I tako dođe dan i momenat da se klanja dženaza(13.07.2018.godine) našem borcu-šehidu Rovčanin Rasimu ispred džamije u Gornjem Rahiću i to nakon 26 godina od tog sudbonosnog događaja prilikom operacije prekidanja koridora na Goricama kod Brčkog. Mnogi će se zapitat pa dobro šta ima tu nešto da se spominje i govori nakon agresorskog rata koji je trajao od 1992-1995 godine. Naravno za one koji promišljaju i pameti imaju i koji su to sve doživjeli i proživjeli ima tu puno nekih pouka i činjenica na koje trebamo zastat i razmislit. Naime naš Rasim je u tim satima pred pogibiju je pokazao zrelost i odgovornost zajedno sa svojim saborcem Šerifović  Ramizom kada je posljednji put krenuo u svoju ovodunjalučku bitku protiv zla oličenog u JNA-a i srpsko-crnogorskim agresorima na našu domovinu i kućni prag. Naime prije same pogibije u tenku kada su krenuli u izvršenje zadatka prethodna posada tenka je odbila izvršiti naređenje komandanta tenkovske jedinice da krene u akciju i u tim momentima se iako umorni i iscrpljeni Rasim i Ramiz se stavljaju na raspolaganje odbrani prekinutog koridora koji je za agresora značio žilu kucavicu na ovom području koji je spajao Semberiju i bosansku krajinu(kao i SAO Krajinu). Uključuju se u borbe i stradaju od pogođenog projektila direktno u njihov tenk i tako obojica ginu na licu mjesta. Zar takav čin njih dvojice nije za pouku pravih gazija-šehida koji nisu ustuknuli naspram posade koja nije izvršila naređenje nadređenog.

Iako je prošlo 26 godina od tog događaj on i dalje živi među nama koji smo sve to proživjeli,među nam da prenosimo mlađim naraštajima o hrabrosti naših boraca znanih i neznanih, o prolivenoj krvi mnogih gazija i šehida diljem cijele Bosne.

I tako dolazi dan kada je porodica odlučila da preostale kosti Rasimove preda majci zemlji kojoj i pripadaju na vječno počivalište kaburskog života i da zajedno u Šehidskom mezarju gdje leži nekoliko stotina boraca počiva sa ostalim borcima svjedočeći o skoroj prošlosti.

Petak najodabraniji dan, porodica,imami,borci, prijatelji i poznanici na posljednjem ispraćaju dolaze ispred džamije u Gornjem Rahiću da odaju svoju vjersku dužnost da obave dženazu namaz našem gaziji-šehidu do njegove vječne kuće.

Božije davanje i proviđenje oblaci se nadnose nad Rahić, kiša počinje da se spušta,padaju uoči dženaze prve kapi,a kiša je Božija milost i bereket,navodi se u nekim tefsirima da na nebesima prilikom svake kapi kiše postoje meleci koji ih spuštaju u tako velikom broju po naredbi Gospodara. Zar to nije išaret, kiša prati i cijeli tok klanjanja dženaze i prati nas sve do šehidskog mezarja i prestaje odmah nakon samog ukopa Rasima i spuštanja njegovih kostiju u njegovu vječnu kuću kabur. Zar to nije ibret i pouka, jer nakon stajanja kiše nakon obavljene dženaze kiša se nije više spuštala.

Isto tako sintagma našeg naslova ispraćaj ispred šehidske džamije govori o našoj prošloj historiji. Naime te 1992. godine kada je agresor udarao svim raspoloživim sredstvima po nama koje su oduzeli od nas u septembru sada nije bitan tačan datum,a čini mi se da je to bilo 12.septembra je avion JNA-a raketirao Gornji Rahić i okolinu u tim napadima je raketirao iz više pokušaja i džamiju u Gornjem Rahiću te je pogađa raketom zrak-zemlja ruši joj munaru i desni dio zida. Tada je u džamiji od te detonacije poginula jedna žena koja  se u njoj zadesila. I naravno ta žena je poginula kao šehid na licu mjesta jer su stakla sa okolnih prozora na džamiji popucala i ženu na licu mjesta zaklala. Zar nije onda džamija u Gornjem Rahiću ovim slučajem i događajem koji se desio u našoj bližoj prošlosti postala džamija šehida jer je žena na bigajri hak izgubila život i to nasilno.

Zato ima smisla i reći i naslov staviti da je ispraćen šehid borac ispred šehidske džamije u kojoj je isto tako život izgubila nevina osoba. Zato bošnjaci treba da pišu i pamte i prenose na mlađe generacije jer je historija učiteljica života i opomena budućim naraštajima.

Dakle, dosta u ovom događaju tokom ukopa Rasima za sve nas i podsjetnik na Božije odredbe i išarete. Rasim se časno borio i branio svoju domovinu i završio svoj dunjalučki život kao šehid, a razmišljamo li mi kakav će naš kraj biti na ovom svijetu jer završetak našeg života je odlika uspjeha ili neuspjeha ovog prolaznog života i ulaska u vječni svijet ahiret gdje postoji nakon velikog suda dobivanje knjige naših djela u desnu ili lijevu ruku što  se kaže džennet  ili džehennem.

Piše:Hasikić Hamid