Nasrudin-hodža je imao jedno janje na koje su njegovi učenici i prijatelji imali velik ištah da ga pojedu. Salijetali su hodžu da bi trebalo da izađu negdje na teferič i da janje okrenu na ražnju. Kako ga nisu mogli privoljeti da janje zakolje, jednoga dana rekoše da je sutra kijametski dan, smak svijeta, i da će sve živo dušu pustiti. Zato nema smisla da on čuva to janje, nego da ga svi oni zajedno pojedu kad je sutra već kijamet.
Nasrudin-hodža pristane, povedu janje sa sobom izvan grada, u jedno hladovito mjesto kraj rijeke. Hodža zakolje janje, zguli s njega kožu, očisti mu utrobu i nasadi ga na ražanj, a raspali vatru kraj rijeke.
Njegovi učenici i prijatelji su se veselili što su nasamarili Nasrudina, pa da bi dobili bolji tek, skinu sa sebe odijela do samih gaća i počnu se kupati u rijeci. Nasrudin-hodža iskoristi priliku, skupi sva njihova odijela i baci ih na vatru, gdje ubrzo izgorješe.
Kad su rashlađeni izašli iz vode, imaju šta i vidjeti - nigdje im nema odijela. Na vatri su još tinjali posljednji komadi njihove odjeće.
“Kamo nam odijela?”, upitaše Nasrudina.
“Ja ih naložio na vatru. Eno od njih pepela!”
“Ama, zaboga, kako ćeš to uraditi, kako ćemo bez odijela kući?”
“Ja mislio: kad je sutra kijametski dan da vam ne trebaju više odijela, pa sam ih na vatri spržio!”
Iz knjige bošnjački uspomenar