Kahva je bila omiljeno piće vladajuće klase Osmanskog carstva. Nisu ni slutili da će jednoga dana kahva ubrzati propast carstva.

Kahva kafa kafanaPoznata je kao grčka kafa za Grke i Kiprane, bosanska kafa za Bosance, armenska kafa za Armene, arapska kava za Arape i turska kafa za Turke, Hrvate, Albance i Srbe. Ali sredinom 16. stoljeća, to je bila samo kahva – kafa. U to vrijeme ovim narodima je vladalo Osmansko carstvo, koje je zaljubljenost u kahvu rasprostranilo od jugoistočne Evrope sve do Perzije. Ali početkom 19. stoljeća carstvo je počelo da se lomi. Kahva je odigrala malo poznatu ulogu u njegovom konačnom nestanku.

Kahva je došla u Tursku za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog, nakon što je čovjek kojeg je on poslao da upravlja Jemenom naišao na energično piće koje je tamo poznato kao qahwah, a koje je nakon toga došlo na osmanski dvor u Carigradu gdje je postalo hit. Dvorski kahveci usta, ili majstor kahve, mogao je imati na desetine pomoćnika koji mu pomažu da melje Arabicu u ekstra fini prah sličan sastavu današnjeg espresa. To je zatim kuhano u bakarnim posudama zvanim cezve (džezve). Dobijeno piće – gorko, crno i preliveno tankim slojem pjene, nastale sipanje – posluživano je u malim porculanskim šoljama. Da bi uravnotežili gorčinu, legenda kaže da je Sulejmanova žena Hurrem Sultan pila kahvu uz čašu vode i kocke turskih slatkiša – kao što se danas služi u Turskoj.

Međutim, nisu svi vjerovali da Kur’an dozvoljava muslimanima da piju ovaj novi stimulirajući napitak. Iako islamski tekstovi ne spominju naročito kahvu, jedan tvrdokorni učenjak na Sulejmanovom dvoru izdao je fetvu protiv pića na osnovu toga što je konzumiranje bilo kakvog prženog (kuhanog) napitka bilo zabranjeno. No, to nije umanjilo njegovu privlačnost. Prva javna kafana, ili kahvehane, osnovana je u Istanbulu 1555. od strane dva sirijska trgovca. Uskoro, skoro jedna od šest prodavnica u gradu – od malih mahalskih kafića do velikih društvenih centara – posluživale su kahvu. Postepeno, kahva se širila do dalekih krajeva carstva.

Kahvehane su dale ljudima priliku da se sakupljaju negdje, osim u domovima, džamijama ili tržnicama, obezbjeđujući im mjesto za druženje, razmjenu informacija, zabavu – i obrazovanje. Pismeni članovi društva čitali su naglas dnevne vijesti; janjičari, članovi elitnog kadra osmanskih trupa, planirali su proteste protiv sultana; zvaničnici su razgovarali o dvorskim intrigama; trgovci su razmjenjivali glasine o ratu. A nepismena većina je samo slušala. U kafićima su ih upoznali s idejama koje su izazivale nevolje za osmansku državu: pobunu, samoodređenje i pogreške moćnika.

Nije dugo trajalo prije nego što su vlasti počele da smatraju kahvehane prijetnjom. Neki sultani su ubacivali špijune u kafiće kako bi ispitivali javno mnjenje; drugi, poput Murata IV, sultana s početka 18. stoljeća, pokušali su da ih potpuno zatvore. Ali su bile isuviše profitabilne. Kada je u 19. stoljeću u osmanskim zemljama došlo do ključanja nacionalističkih pokreta, popularnost kafića je rasla. Etničke grupe u evropskim regionima carstva s kršćanskom pravoslavnom većinom počele su da se bore za nezavisnost. Nacionalistički lideri planirali su svoju taktike i učvršćivali saveze u kafanama Soluna, Sofije i Beograda. Njihovi kofeinski napori urodili su osnivanjem nezavisne Grčke 1821., Srbije 1835. i Bugarske 1878. godine. Vladavina kahve je završena.

Različiti narodi davali su vlastiti žig piću: Grci ga prave mastikom, biljnom smolom; Hrvati sa sjemenom kima; Arapi ga potapaju kardamonom i poslužuju ga u malim šoljicama bez ručki zvanim findžani. Čak i kada se uzimaju sade, ili okus, profil arome zavisi od prženja; srednje-tamnija zrna turske sorte daju kafu sa zemljanim ukusom, dimnim primjesama i gustim sastavom. Kada ispijete svoju šoljicu, vidjet ćete lijepo zrno koje pokriva dno. Efekat se brzo osjeti. Imperatori svijeta, čuvajte se.

Piše: Sarah Jilani (1843 Magazine)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović