Svjedoci smo da biografski leksikoni, bibliografije i leksikografski izvori općenito kod nas nisu posebno naklonjeni životopisima žena i njihovom stvaralaštvu, bilo da su one objekat dokumentarnog pamćenja, ili su stekle javnu promociju kao istaknute ličnosti, odnosno prepoznatljivi kreativni subjekti u različtim područjima ljudskog znanja i iskustva. U dokumentima akumulirano pamćenje balade o Hasanaginici i intelektualni tragovi rezonance koju je ona izazvala u evropskom intelektualnom ambijentu posebno jezičko-kulturnom je čekalo dva stoljeća da bude koliko toliko uokvireno u jednu bibliografiju u prvom redu zahvaljujući izuzetnom tragalačkom naporu dvojice autora - Alije Isakovića iz Sarajeva i Mustafe Ćemana iz Tešnja. Obim popisane literature generirane na tragu utjecaja koji je na literarnom planu, tokom dva stoljeća, proizvela balada Hasanaginica odredio je kako status glavnog lika u baladi i u poimanju njenih prevodilaca i istraživača uvjerljivo ih podsjećajući na društvene okolnosti u kojima je ona nastala.
Iz potrebe da se upoznaju promjene u društvednom statusu žene do kojih je došlo u posljednje dva i po stiljeća, opravdano se postalja pitanje kakva je priroda tih promjena u vezi sa ženskim ličnostima s jedne strane Hasanaginice (odnosno Fatime Arapović kao historijske ličnosti) čija ličnost je bila predmet pažnje javnosti do te mjere da njena tragična sudbina bude zabilježena u jednoj baladi i onih ženskih ličnosti čiji društveni angažman pa i kreativna dostignuća (bez tragičnih konotacija) zavređuju da budu predmet šireg javnog interesovanja i prepoznatljivosti.Neko bi mogao reći da Hasanaginičina sudbina nije bila tragična vjerovatno njena živitna priča ne bi bila ni zapamćena.
Uobičajena forma komuniciranja ovakvih saznanja i njihovog dokumentiranja su biografsko-bibliografska referencijalna djela različite vrste.
Naime, ako se pod povećalo stave publikacije biografskog, ili one sa biografskim podacima i potraže činjenice o različitim aspektima ženske egzistencijalne zbilje pa i one u sferi kulturnog i naučnog stvaralaštvu, neće biti ništa novo ako se uoči da je takvih podataka malo, a da su oni, koji su dospjeli do javnosti, prilično oskudni.
ANUBiH: Spomwenica Naučnog društva I ANUBiH 19541-1976 (Sarajevo, 1976)
Da mjesto kreativnih žena u BiH nije bilo zagarantovano u dostupnim bh. enciklopedijskim i leksikgrafskim izdanjima potvrđuje i Spomenica Naučnog društva i Akademije nauka BiH 1951-1976. (Sarajevo: ANUBiH, 1976) u kojoj se, od prezentirane 132 biografije domaćih i inostranih članova Akademije, samo dvije odnose na ženske ličnosti.
Čak ni edicija koja nosi naslovo Progresivna misao u BiH 1918-1941: članci o društvenoj stvarnosti (Sarajevo: Svjetlost,1983), u svom biografskom dodatku, ne sadrži ni jednu natuknicu posvećenu nekoj od žena.
Alija Nameta:Od bešike do motike: narodne i pripovijedne pjesme bh. Muslimana (Sarajevo, 1970)
U knjizi Alije Nametka Od bešike do motike:narodne i pripovijedne pjesme bosanskohercegovačkih muslimana (Sarajevo: izdanje autora, 1970), autor je po prvi put u dodatku izabranih primjera pjesama donio i niz kraćih biografija muškaraca i žena od kojih je zapisivao pjesme koje su zastupljene u antologiji. Vidljivo je da među ovim imenima, kao nositeljice usmene pjesničke tradicije dominiraju žene:
Aganović Ruvejda (Glamoč), Bandović Muharem (Esenkoj u Turskoj), Bajraktarević Senija (Sarajevo), Begović Pašana iz (Mostar), Četin Emina (iseljenica u Turskoj), Dulaš Sabiha iz Duvna, Duran Melća (Livno), Duran Paša (Livno), Erkucuk Šerifa (Turska), Hercegovac Vahid (Turska), Hindo Mejasa iz (Mostar), Hrbat Fatima, Hrbat Hajrija, Hrbat Mehmed (Inegol u Turskoj),Hrnje Ahmet, Hrnje Mahmut, Hrnje Rašid (Inegol u Turskoj), Husić Saida (Brezovo Polje), Ibranović (Biberovo Polje),Islamović Devleta (Koraj, Brčko), Islamović Mejra (Čelić), Karaga Ćima (Šuica),Karaga Fatima (Duvno), Kikić Munira (Gradačac), Mučić Emin (Biberovo Polje), Musić Fatima (Brčko),Nametak Fatima (Mostar), Narin Hasan (Čajdža, Turska), Narin Husejn, Narin Mustafa,Narin Šukrija, Narin Feriha, Narin Kimeta (svi iz Čajdže Turska),Nurkić Begajeta (Brčko),Omerčić Osman (Mionica kod Gradačca), Orhan Mehmed (Čajdža, Turska), Orhan Mejra (Čajdža, Turska),Osmić Ibrahim (Biberovo Polje kod Gradačca), Pelesić Bejaza (Begovača kod Brčkog), Sirćo Hatidža (Mostar),Sitnić Hafa (Guber kod Livno), Sitnić Selima (Guber kod Livna), Snaga Feriha (Esenkoj,Turska), Snaga Hamid (Esenkoj, Turska), Strik Hadži-Mustafa, (Sarajevo),Šehić Arif ( Bosanska Krajina),Trakić Šuhra (Gradačac), Vajzović Hafiz Salih (Bosanski Šamac),Zagorčić Hatidža (Mostar), Zaimović Emina (Gornji Rahić, Brčko),Zupur Salih (Gradačac), Zvirac Paša (Šuica).
Ajša Zahirovioć: Od stiha do pjesme: poezija žema Bosne i Hercegovine (Tuzla, 1985)
Ako se traga za potpunijim podacima o ženskom književnom stvaralaštvu, na primjer, najobimniju prezenatciju knjižne građe nudi knjiga Ajše Zahirović pod naslovom Od stiha do pjesme: poezija žema Bosne i Hercegovinte (Tuzla: Univerzal, 1985), priložena je bibliografija koju su pripremili Ajša Zahirović i Mustafa Ćeman. Ova bibliografija pruža uvid u obim i domete pjesničkog stvaralaštva žena u BiH u posljedna dva stoljeća - 19. i 20.
Filantropsko opredjeljenje jedne žene i njena privreženost ideji činjenja dobra, u ovom slučaju Tahire-hanume Tuzlić, primjereno su dokumentirani u vakufnami iz 1907. godine. Ovaj primjer je opisan u tekstovima Jasne Hadžiselimović “Stanje vakufa u BiH-Tahira-hanuma Tuzlić” i Midhata Spahića pod naslovom “Vakufnama Tahire-hanume Tuzlić” objavljenom u publikaciji Veliki vakifi Bosne: zbornik radova (Tuzla: Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, Opštinsko društvo 2006. Str. 31-37). Iz Tuzle dolazi i knjiga Znameniti Tuzlaci (Tuzla: Preporod, 2003-136) Kemala Bašića i Midhata Spahića. Ali u ovoj puiblikaciji od zastupljenih 30 priloga-biografija ni jedna za temu nema neku ženu.
Selman Selhanović: Bošnjakinje govore: razgovori sa istaknutim Bošnjakinjama iz kulturnog i javnog života BiH (2007.2008) (Sarajevo, 2010).
Dragocjen doprinos razumijevanju stajališta žena Bošnjakinja o različitim aspektima njihove egzistencijalne zbilje sadržan je u knjizi Selmana Selhanovića Bošnjakinje govore razgovori sa istaknutim Bošnjakinjama iz kuturnog i javnog života Bosne i Hercegovine (2007- 2008). (Sarajevo: “Futur art”, 2010. 373 str.).
Autor je u predgovoru napisao:
“Knjiga Bošnjakinje govore četvrta je knjiga po redu “Bošnjačkih odgovora”, knjiga koje čine razgovori sa kulturnim i javnim ličnostima iz života Bosne i Hercegovine. S obzirom na sam naslov četvrte knjige uočljivo je da su ovoga puta ciljano intervjuirane samo žene Bošnjakinje. Razgovarali smo tako sa mnogim istaknutim Bošnjakinjama, od onih mlađih do onih neđšto starijih, iz različitih sfera njihove djelatnosti. Nastojali smo pitanja usmjeriti na njih same, na njihovo odrastanje i odgajanje, školovanje i djelovanje, na odnos porodice i društva, osobno angažovanje. Sve u svemu, na osnovu toga, pažčjiviji čitalac moći će bvar steći msliku o njima samima, ali i o društvu u kojemu živmo. Nadamo se da smo u toj namjeri, bar djelomice, uspjeli.”
Knjiga obuhvata razgovore sa ličnostima čija imena slijede: Fahira Fejzić Čengić, Nermina Kurspahić, Semiha Borovac,Jasna Bakšić- Muftić, Arzija Mahmutović, Mevlida Serdarević, Amila Alikadić-Husović, Arduana Pribinja-Kurić, Sabina Čehajić, Kerima Filan, Senada Softić- Telalović, Amina Deljković, Zilha Šeta, Behija Mulaosmanović Durmišević, Ajnija Omanić, Hasnija Muratagić Tuna, Adila Pašalić - Kreso, Amila Arslanagić, Almedina Zjko, Ramiza Smajić, Amira Redžić, Aida Abadžić-Hodžić, Jasmila Žbanić, Enisa Mehmedika Suljić,Mirsada Hukić, Selma Alispahić, Lejla Gazić, Elma Kučukalić-Selimović, Aida Begić-Zupčević.
Zabilježene: žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku (Sarajevo: Sarajevo otvoreni centar etc.., 2014)
U knjizi Zabilježene: žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku (Sarajevo: Sarajevo otvoreni centar etc.., 2014) predstavljena hronologija društvenog angažovanja žena od osmanskog pa preko austougarskog perioda do modernih vremena. Autorice i autori tekstova su:
Knjiga počinje posvetom koja glasi: “Posvećeno svim ženama koje nisu mogle da žive slobodan život… život po svojoj mjeri.”
Katalog “Art Kuća nsevdaha” (s.a.) Sarajevo: Ministarstvo kulture i sporfta,s.a.)
U katalogu pod naslovom Art kuća Sevdaha (Sarajevo: Ministarstvo kulture i sporta, s.a. 42 str.), u kojem je opisana djelatnost gostinjske ustanove na Bačaršiji pod istim imenom, zastupljeni su biografski profili ličnosti čija imena se najčešće indentifikuju sa sevdahom i sevdalinkom: Ismet Alajbegović Šerbo, Ljubica Berak, Spasoje Berak,Avdo Buzur, Zehra Deović, Zora Dubljević, Zekerijah Đezić, Vehid Gunić, Zaim Imamović, Safet Isović, Rade Jovanović, Safet Kafedžić, Mehmed Kenović, Husein Kurtagić, Nada Mamula, Muhamed Mešanović Hamić, Muhamed Mujkanović, Hanka Paldum, Edin Edo Pandur, Selver Pašić, Jozo Penava,Jovica Petković, Omer Pobrić, Himzo Polovina, Meho Puzić, Nedžad Salković, Beba Selimović, Mostar sevdeh reunion (orkestar), Mustafa Šantić, Salem Trebo, Mehmed Varešanović, Emina Zečsj. Od 31u katalogu zastupljene ličnosti šest je žena umjetnica.
Isma Kamberović: Bošnjački nekrologij (2005-2017) (Gradačac, Preporod, 2018.
Zastupljeno je 228 biografskih jedinica od kojih se 26 odnosi na žene.
U Gradačcu je tamošnja Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” 2018 godine objavio publikaciju pod nazivom Bošnjački nekrolog (2005-2017) koji je pripremila Isma Kamberović. Zastupljeno je 228 biografija-nekrologija istaknutih intelektualca umrlih između 2005. i 2017. godine,, koji su, kako kaže autorica, svojim djelima nadrasli svoju sredinu i postali značajni zahvaljujući svojoj pameti i duhu te su iza sebe ostavili trajno djelo za Bosnu I Hercegovinu…” Od toga broja 26 tih ličnosti bile su žene.
U knjizi Žene BiH: ilustrirana knjiga o izuzetnim ženama (Sarajevo: zenebih.ba, 2019. 142 str.) koju su pripremile Amila Hrustić Batovanja, Masha Durkalić i Hatidža Gušić predstavljena je panorama žena, koje su prema mišljenju autorica izuzetne žene, koje su u moderno doba oblikovale i utjecale na društvenu stvarnost BIH. Među tim ženama su, između ostalih i: Umihana Čuvidina, Milena Mrazović, Staka Skenderova, Vera Obrenović Delibašić, Adela Behr, Bahrija Nuri Hadžić, Vera Šnajder, Laura Papo Boherta,Mica Todorović, Vahida Maglajlić, Roza Papo. Suada Dilberović, Olga Sučić,Silva Rizvanebegović, Azra Begić, Nirmana Moranjak Bamburać, Ševala Zildžić Iblizović,Zehra Muidović – Hakirević, Nafija Sarajlić, Vesna Ljubić i druge.
Prisustvo žene u nauci BiH, u naše vrijeme, ozbiljnije je tematizirano na znanstvenom skupu održanom u Mostaru 13-14 aprila 2018. godine. Prilozi sa skupa objedinjeni su u zborniku radova pod naslovom Bosanskohercegovačke naučnice i njihov istraživački rad (Mostar: Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, 2018-2019. 2 sv.)
U zborniku su, između ostalog, zastupljena slijedeća tematska područja: “Obrazovanje žena kroz historiju”,” Doprinos žena institucionalizaciji nauke”,”Znameuite bosanskohercegovačke naučnice…”. Među obrađenim biografskim profilima žena, od kojih su neke još žive, nalaze se, između ostalih, i slijedeća imena: Laura Papo Bohereta, Zlata Grebo, Ruža Tomić, Nermina Zaimović-Uzunović, Desanka Kovačević - Kojić, Lejla Gazić,Irma Čremošnek,Hatidža Čar-Drnda,Branka Raunig, Nada Klaić, Milica Kosorić, Ševala Zildžić-Iblizović, Maša Živanović, Teodora Krajewska, Boguslawa Keckova, Vera Šnajder, Naza Tanović-Miller, Tatjana Mihać, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Gordana Muzaferija,Razija Handžić, Ljubinka Bašović, Lamija Hadžiosmanović, Emina Memija,Zehra Hubijar, Jelena Dopuđa, Suzana Bubić, Slavica Krneta, Rajka Kupčević-Mlađenović, Mersida Sućeska. .
U biografskom leksikonu Ko je ko u Bosni i Hercvegpovini 2014-2018. (Tešanj: Planjax komerc, 2014.831 str)) primijenjen je kakav takav balansiran pristup natuknicama ženskih i muških subjekata presdstaveljenih u ovoj knjizi. Postoji i drugo dopunjeno izdanje ove publikacije u dva sveska objavljene 2018.godine.
U publikaciji 160 bosanskohercegovačkih naućnika/naučnica: mali biografski leksikon.(Mostar:Federalno ministarstvo za nauku i obrazovanje, 2022) od pobrojanih 160 biografija naučnika, različitog profesionalnog profila prezentirane su biografije 18 ženskih ličnosti.
Povodom 11. februara (2024), Međunarodnog dana žena u nauci, Ministarstvo civilnih poslova BiH je iskoristilo da istakne važnost ženskog doprinosa u razvoju savremene nauke. Kroz historiju, žene su često bile ključne za savremeni svijet nauke i civilizacije, ali njihova imena rijetko se spominju izvan uskog kruga historičara nauke.Finansijska ovisnost, ograničenja u obrazovanju i društvene predrasude često su otežavale ženama da ostvare svoj puni potencijal u naučnim karijerama. Tek od nedavno, žene naučnice su počele dobivati zasluženo mjesto u historiji nauke i publikacijama koje istražuju njihovu ulogu.
Ipak, borba za ravnopravnost žena u nauci još nije završena. I dalje se vode kvazinaučne rasprave o biološkoj prilagođenosti žena za naučnu karijeru, a rodne uloge i kulturni kontekst i dalje su ključni faktori koji utječu na učestvovanje žena u nauci.
Povodom Međunarodnog dana žena u nauci, skreće se pažnja na neke od izuzetnih bosanskohercegovačkih naučnica čija su imena svjedočanstvo njihovog velikog doprinosa znanosti:
Marija Kon (1894-1987) prva žena doktorica nauka u Bosni i Hercegovini, Vera Šnajder (1904-1947), prvi naučni rad iz oblasti matematike koji je objavio neko iz BiH, Smilja Mučibabić (1912-2006) titula doktorice bioloških nauka stekla na Univerzitetu u Cambridgeu. Zulejka Popović (1930-1991) načelnica Katedre za pedijatriju Medicinskog fakulteta, autorica preko 100 naučnih radova, Jela Grujić Vasić (1923-2009) dekanesa Farmaceutskog fakulteta 1982-1988. godine. Herta Kuna (i922-2009) filologinja i historičarka, istraživač srednjevjekovne bosanske književnosti, Slavica Krneta (1927-2010) akademkinja, koja je dala značajan doprinos razvoju pravne nauke u BiH, Jelena Berberović (1938-2017) autorica brojnih radova iz gnoseologije, prodekanesa Filozofskog fakulteta, Nada Ler-Sofronić (1941-2020) imala je važnu ulogu u promociji ideja feminizma na području bivše Jugoslavije. (Pripremljeno na osnovu teksta: (http://www.mcp.gov.ba/Publication/Read/medjunarodni-dan-zena-u-znanosti-borba-za-priznavanje- ženskog-doprinosa-u-znanosti (13.02.2024).
*****
U posebnom poglavlju Godišnjaka Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” (za ilustraciju ovdje imamo u vidu broj za 2020-2022) Isma Kamberović, u poglavlju pod naslovom “Sudionici naše prošlosti”, po godinama redovno objavljuje biografske natuknice istaknutih ličnosti preminulih u datoj godini.
U publikaciji Ko je ko u bh. dijaspori: doktori nauka i naučno-istraživački radnici. Prvi dio,koju je 2010. godine publikovalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice objavljeno je niz biografija naučnica i naučnika iz BiH koje svoju profesionalnu karijeru ostvaruju u inostranstvu.
Suočene sa izazovima izbjeglištva i progonstva bosanska žena našavši se u dijaspori, nije odsutala od svoje primarne misije, a to je očuvanje vlastitog dostojanstva i nalaženje snage i pronalaženje puteva da se familija održi na okupu i djeci pruži utočište i osigura obrazovanje i time u često negostoljubivom ambijentu, osigura kakva takva budućnost. Primjeri te vrste zalaganja, pa i žrtvovanja, našli su svoje mjesto u knjizi Uzeira Bukvića pod naslovom Bosanske odive: o ljepoti i snazi bosanske žene u svijetu. 2. dopunjeno izdanje (Tuzla: „Lijepa riječ“, 2019). Sadržajne i povremeno nabijene emocijama biografije tih žena kriju se u slijedećim poglavljima ove dragocjene knjige:
„Zovem se Dženeta“, „Doktorica Selma“, „Čuvari identiteta“, „Dva života Dževide Zukić“, „Film je kriv za sve“, „Vesele žene Ajndhovena“, „Od prošlosti pobjeći ne mogu“, „Duga nad Konakli“, „Ponoćni voz na Norčeping“, „Saidini snovi“, „Ljubavna priča u stihu i prozi,“ „Sarajevo u srcu i oku“, „Nesvakidašnja,ljetna priča iz Osla,“ „Alisin svijet sreće i plača“, „Život je dobro ili loše odigrana predstava,“Berlinski dnevnik Amire Nimer,“ „Nizama i Hajro,“ „Amra na Upsali,“ „Fadila sa Šanz Elizea,“, „Enisa u Rimu i Mostaru,“ „Bosanka u pustinji Avganistana“, „Arslanagića most u Švedskoj“, „Kad Hercegovka u Švedskoj uvodi red,“ „Zenica u Oslui,“ „Brčanka u Melburnu,“ „Na večeri sa princezom Mette Marit,“Sjećanja se odreći ne mogu,“ „On meni: ovo je rat“, „Svjedok vremena i nevremena“, „Sadika i Dina“,“Dva rata i dva progona Maide Mrkodolac“, „Lice udovice“, „ Graditelji sreće,“ „Loša vremnea za ljubav i poeziju“,“Hiljadu i jedan dan učiteljice Enise,“Bosanska bajka u zemlji bajki“, „Sabina iz Orijent ekspresa,“ „Djeca dvoimene zemlje“, „Pogled u budućnost doktorice Mirsade,“Sarajevo, sreća i sjeta“,“Gospodarica krovova“ i“Svadba u Strugi“.
Sumirajući svoje utiske o ovoj knjizi istaknuti bh. pisac za djecu Zejćir Hasić u predgovoru je napisao:“Pošto je i sam emotivno i profesionalno vezan za svijet umjetnosti,Uzeira Bukvića posebno zanimaju žene, koje su se dokazale u nekoj od umjetnosti: književnosti, slikarstvu, glumi na pozornici, ili u filmu i televiziji i pri tome postigle značajan uspjeh, a znamo da je najteže ući u svijet umjetnosti, dobiti svoje mjesto i opstati. Napisavši knjigu Bosanske odive... (Tuzla, 2019), u kojoj je pisao o ženama jačim od oluje, onima koje nisu dale da ih oluja zamete, Uzeir Bukvić je zapisao istinska svjedočanstva o veličini tragedije koja ih je zadesila, ali je napisao i svjedočanstvo iz kojeg se puno može naučiti o ljubavi prema svome zavičaju i narodu i o tome kako ih treba na najbolji način predstavljati svijetu.“
U cilju afirmacije kulture čitanja i ženskog književnog stvaralašrtva općenito u Mostaru je u periodu od 21-27 avgusta 2023, godiune održan prvi festival pod nazivom „Žena s knjigom“. Inicijatori festivala su Bisera Suljić Boškailo, Edhija Hadžimusić Mahić i Enisa Bukvić. Sve tri pomenute žene su već ostvarene književnice i svaka od njih je izdala po nekoliko knjiga. Edhija Mahić je inače autorica i jedne knjige bajki pod nazivom Arija lijepa vila radosti (Tuzla: Lijepa riječ, 2022,. 90 str.).
Žene i njihovo stvaralaštvo u ruralnim zajednicama
Odgovor svjesnijih članica bh. društvene strukture na izazove pred kojima se našla žena u poslijeratnoj obnovi BiH, posebno u ruralnim područjima, bio je pojava pa i procvat više stotina nevladinih udruženja žena različitog tipa. Primarna misija članica ovih udruženja bila je da se u novim okolnostma u opustošenoj zemlji. uključe u obnvou razorenih domova i svoje sposobnosti usmjere na školovanje djece i zajedničkim trudom stvaraju uvjete za kakav takav normalan život. Pri tome nije izostala ni briga za aktivnosti humanitarnog tipa kako bi se unaprijedilo stanje zdravstvene zaštite posebno manje pvivelegovanih članova zajednice.
Analiza društvenog anagožovanja žena, u kulturnim, socijalnim, humanitarnim i privrednim djelatnostima, dovelo je i do mogućnosti da se uoči kakvi su bili stvarni dometi tih aktivnosti na unapređenje kvaliteta života, posebno u ruralnim zajednicama. Jedan od zaključakla je da je njihovo učešće u javnim poslovima i utjecaj u kreiranjnu javnih politika bio ograničen. A to je pratila i njihova očito slaba vidljivost u javnom medijskom prostoru.
Jedno od aktivnijih udruženja žena je Nahla (www.nahla.ba) Centar za edukaciju i istraživanje osnovano u Sarajevu 2000. godine. Nahla na lokalnim zajednicama realizira projekte u oblasti obrazovanja odraslih i društvenih istraživanja, s posebnim fokusom na osnaživanje žena i mladih kroz edukaciju, umrežavanje, savjetodavnu i poslovnu podršku, unapređenje zdravlja te sport i rekeaciju.Slogan ove organizacije je: „Koristeći tarnsformirajuću snagu znanja „Nahla“ pokreće promjene i gradi bolju budućnost za ženu u Bosni i Hercegovini“. Nahla ima svoj centar i u gradu Tuzli (ww.tuzla.nahla.ba) i Bihaću (www.bihac.nahla.ba).
Aktivistice okupljene oko projekta Bosanska Sumejja (www.bosanskasumejja.com) , sa sjedištem u Tuzli, Jedan pod ciljeva ove organizacije je „doprinos savremenom razumijevanju vjere i bošnjačke kulture i tradicije.“Pri ovoj ženskoj asocijaciji postoji Klub prijateljica i prijatelja Bosanske Sumejje.
Pored drugih društveno korisnih aktivnosti, ovo udruženje izdaju jednu dragocjenu periodičnu publikaciju pod nazivom Bosanska Sumejja - magazin za ženu i porodicu. U ovom časopisu je zastupljen čitav spektar tema kao što je duhovnost, porodica, ličnost stil života i u dodatku rubrika „Muzej Bosne“.
Jedan od primjera udruživanja žena u cilju ostvarivanja zajedničkih ciljeva u edukaciji,ekonomskom osnaživanju žena u cilju prevladavanju siromaštva je udruženje „Mreža udruženja žena za ruralni razvoj“ (www.mreza.zenezazene.ba) koja je pokrenuta 2018. godine. Mrežu čine 17 udruženja iz raznih dijelova BIH sa preko 1000 članica..
„Misija „Mreže udruženja žena za ruralni razvoj“ je podržati osnažiti i povezati udruženja žena iz ruralnih područja BiH kroz zajednički rad i učenje, Mreža ima za cilj unaprijediti ekonomski i socijalni položaj žene, te pružiti podršku u razvoju njihovih vještina, poduzetništva i načina proizvodnje dobara različite vrste. Mreža se uz to zalaže za održivi ruralni razvoj, rodnu ravnopravnost i jačanje uloge žena u lokalnoj zajednici“ (www.mreza.zenazazene.ba) (12.01.2024).
Udruženja članica Mreže čine:
1.UŽ „Most“, Jablanica, 2. UŽ „Vrba“ Mostar“, 3, UŽ „Ruža“ - Kaloševići, Tešanj, 4.UŽ „Majska ruža“, Zavidovići, 5. UŽ „Kovači“ Zavidovići“, 6. UŽ Krivaj- Iskra, Zavidovići, 7. UŽ „Zejneb“ Zavidovići, 8. UŽ „Pašinke“ Zavidovići, 9.,UG Aktiv žena Donje Moštre, Visoko, 10. UG „Mozaik“ Visoko, 11,. UŽ Tršće, Kakanj, 12. UŽ „Nera“, Konjic, 13. UŽ „Žena za ženu“, Konjic, 14. UG „Probudi se“, Istočno Sarajevo, 15. UŽ „Ahmićanke“, Ahmići Vitez, 16. KUD „Moščanica“, Zenica, 17. Udruženje „Vizija“ Doboj.“
21. maja 2015. godine u Tuzli je u prostorijama članice Mreže za ruralni razvoj - Udruženja „Bosper“ donesena odluka o formiranju Klastera tipičnih porizvoda u sjeveroistočnoj Bosni (www.ruralnamreza.ba). Klaster ima za cilj da djeluje na jačanju lanca vrijednosti i komercijalizacije tipičnih proizvoda kako bi se na sistematičan način, podržalo jačanje postojećih i otvaranje novih biznisa te podstaklo održivo zapošljavanje. Posebna uloga Klastera biti će očuvanje i promocija tipičnih privrednih proizvoda kao dijela tradicije i kulture BiH.To se planira realizirati kroz osiguranjem kontinuiranog, održivog i inovativnog razvoja starih i tradicionalnih zanata kao i prehrambenih i drugih tipičnih poroizvoda.
U Brčkom djeluje jedno od, u javnostu vidljivijih udruženja ovog tipa, pod nazivom “Uduženje Bošnjakinja Brčko distrikta” osnovano u mjesnoj zajednici Maoča tokom ratne 1993. godine. Slično udruženje postoji i u Gornjem Rahići i aktivno je pod nazivom “Rahićka čaršija,” U istoj mjesnoj zajednici je aktivno Bošnjačko kulturno umjetničko društvo “Rahić.” U Ograđenovcu djeluje UG “Hanume“, a u Maoči su aktivne članice udruženja “Badarka”, a u Vražićima UŽPP “Agro Vražići”, u Brki se udruženje žena naziva “Biser”., u Šatorovićima djeluje udruženje “Vrijedne ruke”.U gradu Srebreniku djelovala su, ili još uvijek djeluju udruženja žena “Diva”, “Sirius” i “ Srebrenke”.Slična udruženj postoje i u Gradačcu pod nazivom “Zmajice”, “Veliko srce Gradačca” i “GradArt”,dok u Čeliću djeluje ženska asocijacija pod nazivom “Jagoda”.U nekim od ovih mjesta pri vjerskim zajednicima, također, djeluju ženska udruženja.
Pored cvjetanje ženskih udruženja u poslijeratnom “vraćanju u normalnost” primjetno je i oživljavanje interasa za različite aspkete tradicijske kulture, narodne umjetnosti pa i književnosti među ženama u ruralnim zajednicama.Jedan od primjera te vrste predstavlja slučaj Subhije Bojić Sube iz Čelića koja je napisala knjgu obima romana pod nazivom Nejrin plač i objavila ga u Tuzli (Tuzla: Grafika, 2001). Drugi primjer nalazimo u mjesnoj zajednici Brka o kojoj je Ina Pamukčić Karagić napisala zasebnu publikaciju sa sadržajem komponiranim od različire usmeno-književne građe i hroničarskih zapisa iz savremenog doba. Knjigu pod naslovom Brka kroz vrijeme je, uz podršku Vlade Brčko distrikta BiH, izdala navedena mjesna zajednica 2017. godine.
Informacijska tehnologija, posebno razvoj Interneta, donijela je krupnu novinu u načinu komuniciranja među članovima lokalnih zajednica. bilo na lokalnoj ili globalnoj razini. Tako su Internet,facebook i web portali važni instrumenti saznanja od dešavanjima među stanovnicima ruralnih sredina.
Poneke televizijske stanice, sa više ili manje ažurnosti, prate rad ovih udruženja. Tako Televizija “Hayat” ima posebnu emisiju od nazivom “Zimska kuhinja” sa fokusom na snimanje razgovora tokom posjeta udruženjima žena u ruralnim područjima BiH. Emisija, između ostalog, u fokusu ima gastronomska znanja i umijeća, Možda bi sadržaji emisija dobili na gledanosti ako bi njima bili obuhvaćeni i drugi aspekti kulture, posebno one tradicionalnog tipa, karakterističnih za ruralne sredine u BiH.
Novoosnovana tv staninca “Bir”u svojoj programskoj shemi ima jednu emisiju pod nazivom “Život na selu” u kojoj se presentiraju različiti aspekti duhovnog i društvenog života u seoskim sredinama .
Napomene
1) Prema tvrdnji stručnjaka Programa za razvoj Ujedinjenih nacija (UNDP) četvrtinu svjetske populacije čine žene koje žive na selu kao poljoprivrednice, radnice, poduzetnice mi bismo dodali i medicinske sestre i doktorice, te nastavnice različitih profila koje rade u školama.U BiH još uvijek 60% stanovništva živi u ruralnim područjima. Međutim pitanje je koliko su činjenice o ženama i podaci namijenjeni ženama dostupni u javnosti, koliko je status žena adekvatno tretiran na različitim medijaima.
2) Pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH djeluje Agencija za ravnopravnost spolova (www.arsbih.mhrr.gov.ba) pri čemu postoje i Gender centar FBiH (www.gcfbih.gov.ba) i Gender centar RS (www.vladars..rs). Ovi centri su “zaduženi za usmjeravanje napora na borbu protiv diskriminacije i postizanja ravnopravnosti spolova u BiH izradom strateških dokumenata i akcijskih planova.” Ostaje da se vidi da li ove vladine institucije i do koje mjere u fokusu svoje pažnje imaju temu ženskog stvaralaštva i njihove kreativnosti.
U Agendi e Ujedinjenih nacija o održivom razvoju 2030”predviđeni su slijedeći ciljevi:
1).Svijet bez siromaštva, 2. Svijet bez gladi, 3.Zdravlje i blagostanje, 4. Kvalitetno obrazovanje, 5. Rodna ravnopravnost, 6. Čista voda i sanitarrni uvjeti, 7. Pristupačna energija iz čistih izvora, 8.Dostojanstven rad i ekonomski rast, 9.Industrija, inovacija i infrastruktura, 10. Smanjenje nejedankosti, 11. Održivi gradovi i zajednice, 12. Odgovorna potrošnja i proizvodnja,. 13.Očuvanje klime, 15.Očuvanje života na zemlji, 16. Mir, pravda, snažne institucije i 17. Partnerstvom do ostvarenja ciljeva.
U tačci pet podcrtan je jedan od ciljeva koji zagovara ovaj dokumenat, a to je “Rodna ravnopravnost”. Upravo jedna od organizacija u okviru sistema Ujedinjenih nacija koja nosi naziv UN Women (www.unwomen.org) je posvećena jednakosti polova i osnaživanju žena. Kao globalni zagovarač prava žena i djevojčica ova organizacija je osnovana da ubrza progres u ostvarenju njihovih potreba diljem svijeta. Ova organizacija podržava zemlje članice u uspostavljanju standarda za žensku ravnopravnost sarađujući s njima i organizacijama civilnog društva u pripremanju legislative, strategija, programa i usluga neophodnih da se osiguraju validni standardi za provođenje zacrtanih ciljeva. O ovim i drugim pitanjima vezanim za aktivnosti organizacija iz sistema Ujedinjenih nacija u Sarajevu više se može saznati posjetom web stranici (www.bosniaherzegovina.un.org).
IZ ŽENSKOG LEKSIKONA
U tekstu naniže je doneseno nekoliko kraćih priručnih biogafija žena koje su dale značajan doprinos različitim aspektima kulturnog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini, pa barem zbog toga ne bi trebalo da budu prepuštene zaboravu. One nisu i jedine.
BEGIĆ, Azra (Počitelj, 24.X.1931.- Sarajevo, 23.IV. 2017) historičarka umjetnosti,
Nakon osnovno i srednješkolskog obrazovanja Azra je završila Filozofski fakultet u Zagrebu 1956. godine., a postdiplomski studij u Beogradu 1972. godine. Do penzionisanja 1998.godine radila je u Umjetničkoj galeriji BiH.Njen kreativni rad na polju likovne umjetnosti nije prestajao ni tokom ratne kataklizme (1992-1995), kada se u punoj mjeri angažovala na spašavanju i zaštiti kulturnog blaga BiH.
Svojim profesionalnim radom dala je neprocjenjiv doprinos istraživanju i promociji likovne baštine Bosne i Hercegovine. Autorica je brojnih tekstova i istraživanja o historiji umjetnosti u BiH i bh. umjetnicima koji sa stanovišta struke predstavljaju temelje za proučavanje razvoja umjetnosti i kulture u BiH. Predsjednik Međunarodnog centra za mir Ibrahim Spahić je, povodom Azrine smrti, za nju kazao da je bila evropska intelektualka, otvorena prema svijetu, civilizacijama, kulturama, religijama i patnji i nadi ljudi u nevolji. Zračila je znanjem i duhovnošću među prijateljima.
Historiju umjetnosti Bosne i Hercegovine i svijeta povezala je vrhunskom analizom umjetnika i njihovih djela.– Imao sam privilegiju da budemo bliski saradnici, od studentskih dana, tokom susreta umjetničkih akademija, na međunarodnim programima UNESCO-a. Planirali smo objaviti Historiju umjetnosti BiH - napisao je Spahić...Napomenuo je da je neprocjenljivo blago koje je ostavila, jer su to djela humaniste i posebne ličnosti koja je sve svoje “životne sokove” darovala umjetnosti života i svojoj Bosni i Hercegovini.– Azra Begić je preselila iz bašče u Bašču – istaknuo je Spahić.
BEHKA I LJUCA
Behka i Ljuca su na sebi svojstven, pun emocija, te tradicijski autentičan način izvodili bošnjačke lirske pjesme u drugoj polovini 20. stoljeća. Behka je pjevala uz def, a Ljuca kucao uz saz, obučeni u staru bošnjačku nošnju. Spojila ih je ljubav prema muzici i upravo su zbog te ljubavi i posvećenosti postali upamćeni kao jedni od najvećih izvođača sevdalinke.
Behka (djevojački Topčić) je prodoran i zanimljiv glas pokazala još kao dijete, učeći na tevhidima (pomen i učenje dova za duše umrlih), a kasnije i pjevačko umjeće na sijelima i teferičima. Bila je udata za Asima Majčića, harmonikaša s Vratnika, s kojim je dobila sina Ibrahima. Muzikom i pjesmom se bavila uporedo s prodajom tekstila u Sateksu. Igbal Ljuca je od djetinjstva volio saz, a umjeće kucanja uz saz je naučio od sazlije na Brajkovcu iznad Širokače.
Behku i Ljucu je spojila ljubav prema muzici, a iz nje se rodila i ljubav između njih samih. Kažu da se Behki Ljuca dopao jer je bio obučen u tradicionalno bosansko odijelo – crni femen od čohe, jagluk od beza zlatom izvezen, čakšire od čohe i crveni fes sa crnom kićankom na glavi.
Behka, oknivene kose (kanirane poznatom crvenom biljnom bojom sa Istoka), u svilenim dimijama i sa šamijom sa kerama, koporanom i beznom vezenom košuljom, punašna, ali uvijek nasmijana, prihvatila je njegov prijedlog za brak.
Njihovo izvođenje sevdalinke je zvučalo posebno, on je tiho kucao terzijanom po žicama saza, dok je ona nazalnim i prodornim glasom uz zvuk defa i zveket nakita pjevala. Pjevali su za dušu i zbog duše, širom Sarajeva, a mnogi su dolazili da ih čuju i vide. Behka je umrla u 68, a Ljuca u 72. godini života. Na svojstven način izvođenja ovih pjesama, oni su doslovno očaravali slušaoce. Nažalost, diskografske kuće u periodu kada su njih dvoje stvarali nisu pokazale interes da se snime i spase autentične sevdalinke, te su tek uz pomoć Zaima Imamovića, 1984. godine za Diskoton snimili LP ploču.
Neke od pjesama po kojima su prepoznatljivi: Bajram ide, Bajramu se nadam, Akšam dođe, jacija se sprema, Il’ je vedro il’ oblačno, Pita Fata Halil mehandžiju, Star se ćurčić pomamio, Od sevdaha goreg jada nema, Teško meni jadnoj u Saraj’vu sama te mnoge druge. Ostali su upamćeni kao “sevdah duo”, koji je nastupao u narodnoj nošnji, pjevajući uz def i saz, a mlađim generacijama se prenosi kako se išlo u Kolobaru, mahsuz da se slušaju Behka i Ljuca, tadašnji simbol Čaršije i meraka.
(Izvor: Autentični izvođači sazlijske sevdalinke bili su Behka i Igbal Ljuca. (http://miruhbosne.com/behka-i-igbal-ljuca-autenticni-izvodjaci-bosnjacke-lirske-pjesme)
BUTUROVIĆ, Đenana (Trebinje, 29.08.1934 - Sarajevo, 28. 01.2012) historičarka književnosti
Istaknuta istraživačica bošnjačke usmene književnosti Đenana Buturović (Čustović) rođena je 29. avgusta 1934. godine u Trebinju. Studij književnosti završila je 1958. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorat 1973. na Filološkom fakultetu u Beogradu. Nakon završenih studija zaposlila se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu u kojem je glavninu svojih istraživačkih napora usmjerila na izučavanje usmene književne tradicije naroda Bosne i Herceovine, a posebno Bošnjaka. Zahvaljujući kvalitetu svog naučnoistraživačkog rada u Muzeju je bila kustos, viši kustos, naučni saradnik i konačno naučna savjetnica. Od 1996. do 2003. godine bila je direktorica Zemaljskog muzeja. Bila je članica međunarodnog PEN centra. Godine 2011. bila je među osnivačima Bošnjačke akademije nauka. Za svoj naučni i društveni angažman 1977. godine dobila je nagradu izdavačke kuće „Svjetlost“, Nagradu „V. Masleša“ za znanstveni rad dobila je 1980. godine. „Šestoaprilsku nagradu" Grada Sarajeva dobila je 1986. godine.
Djelo:
Studija o Hormanovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama. Sarajevo: „Svjetlost“, 1966. Iz rukopisne ostavštine Koste Hormena. Redakcija, uvod i komentari Đenana Buturović. Sarajevo, 1966., „O lirskim narodnim pjesmama u Žepi.“ Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, XII (Tuzla, 1978)., „The Folk epic tradition of the Moslems of Bosnia and Herzegovina from the beginning of the 16th century until the publication of Horman's collection (1888).“ Wissenschaftliche Mitteilungen des Bosnisch-Herzegowinischen Landesmuseums, Band III, Heft B- Volkskunde, Sarajevo, 1980. , Morići od stvarnosti do usmene predaje. Sarajevo: „Svjetlost“,1983., Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini. Sabrao Kosta Horman 1888-1889. Priredila Đenana Buturović. Sarajevo: „Svjetlost“, 1990., Bosanskomuslimanska usmena epika. Sarajevo: Institut za književnost, „Svjetlost“, 1992., Narodne pjesme Bošnjaka (Kosta Horman). Sarajevo. „Preporod“, 1995., Usmena epika Bošnjaka (u ediciji „Sto knjiga bošnjačke književnosti“). Sarajevo: „Preporod“, 1995., Antologija bošnjačkih lirskonarativnih pjesama - balade i romanse., koautor Lada Buturović. 2. izdanje. Sarajevo: 2000., Morići: smisao sjećanja i pamćenja. Novo dopunjeno izdanje. Sarajevo, 2009.
(Izvor: Između ostalog vidjeti: Lebiba Džeko: „In memoriam: Akademik prof. dr. Đenana Buturović“: Glasnik Zemaljskog muzeja - Etnologija, Sv. 50 (2013). Str.359-362).
ČUVIDINA, Umihana (Sarajevo, 1793-Sarajevo, oko 1870), pjesnikinja
Umihana Čuvaidina je u bh.knjieževnosti ponajviše poznata po pjesmi “Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije”. Među književnim historičarima je rasprostranjeno mišljenje da je Umihana spjevala ovu pjesmu povodom odlaska svoga zaručnika bajraktara Ćamdži Muje, sa ostalim sarajevskim janjičarima, u jednu od mnogobrojnih vojni iz jedne od kojih se Mujo nije vratio kući. Predaja kazuje da mu je Umihana ostala vjerna sve do smrti.Premda se smatra da Čuvidinine pjesme, po svojim formalnim svojstvima, pripadaju usmenom književnom fundusu preovladava uvjerenje da se bez teškoće mogu naći mjesto u umjetničkuoj vrsti pjesništva prepoznatljivog autorstva. Dženana Buturović je u jednom svim radu skrenula pažnju da je Umihana Čuvidina jedna od rijetkih pjesnikinaj prošlosti koje su “pjevale u narodm duhu” a kojoj se nasreću sačuvalo ime.
Pored pjesme “Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije” Umihaninom autorskom repertoaru pripadaju i pjesme “S Bogom babo, pašo, Ali-pašo” i “Sarajlije medžlis sabiraju”
(Izvor: A. Zahirović: Od stiha do pjesme: poezija žena Bosne i Hercegovine (Tuzla: Univerzal, 1985. Str. 58-61).
DEOVIĆ, Zehra (Foča, 9.12.1939 - Sarajevo, 30.10.2015)
Zehra Deović preminula je u Sarajevu 30.10.2015. godine. Ova izvrsna interpretatorka narodne pjesme, posebno sevdalinke, rođena je 9.12.1938. godine u Foči. U mladosti jje u rodnom gradu, prije dolaska u Sarajevo na studije, bila članica lokalnog kulturno-umjetničkog društva. Dolaskom u Sarajevo 1960. godine postaje članica kulturno-umjetničkog društva „Seljo“, a uskoro započeinje njena karijera kao vokalnog soliste narodne muzike na Radio Sarajevu. Osloncem na istinski talenat, koji je posjedovala, i vrijednim radom na izgradnji vlastitog muzičkog profila Zehra Deović je ubrzo stekla visoko mjesto među interpretatorima narodne muzike, ne samo u BiH, nego i širom nekadašnje Jugoslavije. Učesnik je brojnih festivala muzike koju je njegovala, učestvuje i u gostovanjima koja su bila organizovana u iseljeništvu. Sarađuje sa nizom kulturno-umjetničkih društava učestvujući u njihovim nastupima. Istovremeno raste obim muzičkih zapisa koje je snimala za radio i televiziju Sarajevo. Pjesmu – sevdalinku pronijela je diljem svijeta gostujući u nekoliko zemalja Evrope, Amerike i Australije, njena pjesma čula se i u prijateljskom Azerbejdžanu, Egiptu i drugdje. Zehra je ostala privržena sevdalinci čitav svoj žiovot i rijetko je pravila izlete u svijet takozvane novokomponovane muzike. U početku je snimala uz duet Alajbegović-Petković prvo uz Tambnuraški, a potom Narodni orkestar Radio-Sarajeva.
U osvit rata (trajao od 1992. do 1995.) s Horom Gazi Husrev-begove mdrese snimila je album ilahija i kasida pod naslovom „Kad procvatu behari“, na kojem je i u narodu posebno omiljena balada „Došla voda od br'jega do br'jega“. Ratne 1993. godine, na stihove Džemaludina Latića, snimila je, sada već antologijsku pjesmu „Mladost moga Sarajeva“.
Zehrine pjesme snimale su renomirane diskografske kuće kao što su „Jugoton“, Radiotelevizija Beograd,. Njene saradnja sa Muzičkom produkcijom Javnog Radio televizijskog servisa BiH omogućila je da se njene pjesme nađu u ediciji „Antologija bh. sevdalinke“ (7CD-ova i 1 DVD).
U okviru ove produkcije izašao je i njen dupli - samostalni CD. Inače, u arhivu ove ustanove čuva se više od 200 Zehrinih zvučnih i video zapisa.
U repertoara Zehre Deović:
Blago suncu i mjesecu, Crven fesić, Čudila se aman ja, Čudna jada od Mostara grada, Da sam ptica, Djevojka je u gori zaspala, Djevojka pita slavića, Dvije su se vode zavadile, Evo srcu mom radosti, Gdje si, dragi, živa željo moja, Haj vino piju dva mila jarana, Imal' jada ko kad akšam pada, Kad ja pođoh na Bentbašu, Kiša lije trava raste, Koje li je doba noći, Kolika je Jahorina planina, Kraj potoka bistre vode,Kraj šimšira, Lastavice lasto, Mevlaje salli (kasida), Mlad se Jusuf oženio, Moj dilbere, Oj Pr'jedore pun si mi sevdaha, Otkako je Banja Luka postala, Poklon Bosni, Rumen cvijet, Safete, Sajo, Snijeg pade na behar na voće, S one strane Jajca, Šeničice sitno sjeme, Tebi majko misli lete, Tri su seje zbor zborile, U đul-bašči kraj šimšira, U Stambolu na Bosforui, Velik ti si Bože, blagi (ilahija),
(Izvori: Art kuća sevdaha (katalog).Sarajevo: Muzej Sarajeva, (s.a)., Mirsad Ovčina. „Odlazak primadone sevdalinke“, Stav, god. I, br. 36 (Sarajevo, 21.11.2015, str. 58-59.
HADŽIĆ, Bahrija Nuri (Sarajevo, 4.3.1904-1993), operska pjevačica
Bahrija Nuri Hadžić rođena je u Sarajevu 4. marta 1904. godine gdje je završila osnovnu i srednju školu. Istovremeno je učila svirati na klaviru i violini. Nakon što je sa familijom preselila u Beograd upisuje muzičku školu. Uskoro bude primijećen njen pjevački talenat, nakon čega nastavlja školovanje u Beču i upisuje se na Muzičku akademiju u klasi profesora Lierhammera, koju završava 1928. godine. Nakon završetka studija dobiva angažman u Bernskoj operi gdje je do 1987. godine nastupila u 23 premijere. Članicom Beogrdske opere postala je 1931. godine. Prvi njen nastup obilježen je premijerom „Salome“ Richarda Straussa. Njene dvije uloge će u umjteničkom svijetu ostati posebno zabilježene. To su uloga Lulu u operi Albana Berga (1937) i uloga Salome u istoimenoj operi Richarda Straussa (1939) u Cirihu.Nakon niza uspješnih uloga sredinom četrdesetih napušta opersku karijeru, da bi se pozorišt ponovo vratila počerktkom pdedesetih godina.Prema mišljenju M. Pavlovića „Bahrija Nuri Hadžić je bila izuzetna Saloma, Mimi, Aida, potresena Mirtokle, čarobna Grofica, nježna Margareta, duboko nesretna Violeta, prkosni izazivač sudbine Mini, raskalašena Mizeta i još mnogo toga. Ali je prije svega bila i poslije gotov o 6o godina ostala jedina idealna Lulu i jedinstvena!“.
Izvor: Pavlović, M. „Bahrija Nuri Hadžić: velika evropska operna primadona.“ Most: časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, br. 140-141 (Mostar, 2001)., Mulalić, Mustafa. Orijent na zapadu: savremena kutlura i socijalni problemi Muslimana Jugoslovena. Beograd: „Skerlić“, 1936.
(Vidjeti i bilješku N.G.I. u: Glasnik Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, 2, 4 (juli-decembar, 2011).
HADŽIOSMANOVIĆ, Lamija (Sarajevo, 4.10.1931 – Sarajevo, 9.05.2016), profesorica bibliotekarstva, naučna radnica
Lamija Hadžiosmanović je rođena 4. 12. 1931. godine u Sarajevu. Nakon završetka srednje škole, diplomirala je 1957. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za orijentalistiku. Od 1960. godine radila je kao bibliotekarka na Filozofskom fakultetu. Godine 1964. boravila je u Kairu na specijalizaciji arapskog jezika i književnosti. Godine 1966. magistrirala je iz oblasti islamske civilizacije na Univerzitetu Ayn-i Šems. Primljena je 1974. godine za asistenticu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na predmetu Katalogizacija i klasifikacija. Doktorsku disertaciju pod naslovom “Biblioteke u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave,” odbranila je 1977. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prošla je sva nastavna zvanja, od docenta (1977), vanrednog profesora (1981), redovnog (1986) do zvanja profesora emeritusa (2007).
Svoja naučna istraživanja profesorica Hadžiosamanović usmjerila je u nekoliko pravaca: oblast bibliotekarstva, prevođenje s turskog jezika i izučavanje književne i kulturne baštine Bošnjaka. S truskog jezika je prevela 14 knjiga proze, poezije i historije. Bila je aktivna u društvenom I političklom životu BiH i jedan je od osnivača Stranke demokratske akcije, Bila je član Muslimanske bošnjačke organizacije, Muslimanskog akademskog kluba „Bosanka“, Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Savjeta BZK “Preporod“, Savjeta Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, te članica Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Preselila je na Ahiret 19.05.2016. godine.
Djelo:
Pored ostalog objavila je i slijedeće radove:
“Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevića” (sa B. Đurđevom). Sarajevo: ANUBiH, 1968. 2 knj., Knj. 1: 1968. 74 (108) str.; Knj. 2: 1973. 198 str., Biblioteke u Bosni i Hercegovini 1878-1918., (Sarajevo: “Veselin Masleša”, 1980. 258 str.), Biser: književno-historijska monografija i bibliografija (s E. Memijom). Sarajevo: Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 1998. 228 str., Bosanski kuhar . Sarajevo: Sejtarija, 2007. 334 str., Bosnian cook / (translation Azra Aličić, Tarik Čanić) . Sarajevo: Sejtarija, 2007. 334 str., Tragom poezije bosanskohercegovačkih Musliman. na turskom jeziku (prepjevani prijevod, uvodna riječ i kritički aparat Lamija Hadžiosmanović i Salih Trako). Sarajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka, 1985. 142 str., Istočno blago, sv. 2: priče, bajke, pitalice, pojedini stihovi, savjeti mudrijeh ljudi, bogatstvo našeg i arapskog jezika, ženske dužnosti, ilahije i kaside bosanskih derviša, sa dodatkom jedne rukovijeti narodnog blaga.Sabrao i preveo Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak; (priredila Lamija Hadžiosmanović). Sarajevo: Svjetlost, 1987. 430 str., (Sabrana djela Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak; sv. 2, knj. 3). Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima. Priređivači Lamija Hadžiosmanović, Emina Memija. Sarajevo: KDB “Preporod”, 1995. 278 str. (Bošnjačka književnost u 100 knjiga; knj. 12)., Antologija bošnjačke poezije na orijentalnim jezicima. Priredile i predgovor napisale Lamija Hadžiosmanović, Emina Memija. Sarajevo: Alef, 1997. 300 str., Prevedene knjige s turskog jezika: Talu, Ercumend Ekrem Bez sreće.(prevela s turskog jezika Lamija Hadžiosmanović). Sarajevo: Svjetlost, 1964. 178 str.
U nevelikoj brošuri naslovljenoj “Bibliografija Prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhameda Bekira Kalajdžića)” (Sarajevo: Udruženje Ilmije u SRBiH, 1967.), Dr. . Lamija Hadžiosmanović, pored uvoda, dala je opis izdavačke produkcije Muhameda Bekira Kalajdžića, koja se sastojala od upravo brižljivo prikazanih 77 publikacija. U drugom dijelu donesen je Registar važnijih članaka u Biseru, časopisu za širenje islamske prosvjete, koji je, i pored samo tri godišta, izašla u Mostaru, ostavio vidnoga traga u kulturi Bošnjaka svoga vremena 1912., 1913. i 1918. godine. Drugi dio ove Bibliografije (str. 24-25) i sam je podijeljen na dva dijela: A. Književnost i B. Članci. “Književnost” obuhvata prikaz radova raspoređenih po strukama: poezija, proza, drama, narodne pripovijetke, poslovice, zagonetke i dosjetke. Odjeljak pod naslovom “Članci” sadrži: opću grupu, filozofiju, psihologiju, islamsku moralku, religiju, historiju, pedagogiju i školstvo, zatim nauku o književnosti, književnost uopće, teoriju književnosti, uporednu književnost, historiju jugoslavenskih književnosti, historiju perzijske književnosti, historiju turske književnosti, glazbu, muslimanske pravce u BiH, žensko pitanje i odjeljak O listovima i časopisima. U nastavku su dati pseudonimi i inicijali saradnika Bisera, zatim imenski registar knjiga i članaka. Korisne napomene i dopune za ovo izdanje dao je, u prikazu ove brošure, Alija Nametak i obajvio ih u časopisu Bibliotekarstvo, XIV, 1.-2. (1968, str. 91-94).
Posebno dragocjen doprinos ove autporice u izučavanju i prezentaciji nematerijalne kulturne baštine Bošnjaka predstavlja knjige Bosanski kuhar (Sarajevo: Sejtarija, 2007) koja je doživjela i svoje izdanje na engleskom jeziku.
(Izvor: Isma Kamberović: Godišnjak BZK Preporod, 2011 i drug izvori).
HUSEDŽINOVIĆ, Meliha, (Banja Luka, 17.II.1945.- Sarajevo, 31.III.2016) historičarka umjetnosti, direktorica Umjetničke galerije BiH
Meliha Husedžinović rođena je u Banjoj Luci 1945. godine. Historiju umjetnosti diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1981.godine. Nakon diplomiranja zaposlila se u Umjetničkoj galeriji u Banjoj Luci. U Umjetničkoj galeriji BiH radila je od 1981. do penzionisanja 2011. godine. Direktoricom te institucije imenovana je 2001. godine.
Kao istaknuta historičarka umjetnosti, kroz rad i tekstove, dala je veliki doprinos stručnom profiliranju razvoju historije umjetnosti u BiH i njenoj afirmaciji u inostranstvu.
Sjećajući se svoje saradnje sa Melihom, kustosica Umjetničke galerije BiH Maja Abdomerović ustvrdila je da je veličinu gubitka spoznala tek odlaskom Husedžinovićke, posebno i putem nemjerljive pomoći koju je pružila u profesionalnom osposobnljavnju mladih kustosa galerije putem brojnih savjeta, ali i kritike.
"Moje prvo zaposlenje, prva postavka, prvi tekst vezani su za Melihu. Umjetničku galeriju BiH vodila je u najtežim vremenima, prihvatila se tog posla znajući da samo oni koji rade u njoj mogu sačuvati vrijednost i dignitet te institucije…” kazala je.
Historičar i teoretičar umjetnosti Ibrahim Krzović istakao je “da njegovo sjećanje na Melihu Husedžinović počinje s početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, kada je bio na završnoj godini studija Historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a Meliha na početku tog studija.
Tokom studija, kazao je, mnogo puta su zajedno ulazili u beskrajno lijepi svijet umjetnosti, što je stvaralo ono najljepše u čovjeku. Kaže da je posjedovala i kritičko mišljenje i etičko držanje, te je njen dolazak u Umjetničku galeriju BiH bio prilika da se ogromno blago te institucije prezentira izložbama i katalozima.”(Iz različitih izvora)
KAPIDŽIĆ- HADŽIĆ, Nasiha. (Banja Luka, 6.12.1932- Sarajevo) pjesnikinja
Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu, a diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Od 1956-1962 radila je u srednjoj školi u Banjoj Luci da bi preselivši se u Sarajevo bila urednica obrazovnog i dječijeg programa na Radio Sarajevu. Potom prelazi na rad u izdavačku kuću “Veselin Masleša” gdje je kao urednica edicija za djecu i omladinu dočekala penziju.
Pored poezije za djecu i odrasle, Nasiha je pisala i objavljivala pripovijetke, eseje i književne kritike, kao i dramske igre za djecu. Njena djela su zastupljena u programima školske lektire u Bosni i Hercegovini i šire. Zastupljena je u brojnim antologijama pjesama i proze u bivšoj Jugoslaviji, ali i u antologiji svjetskih pripovijedaka za djecu objavljenoj u Pragu 1984. godine. Tekstovi niza njenih pjesama poslužili su kao osnova za muzičke kompozicije.
Svakog jula mjeseca u bašti Nasihine kuće u sklopu manifestacije “Dani banjalučke dijaspore” održavaju se književni susreti pod nazivom “Vezeni mostovi” koji su dobili naziv po naslovu jedne Nasihine pjesme.U počast ovoj pjesnimkinji Bh. pošte su izdale poštansku marku sa njenim likom. Za doprinos književnom stavralaštvu BiH dobila je Šestoparilsku nagradu Sarajeva, zatim nagradu “Veselin Masleša” koju dodjeljuje grad Banja Luka, a 1984 dobila je u vidu priznanja Dvadesetsedmojulsku nagradu.
Djela:
Pogledati: Knjiga o Nasihi.Tešanj, Bobare: Institut za dječiju književnost, 2022. 2 knj. O rodnoj kući Nasihe Kapidžić Hadžić u Banjoj Luici pogledati tekst odluke o njenom proglašenju za nacionalni spomenik BiH koju je potpisala tadašnja predsjedavajuća komisije Amra Hadžimuhamedović 5.09.2006. (www.old kons.gov.ba)
MEMIJA, Emina (Fojnica, 27.5.1938 - 2012)
Emina Memija je, nakon osnovno i srednješkolskog obrazovanja, studirala i diplomirala na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje je 1985. odbranila doktorsku disertaciju pod naslovom Štampane knjige i periodika u BiH . Bila je dugogodišnji urednik u sarajevskoj reviji za kulturu Odjek.
Birana je 1993. godine za docenta na Odsjeku za opštu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1997. za vanrednog , a 2003. za redovnog profesora na predmetima Historija pisma i knjige biblioteka i Organizacija biblioteka. Bila je jedno vrijeme glavni urednik edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga pri Bošnjačkoj zajednici kulture “Preporod”. Penzionisana je 2008. godine stekavši status profesora emeritusa.
DJELA:
Autorske knjige: Bosanski vjesnici: počeci štampe u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1996. Biser: književnohistorijska monografija i bibliografija (sa. L. Hadžiosmanović). Sarajevo: NUB BiH, 1998. Od slike do knjige: iz historije pisma, knjige, štampe i biblioteka. Sarajevo: NUB BiH, 2003.
Priređene knjige: Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima (sa L. Hadžiosmanović). Sarajeov: BZK “Preporod,”1995., M.M. Bašeskija: Priče i bajke uz Ljetopis. Sarajevo: Svjetlost, 1995., Nafija Sarajlić: Teme (u knjizi: Š. Sarajlić. Iz bosanske romantike- N. Sarajlić. Teme) Sarajevo, 1997., Antologija bošnjačke poezije na orijentalnim jezicima (sa L. Hadžiosmanović). Sarajevo: Alef, 1997., Bošnjačka epigrafika (priređen rukopis iz ostavštine profesora Sulejmana Grozdanić). Sarajevo: BZK “Preporod,” 1999. Antologija tariha BiH (sa L. Hadžiosmanović). Sarajevo: Connectum, 2008.
(Izvor: Spomenica 60. godišnjice Filozofskog fakulteta u Sarajevu (1950-2010). Sarajevo: Filozofski fakultet,
2010).
MUSABEGOVIĆ, Jasmina (Vogošća, 1941-Sarajevo, 7.05.2023)
Jasmina Musabegović (rođeno Alić) je rođena 1941. godine u Vogošći kod Sarajeva. Najveći dio djetinjstva provela je u Mostaru. Klasičnu gimnaziju i studij južnoslavenskih književnosti i francuskog jezika zavtršila je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nakon okončanja studija boravila je dvije godine na studijskom usavršavanju u Parizu. Potom se uposlila u izdavačkoj kući “Svjetlost” u kojoj je u svojstvu uspješnog urednika radila do odlaska u penziju.
Jasmina Musabegović se književnim radom počela baviti dosta rano, a iskušala se u različitim formama književnosg stvaralaštva. Pisala je prozu, eseje, književne studije, a neke od njezinih knjiga (naročito romani) doživjeli su po više izdanja.
Jasminino bogato spisateljsko stvaralašvo obuhvata: Snopis, roman (Sarajevo: “V. Masleša”, 1980. 91 str), Skretnice, roman (Sarajevo: “V. Masleša”, 1986., Most, roman (Sarajevo:” “Sejtarija”, 2003., Žene, glasovi, knjiga eseja i ispovijesti, 2005; Rastko Petrović i njegovo djelo, eseji, (Beograd: Slovo ljubve”,1976)., Tajna i smisao književnog djela, eseji, (Sarajevo: “V. Masleša,”1977… Musabegovićeva je bila odgovorna urednica knjige Žene Bosne i Hercegovine u narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. godine: sjećanja učesnika koju je pripremio Institut za istoriju (Sarajevo: “Svjetlost”,1977. 814 str.).
Jasminino najpoznatije djelo je roman Skretnice, u kojem aktuelizira životnu stazu žene Bošnjakinje suočenu sa brojnim izazovima, uvršten je u “Preporodovu” ediciju “Bošnjačka književnost u 100 knjiga”. Jasmina Musabegović je i sama bila članica uređivačkog odbora tog izdavačkog poduhvata duže od dvije decenije. Roman Skretnice bio je uvršen i među 25 knjiga predratne edicije “Muslimanska književnost XX vijeka” u izdanju izdavačke kuće “Svjetlost”.
U predgovoru posljednjeg izdanja romana Skretnice (Sarajevo: Preporod,2004. Str.5) Džafer Obradović je, a što ima i šire implikacije, napisao: “U bosanskohercegovačkoj, a posebno u bošnjačkoj književnosti posve su rijetke žene književnice, a i na ono malo što ih ima još uvijek se gleda s izvjesnim nepovjerenjem, podozrenjem, pa i omalovažavanjem. Teško je odgonetnuti zašto je to tako, ali se dio odgovora svakako krije u tradicionalnoj uobraženosti ovdašnjeg duha kako je svaki iole kreativniji i važniji posao stvar “uzvišene” muške artificijelnosti i univerzalnosti, a ženino je da provodi skroman život u svome domu, tamo tka tanko platno, veze jagluke i niže bisere.”
U posljednjem Jasmininom romanu pod naslovom Žene, glasovi (Sarajevo: “Svjetlost”, 2005. 166 str.) čitaocu neće biti teško prepoznati likove iz njena prethodna dva romana Skretnice i Most.
Svoj književni i profesionalni angažman Jasmina nije prekidala ni tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995), kada je pisanom riječju i govorom potvrđivala status angažirane intelektualke koja dijeli sudbinu svoga naroda. U to vrijeme objavila je veliki broj priloga u različitim listovima i časopisima, održala brojna predavanja i učestvovala u skoro svim kulturnim i književnim manifestacijama tokom ratne kataklizme.Bila je članica Pen centra BiH.
(Izvor: Pripremljeno na osnovu razlićitih izvora)
MUZAFERIJA, Gordana (Oštarije, Hrvatska , 27.2.1948-Visoko, BiH, 5.08.2008)
Gordana Muzaferija je, nakon osnovno i srednješkolskog obrazovanja, studirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je diplomirala na studijskoj grupi Istorija jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatski jezik. Godine 1984. je na istim fakultetu odbranila magistarsku radnju pod naslovom Savremeno dramsko stvaralaštvo u BiH (1945-1983), a 1990. doktorsku disertaciju pod naslovom Narodna pjesma kao inspiracija u jugoslovenskom dramskom stvaralaštvu. Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 1984. godine birana je za asistenta, a potom u zvanje docenta na predmetu Istorija jugoslovenske drame i pozorišta. Na Filozofskom fakulteu u Sarajevu 1997. godine birana je u zvanje docenta, a 2000. za vanrednog i 2005. za redovnog profesora.
Osnovno polje Gordaninog proučavanja bila je dramska književnost, naročioto hrvatska i bosansko-hercegovačka dramatika. Objavila je skoro stotinu književno-znanstvenih i teatroloških prikaza, eseja i studija u časopisima i drugim sličnim publikacijama (Pozorište, Izraz, Život, Novi izraz, Kazalište…).
Gordana Muzaferija je autorica slijedećih knjiga: Činiti za teatar: ogledi iz drame i teatra (Tešanja: Centar za kulturu i obrazovanje, 2004. 190 str.), Kazališne igre Mire Gavrana (Zagreb: Hrvatski centar ITI-UNESCO, 2005. 290 str.).
Profesorica Muzaferija je priredila slijedeće publikacije: Alija Isaković: Drame. (Sarajevo: BZK “Preporod,”1996., Antologija bošnjačke drame XX vijeka (Sarajevo: Alef, 1996)., Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost, Drame. Knjiga 5. (Sarajevo: Alef, 1998)., Antologija bosanskohercegovačke drame XXC vijeka (Sarajevo: Alef, 2000).
(Izvor: Priređeno na osnovu natuknice “Gordana Muzaferija” u Spomenici Filozofskofg fakulteta (1950-2010). Sarajevo: Filozofski fakultet, 2010. Str. 169-170).
SELIMOVIĆ, Izeta (Beba) (Trebinje, 27.03. 1939- Sarajevo, 10. 03. 2020), interpretatorka sevdaha
Izeta - Beba Selimović preselila je na Ahiret 10. marta 2020. godine. Ova vrsna umjetnica ostat će trajno upamćenja kao vokalna interpretatorka koja je dosegla visoke domete u izvođenju bošnjačke lirske pjesme - sevdalinke. Rođena je u Trebinju odakle je u ranoj dobi sa familijom preselila u Sarajevo. Još u petnaestoj godini polagala je audiciju na Radio-Sarajevu nakon čega nezadugo postaje solista ove ugledne radijske kuće. U tom svojstvu snima pjesme i učestvuje na koncertima, ne samo u BiH nego i drugim područjima Jugoslavije i Evrope. Učesnik je tada najprestižnjih festivala narodne muzike na kojima je ostvrila zapažene uspjehe i dobila niz priznanja. U povodu smrti istaknute umjetnice, njen sadašnji suprug i sam čuveni muzičar - violinista, Dževad Šabanagić je izjavio: "Na najčestitiji način, obogatila je i sačuvala naše nematerijalno kulturno blago, a to je sevdalinka. Kao građanin kažem da je njen odlazak veliki gubitak na našoj kulturnoj sceni." – naglasio je za Federalnu novinsku agenciju. Među pjesmama koje je Izeta izvodila svojim senzibilitetom, posebno se ističe balada "Ja kakva je sjajna mjesečina."
Iz repertoara Izete Bebe Selimović: Bosno moja divna mila, Čempres viti, Gorom jezde kićeni svatovi, Haj dvije su se vode zavadile, Ja bolujem mlada od sevdaha, Kaharli sam večerala nisam, Kiša pada trava raste, Ko se ono brijegom šeće, Kolika je Jahorina planina, Kolika je u Prijedoru čaršija, Konja kuje brate Sulejmane, Kraj potoka bistre vode, Mene moja majka gleda sa čardaka, Moj pendžeru, O ćuti. ćuti, srce moje, Od sevdaha goreg jada nema, Plačem ja, plačeš ti, Po mojoj bašti zumbuli cvjetaju, Star se Ćurčić pomamio, Sve behara i sve cvjeta, Svu noć sam te čekala, Tiho teci vodo Mošćanice,
ZEČAJ, Emina (Sarajevo, 1931- Sarajevo, 19.04. 2020), interpretatorka sevdalinke
Vokalna interpretatorka Emina Zečaj je preselila na Ahiret 19.04.2020. godine u Sarajevu. Tim povodom dnevnui list "Avaz" je 23. aprila objavio slijedeću kraću vijest: "Emina Zečaj, koja je slovila za jednu od najboljih interpretatorki sevdalinki, jučer je klanjana dženaza na gradskom groblju "Bare". Eminu su na vječno prebivalište ispratili njeni najbliži. Dženazi nije moglo prisustvovati mnogo ljudi, bilo ih je svega tridesetak, zbog zabrane okupljanja, koja je na snazi usljed korona-virusa. Zbog istog razloga nije organizovana ni komemoracija...
Emina je u mjestu svoga rođenja - Sarajevu završila srednju tekstilnu školu i medresu. Na nagovor prijatelja izlazi i polaže audiciju na Radio-Sarajevu. Na početku svoje karijere šezdesetih godina prošlog stoljeća Emina je pjevala uz pratnju narodnog orkestra. Odigrala je veoma važnu ulogu u očuvanju izvorne tradicionalne pjesme..."
Inače Emina Zečaj je odrasla i odgojena u ambijentu bošnjačke familije u kojoj su se njegovale tradicionalne vrijednosti. Zarana je počela njena saradnja sa Radio-Sarajevom, a njenu karijeru vokalnog interpretatora obilježilo je izvođenje sevdalinke na način da joj ne budu oskrnavljene njena izvornost i autentičnost. Na audio i video zapisima koje je snimila sačuvan je njen bogati izvođački opus koji je doživio svoju domaću i svjetsku promociju i u multimedijalnom okruženju (Youtube, Soundcloud, Discogs.com, Piranha.de itd.). O umjetničkom djelu i životu Emine Zečaj snimljene su brojne radio i tv. emisije, a Bugarska radiotelevizija snimila je poseban film o ovoj umjetnici. Njene izvedbe su našle mjesta na desetinama singl i long-play vinilnih ploča i četiri CD-a. Snimila je veliki broj pjesma za arhiv Radio-Sarajeva i BHRT-a, a njene pjesme su našle mjesta i u filmovima "Gori vatra" Pjera Žalice i "Remake" Dine Mustafića.
Na početku svoje pjevačke karijere šezdesetih godina prošlog stoljeća, Emina Zečaj je pjevala uz orkestar, na čijem čelu je bio virtouz na harmonici Ismet Alajbegović Šerbo. Kasnije je pristala da pjeva i uz saz, te je tako postala jedna od rijetkih pjevačica koja je pjevala izvornu sevdalinku uz pratnju ovog instrumenta. Pjevala je uz pratnju sazlije Selima Salihoviċa i Hašima Muharemoviċa, a nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, uz saz ju je pratio Mehmed Gribajčeviċ.
U intervjuu koji je 8.09.2008. za banjalučke "Nezavisne novine" dala novinaru Davudu Muminoviću o svojim počecima i svojoj umjetnosti je kazala:
"Ja nikad nisam bila kafanski pjevač. Nikad u životu nisam u kafani zapjevala. Studijski sam pjevač vječito bila i čitav život se borila za sevdah. Pjevala sam isključivo sevdalinku pa sam teže dolazila u centar pažnje, a nisam se ni ja puno gurala. Ali gdje sam god pjevala odnijela sam pobjedu, iako su me mnogi potcjenjivali..."
"Sve je krenulo iz hobija. Prijateljice su me nagovarale "hajde Emina, divno pjevaš", a ja sam se nećkala. Jednog dana jednostavno odem na audiciju i odmah me prime. Otpjevala sam nekoliko strofa, što god oni na radiju kažu ja otpjevam, ali nisam bila sigurna da će me primiti. Mislila sam da od toga nema ništa. Bilo nas je puno, možda tridesetoro, na audiciji. Mene je stid bilo što sam došla. Rekoh ako me ne prime, u šta sam bila uvjerena, neću nikome ni reći. Kad smo završili sa audicijum rekoše nam da su u četvrtak rezultati. Ja u četvrtak nisam ni otišla, kad me zovu kažu "dođite, primljeni ste na Radio Sarajevo". Eto tako, malo sreće, malo uzbuđenja i prođe više od 40 godina na estradi".
"...Vječito sam se borila samo za izvornu pjesmu. Kad sam došla na radio oni su me i dočekali radosno jer pjevam samo sevdalinku. Tako da sam imala termin kad sam htjela..."
"Šefovi na radiju su mi dali povjerenje da sakupljam pjesme po čitavoj Bosni i Hercegovini. Svakog utorka sam ja donijela pet ili šest pjesama u studio. Pjesme sam tražila kod starih nana u selima oko Foče, u Crnoj Gori, Višegradu, Hercegovini. Oni su mene poznavali, znali su da ja pjevam te pjesme. I neko dođe kaže "hajde, molim te pjevaj od mog babe pjesmu". Ona stara već 90 godina ali kaže "znam ja malo melodiju". I ja je polako snimim. Tada sam ja imala puno elana i entuzijazma. To sam radila sa puno ljubavi jer sam voljela pjesmu. Dođem i sakupim svakog utorka set pjesama koje nikad nisu bile objavljene na radiju. Nepoznat i tekst i melodija. Onda kažem "evo Hanko tebi", predam ih Zaimu Imamoviću i ostalima sve one pjesme što sam pronašla, jer ih ne mogu sve pjevati sama..."
Mladi vokalni solista i sazlija Zanin Berbić je, u vezi sa Emininom umjetnošću, za portal „Dertmuzic.com“ izjavio: “Emina Zečaj bila je jedna od najautentičnijih pjevačica bosanske pjesme. Kroz 60 godina pjevačke karijere sačuvala je od zaborava na stotine skoro zaboravljenih pjesama, čime je dodatno obogatila arhiv nekadašnjeg Radio Sarajeva. Teško mi je opisati koliko je važnu ulogu Emina imala, a i danas ima, u mom životu i radu… Jako sam tužan.”
Inače (www.dertmusic.com) je multimedijalni portal koji njeguje sevdah kao gradsku muzičku baštinu BiH i podržava NewSevdahScenu te približava muziku svijeta (World Music) publici Zapadnog Balkana.
Iz repertoara Emine Zečaj:
Akšam geldi, Bademe drvo od hlada, Banja Luko i ravnine tvoje, Bujrum uđi pašinice mlada, Dvore gradi Komadina Mujo, Eto kiše iznad Gračanice, Falila se Šarića kaduna, Gledali se Mujo i Nizama, Halka kuca na vratima, Il' je vedro il' oblačno, Kad bi znala dilber Sajma, Kad kauri Livno porobiše, Kad puhnuše sabahzorski vjetrovi, Kad se Ibro iz Stambola vrati, Kadiraga Bišćanine, Kaži, Namko, otkud si, Konja kuje brate Sulejmane, Ko pokida sa grla đerdane, Kraj potoka bistre vode, Kraj tanana šadrvana, Majka Muju mladog oženila, Na livadi na serdžadi, Na Ophođi prema Bakijama, Ne čudim se Pruscu pri planini, Nigdje zore ni bijela dana, Oj Mehmede, nakrivi fesića, Otkad sam se u Travnik udala, Otkako je Banja Luka postala, Pita Fata Halil mejhandžiju, Pjesma Sarajevu, Pšeničice sitno sjeme, Sa Gradačca b'jele kule, Sarajevo, grade na Miljacki, Sjedi Zejna kraj pendžera, Teško meni jadnoj u Saraj'vu samoj, U sevdahu duša moja, U Stambolu na Bosforu, Utundžina Zlata, Vila viče na vrh Trebevića, Zove majka pašu Sokoliju, Žute dunje,
DŽANKIĆ, Mevzeta
„Rođena je u Stocu 1922. godine gdje je završila građansku školu, nakon toga 1939. godine upisala se u Sarajevu u Učiteljski školu koju je pohadjala kao pitomac „Gajreta“. Uporedo je pohađala i muzičku školu usavršavajući se na violini i klaviru. Učiteljsku školu završila je 1943. godine Pošto se nije mogla vratiti u Stolac ostala je, zahvaljujući pomoći upravnice Tahire Hadžibegović u internata Narodne uzdanice. Pred samo oslobođenje Sarajeva bila je uhapšena i odvedena u Jasenovac gdje je smrću završio njen mladi život.“
(«Mevzeta Džankić.» Otrgnuti od zaborava... Sarajevo, 1983. str. 83).
HADŽIĆ, Bahrija Nuri (1904-1993)
Bahrija Nuri Hadžić rođena je u Sarajevu 4. marta 1904. godine gdje je završila osnovnu i srednju školu. Istovremeno je učila svirati na klaviru i violini. Nakon što je sa familijom preselila u Beograd upisuje muzičku školu. Uskoro bude primijećen njen pjevački talenat, nakon čega nastavlja školovanje u Beču i upisuje se na Muzičku akademiju u klasi profesora Lierhammera, koju završava 1928. godine. Nakon završetka studija dobiva angažman u Bernskoj operi gdje je do 1987. godine nastupila u 23 premijere. Članicom Beogrdske opere postala je 1931. godine. Prvi njen nastup obilježen je premijerom „Salome“ Richarda Straussa. Njene dvije uloge će u umjteničkom svijetu ostati posebno zabilježene. To su uloga Lulu u operi Albana Berga (1937) i uloga Salome u istoimenoj operi Richarda Straussa (1939) u Cirihu.Nakon niza uspješnih uloga sredinom četrdesetih napušta opersku karijeru, da bi se pozorišt ponovo vratila počerktkom pdedesetih godina.Prema mišljenju M. Pavlovića „Bahrija Nuri Hadžić je bila izuzetna Saloma, Mimi, Aida, potresena Mirtokle, čarobna Grofica, nježna Margareta, duboko nesretna Violeta, prkosni izazivač sudbine Mini, raskalašena Mizeta i još mnogo toga. Ali je prije svega bila i poslije gotov o 6o godina ostala jedina idealna Lulu i jedinstvena!“.
Izvor: Pavlović, M. Bahrija Nuri Hadžić: velika evropska operna primadona.// Most: časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, br. 140-141 (Mostar, 2001).
Mulalić, Mustafa. Orijent na zapadu: savremena kutlura i socijalni problemi Muslimana Jugoslovena. Beograd: „Skerlić“, 1936.
Bilješka načinjena na osnovu teksta N.G.I. u: Glasnik Nub BiH, 2, 4 (juli-decembar, 2011).
ŽENA U VIDOKRUGU ABDULAHA HIFZI BJELEVCA
(1886 - 1972)
“Mnogo sam puta u životu čuo ispovijed žene, žena se voli ispovijedati čovjeku, kada ima u njega povjerenje. A njezina je ispovijed iskrena i topla. Kaže sve: boli, stradanja, ljubav i uzdahe. Ne zašuti ništa. Ako je pogledala preda se, zacrvenila se u licu ili zaplakala razumijete je… Tada ne treba pitati. U tim izjavama, kada duša sama govori ja sam upoznao istinski osjećaj žene., osjećaj koji nije nikad lažan. Među ženama sam našao istinske duše i slušajući njihove ispovijedi bio sam pisac događaja. Ljudi obično viču na žene., žena se tuži samo u času kada je njezin osjećaj povrijeđen, kada je njena ljubav povrijeđena, prezrena. U stotinu slučajeva gdje se je govorilo o jednoj ženi kao najgoroj ja sam ustanovio ispitujući njen život, da nije ni u deset dijelova tako. A i gdje sam našao da je zbilja onaka ili još gora nego se o njoj pripovijeda, ustanovio sam , da su je ljudi učinili zlom, da je sredina bila taka kakva je ona postala. Jedan kritičar mi je rekao: da praštam ženi sve i da za sve njezine poroke nalazim opravdanje. Možda je to i tačno. A zar žena ne okajava svoj grijeh ? Koliko samo prigovora i mrkih pogleda primi od muža za najnedužniju stvar., plaća ona suzama pa i udarcima, modricama po tijelu, prijetnjama i t. sl.
Za najmanji grijeh upire se prstom na ženu i tražimo kamen da je kamenujemo, dok muškarac u isto vrijeme drugoj ženi šapuće drugi grijeh. Jeste li vidili kuću bez žene ? Jeste li vidili dan bez sunca ? Tako je u životu. Žena je odraz onog sunca duše jer bez nje bi čovjek prestao biti čovjek. Izgubio bi sve ono lijepo što ima u duši, postao bi surov, mračan, divlji. Ona ga oplemenjuje i razvija mu osjećaje - od majke do ljubovce ! A da nema više sreće na svijetu, ili je sasvim rijetka, da naši domovi nisu domovi sunca i svjetlosti, zakutci mirisa i boja, mjesta gdje se duša odmara uzroci su u nama. Jer mi ne zidamo naš dom onako kako bi trebalo. U mladosti ne ulazimo u život sa povjerenjem, sa razumijevanjem, nego nekim momentanim i nesvijesno. Ženu koju vodimo u dom i ne poznajemo, iako je možda tada previše ljubimo. A sreća i zadovoljstvo sastoji se iz tako sitnih i malenih ali složenih stvari !…
Stupanjem u brak mi pravimo jedan ugovor između dvije duše, ugovor sa mnogo stavaka i poglavlja. I uvijek treba gledati njegov cilj - sreću, zadovoljstvo, dva jednaka stvora kod rasuđivanja prava i dužnosti. U braku treba treba stvoriti prijateljstvo, a ne prevaru., žena neka bude prijatelj muškarca, a ne predmet momentane požude i osoba čiji je cilj – navodno životni – da posprema sobe, rađa i odgaja djecu i kuha ručak. Mi muškarci vidimo tuđu ženu lijepu i čini nam se naša ružna. A Zašto ? Za to što smo je zapostavili, što smo joj oduzeli sve ono od čega ona živi – oduzeli smo joj prava I ostavili kod njenih dužnosti. Gubi se u svagdanjim brigama. Mi smo prema sebi popustljivi, a prema ženi strogi, pa odatle se stvaraju prvi počeci nezadovoljstva, razmirica, zatim nastupa indiferentnost jednog prema drugom, koja rađa antipatiju a za kojom dolazi ono što mi zovemo nesretan brak.
Život je onakav, kakav ga gledamo, sve su stvari onake, kako su nam ih predstavili ili onake kako ih mi sami predstavimo. Pa zašto ne bi gledali stvari sa one ljepše, bolje strane ? Istina je: za gledanje stvari sa bolje strane treba se odgojiti. Nije li čovjek tako odgojen treba onda, da polazi uvijek od sebe i da čini ono što bi želio da njemu drugi učini, vjerujte onda ćemo lako razumjeti druge, više ih cijeniti, lakše praštati i ne gledati na sitnice, koje su često uzročnici velikih nesreća što ih život kasnije donese. Interesantno je: ljudi praštaju velike prestupke ženi, pa ih i zaboravljaju, dok sitne kaprice sakupljaju, naprotiv žena uopće prelazi preko sitnih kaprica muža, a njegove velike grijehe i ako prašta - nikada ne zaboravlja !
Žena traži promjenu u životu. Razumljivo je, ali ta promjena nije uvjetovana promjenom muškarca., ona traži od muža, dragog, ljubavnika svaki dan nešto novo: u životu, u društvu, u načinu življenja, u postupku s njom, jer je jednolikost, svakidašnjost umara. Čovjek, koji hoće da bude sretan i da usreći ženu mora biti prema onom pravilu: jedno jednom – nedjeljivo. To je prvi uslov. Čovjek treba da uroni u more onih finih osjećaja ženine duše. On ih treba pažljivo njegovati, jer su neiscrpan izvor mirisa i boja iz kojih se zidaju temelji sretna doma. Iz tih finih osjećaja rađa se i ženina želja. Uzete na početku izvora blistaju se, a u daljem toku, neispunjene zakaljaju… A često mala sitnica uzrok je nesreći.”
(Bjelevac, A.H. “O ženi”. Napredak kalendar, za 1930 (Sarajevo, 1929), str. 205-207.)
Priredio: dr.Enes Kujundžić
