,omamljujući je  mirisala na svakog pose,a svako na svoj način bi uživao u tome. Pristiglo ljeto  je bilo toplo, iako je tek prvim koracima zakoračilo u to selo,al niko nije puno mario za to,jer pretežno se u tom okruženju i živjelo od poljoprivrede,i stočarsta,pa je svako na svoj način žurio da što više posla uradi.Kako će ko izudarat u tome kad nastupi ramazan, nisu mještani puno zahmetili oko toga,jer su pretežno svi i postili, bilo ljeto ili zima u tom selu.Tako je i djed Džavid riješio,u društvu svoje žene da izdura u postu,a od tog trena i u društvu svog unuka.

-Jesil nam spremila za sutra sve što bi trebalo da jedemo prije sabaha,i da zapostimo shajrom i berićetom?-upita Džavid svoju ženu dok su sjedili u kući,gledajući u mali televizor pred sobom.

-Sve je spremno,ne brini ti ništa,a pošto znam da će nam i unuk probat da posti,njemu sam pohovala mesne pljeskavice,kako bi nam dijete izduralo čitav dan.Al me Bogami i strah,morel on sve to da izdura,jer znaš i sam,koliki je dug dan,kamara sati treba proć do akšama.-njen zabrinuti govor Džavid sa smiješkom dočeka.

-On je riješio pa nek proba,iako sam mu ja reko da je to teško,al kad sam vidio njegovu dječiju odlučnost,pustio sam ga na to,i sutra ga budim da zajedno sa nama započne post.

-Ako je tako nek proba,pa ćemo vijet dal će izdurat u tome.-i tako i bi,noć se nadvuče nad selo i mrak mrkli zaklikta kroz vedru noć.Presretni Emir samo što leže i zaspa,i tek što potonu u vode snova neko ga poče budit.

-Emire..Emire...hajde ustaj,ustaj zlato moje,moramo jest i započet sa našim postom.-prošapta mu nena drmusajući ga blago,da se razbudi iz sna.

-Šta...kako....ko....đe....?-promrmlja nekoliko začuđujućih pitanja sam sebi,i neni koja ga i dalje budi.

-Ustaj zlato nenino,reko si počet da postiš sa nama,pa hajde da to čestito započnemo.

-A...ja,ja...dobro ne...no....eto mene.-svatio je Emir o čemu se radi pa ubrzo usta iz topline postelje,i pravo u kupatilo da se razbudi.A onda u društvu djeda i nene riješi da se dobro najede i napije vode,iako mu nije baš bilo voljno za tim,ipak je to čestito obavio i zajedno sa njima zapostio prvi dan ramazana.Prvi dan mu je bio posve težak,pogotovo boravak u školi,jer poneka djeca nisu postila,pa su mogli i jest,i pit što im je bilo volja,a on se samo skrivao od njih.Ostajući u učionici,ili odlazeći u društvo drugara koji su isto tako bili jaki i odlučni kao on,pa postili.Vrijeme je bilo naj veći mu teret pogotovo sunčan dan opkivao mu svoja vrela sedla oko vrata,i cijelih leđa,dok mu se grlo isušivalo toliko, da ni u pustinjama taka suša nije postajala.Al nije prestajao sam sebi da šapuće riječi podrške. -Izdrži još malo,evo podna prođe,i ikindija će proć,još samo malo,još sam trenutak i eto akšama.-a kad bi mu se grlo toliko isušilo da nije mogao ni pričat,podršku je sam sebi ponavljau u mislima.I tako je plovio,iz sekunde u sekund,iz nove minute u novu minuta,pa onda i iz sahata u novi sahat,i sve do akšama.A kad sa društvom dječaka dočeka akšam,grlatije nego ikad dosada zaurlika na glas.

-Akša.....m,akša.......m,akša........!-ni jedan telal u toj vici nije mu bio ravan,da bi istog trena, u toj vici pojurio  trkom kući,zajedno sa svojim drugarima.A kad uleti u kuću sav radostan uzviknu djedu i neni.

-Akšam uči djede,hajmo da večeramo jer umirem od gladi!-djed i nena mu se na to u glas nasmijaše.A kako se on prikuči njima počeo je prvo da pije vodu,kolko je i mogo u slast da je se napije.

-Polahko bolan Emire...,na odmorke pij,da se nebi udavio vodom.-pomagala mu je nena savjetima.

-Ne brči ga neno,nek se on prvo napije vode kolko more,i najede a kad to uradi onda ćemo snjim u miru muhabetit o svemu.-dočeka je čojk ne prestajući sa užitkom da gleda unuka, koji se u slast davio i hranom i vodom,nebil nekako zasitio svoj pregladnjeli stomak,pa onda malo odmorio od toga.I tako dan za danom,vrijeme je polahko klizilo,i ramazan je zajedno sa njim prolazio.Pa eto ti i bajrama,a presretni Emir to sa uspjehom,i prevelikim ponosom jedva dočeko.Zajedno sa djedom Džavidom otišao je u obližnju džamiju,i da u njegovom društvu i sa cijelim selom dočeka bajramsko jutro.A kad se sve to završi on svog djeda Džavida prvi poljubi u ruku i sa velkim elanom uzviknu .

-Bajram barećula djede,da si nam zdrav i živ još puno godina,i da ja i ti dočekamo zajedno kamaru novih Bajrama skupa!

-Ala razosu sine.-dočeka ga presretbni djed svojim riječima pa se sa njim muški i zagrli,a onda mu još nešto reče.

-Emire,reko sam ti dat nagradu čim se post završi,eto otelila nam se krava,prvi put troje teladi imam u štali,a čim jedno june odhranimo,kupi će ti djed ono skupo bicklo o kojem si mašto da ga imaš.

-Ozbiljno djede....!-zaklikta vikom presretni Emir.

-Naj ozbiljnije,jer ti si bio junak i zaslužio si veliku nagradu za to,a mi smo dobili nagradu od Boga,jer nam se prvi put oteli kravamsa troje zdravih teladi,na tome nam se čudi čitavo selo.-i tako i bi Emir se unaprijed nije prestajao falit svim drugarima,kako mu djed uzima naj skuplje biciklo,kao nagradu za post.A djed što mu obeća,to i uradi, nije prošlo puno Emiru se ostvari san,dobi sporstko bicklo  o kojem je sve do tada samo sanjao.

Srećnijeg dječaka nije bilo od njega,a on se čitav ljetni raspust voza svukud sa svojim bicklom,ne prestajući da se fali, da je to dobio od djeda kao veliku nagradu za post.Zato trebamo postiti i mi,jer svakog od nas čeka nagrada za to,malo na ovom prolaznom dunjaluku,ali još veća nas nagrada čeka tamo, gdje sve naše duše odlaze poslije neizbježne smrti,i gdje polažemo račune za sve što smo uradili dok smo bili živi.