Pripremio : Dr. Enes KUJUNDŽIĆ                    

 DVA ISTAKNUTA ZAGOVARAČA KULTURE ČITANJA   NA KRAJU 19. I U PRVOJ POLIVINI 20. STOLJEĆA                         

  (Hajdar Fazlagić (1867-1933) i Hamdija Mulić (1881-1944)

 (U povodu 130. godišnjice od pokretanja “Školskog vjesnika” u Sarajevu (1894-1909))

PROLEGOMENA

Posljednjih godina svjedočimo gašenje prosvjetnih časopisa u nas, kakve poznajemo decenijama, kao što su, naprimjer, Naša škola, Prosvjetni list u Sarajevu i Pedagoško-didaktički putokazi u Zenici  uz općenito sve naglašeniju migraciju sadržaja, odštampanih na papiru, u digitalne formate.

Istovremeno se uočavaju i određene manjkavosti konzumiranja takve vrste sadržaja u elektronskoj formi pogotovo kada je riječ o dužim tekstovima i onim koji traže cjelovit doživlja pročitanog štiva.U novije vrijeme počinju se javljat,i istina još uvijek rijetki glasovi, o tome da u školsku biblioteku treba vratiti staru dobru knjigu sa koricama koja ne samo da nudi vjerodostojnu vjekovnu mudrost nego i miris papira od kojeg je knjiga sastavljena. Kad se već susrećemo sa potrebom, reafirmacije knjige klasičnog tipa, izgleda i sadržaja (na papiru i sa mehkim, ili tvrdim koricama), posebno onih propisanih za školsku lektiru možda nije na odmet podsjetiti na čanjenicu da se ove godine navršav 130 godina od pokretanja u Sarajevu, prvog pedagoškog lista pod imenom Školski vjesnik kojeg je uređivao Ljuboje Dlustuš,u čijem prvom godištu je objavljen  tekst učitelja Hajdara Fazlagića pod naslovom “Kako bi nam narod zavolio knjigu ?” (str.750-753).

Učeni prosvjetni radnici su i prije osjećali potrebu da objasne nužnost čitanja i načine kako ljude privoliti da čitanje učine, ne samo poželjnim odgojnim sredstvom nego i nezaobilaznom razbibrigom u njihovom slobodnom vremenu. Možda bi u tome mogli naći uputu  kako  krenuti ispravnom stazom da se stigne do izvora svekolike ljudskog znanja i iksutva.

U uvodnom članku Školskog vjesnika (1894) pod naslovom “Čitaocima” (str.III) objašnjeni su razlozi za pokretanja ovog svojevremeno uglednog časopisa, a i danas dragocjenog štiva za one koji imaju priluku da dođu do   njegovog primjerka (u Nacionanoj biblioteci BiH, naprimjer):

“Naša domovina Bosna i Hercegovina,danas je u punom jeku najživljeg rada i najsnažnijeg razvitka na prosvjetnom polju. No, ako ona ima još mnogo i premnogo da nadoknadi, dok o sebi mogne reći, da je na tom polju stala u jedan red  sa prosvijećenijim zemljama u Evropi, ipak može već sada da se podiči onime, što je  u njoj za provjetu već učinjeno i što je na kratko vrijeme od nekoliko godina stekla prosvjetnih dobara svake ruke.

Naročito se je škola, to najzgodnije i najsnažnije sredstvo, taj najpozvaniji unapreditelj kulture, ta najplodnija matica prosvjetnih tečevina, tokom minulih godina u našoj domovini lijepo razvila, te je već stigla na takav stepen, da najboljom nadom i punim pouzdanjem smije pogledati u budućnost.

Ovake prilike i zasebni odnošaji s ovim zemljama, stvorile su potrebu, da se osnuje stručni školski liost, koji će prije svega u jedno kolo skupiti sve nastavnike i sve prijatelje škole i tako stvoriti umnu  i duševnu zajednicu  među njima, kako će svi zajedno moći uspješno da rade oko škole i nastave, te na taj način unapređivali narodno naobraženje.

U maloj zemlji kao što je naša domovina , ne može učiteljsko osoblje brojem biti onoliko, da bi već sada o svom trošku moglo uzdržavati školski list, koji bi u punoj mjeri zadovoljavao svome pozivu. S toga je Zemaljska vlada odlučila da , do bolje zgode, u svoje ruke uzme ovo novirabnsk mpoduzeće. Litsu biće ime “Školski vjesnik”, stručni list Zemaljsko vlade za Bosnu i hervegovinu…”

Naime, u prvom godištu Školskog vjesnika – stručnog lista Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu koji je počeo izlaziti  u januara 1894. godine (uređivao ga je Ljuboje Dlustuš ) između ostalog objavljen je i tekst učitelja Hajdara Fazlagića pod naslovom “Kako bi nam narod zavolio knjigu ?” (750-753) iz kojeg donosimo kraći odlomak:

HAJDAR FAZLAGIĆ:KAKO BI NAROD ZAVOLIO ČITANJE ?

 “…Poznato je da se u nas u Bosni i Hercegovini dalo više pregalaca na sabiranje narodnih umotvorina. Knjige, koje su osbito radosno primljene, jesu od gospodina Koste Hermana i Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Osobito veliki efekat proizvele su narodne pjesme muhamedanske, koje je sabrao gospodin Kosta Herman i dosad u dvije knjige izdao. Čim je prva knjiga izišla u javnost, već je za čas bila raspačana i pojedine primjerke te knjige mogao si vidjeti gotovo na svakom mjestu.

Jedva je dočekana druga knjiga rečenih pjesama. Te dvije knjige čuda počiniše ! Pouzdano možemo tvrditi, da su među narodom stvorile čitalačku publiku. Nema nigdje sijela, skupa širom Bosne i Herceghovine, a da nećeš vidjeti, gdje se narod naslađuje, pjevajući pomenute pjesme i to još sada, pošto je dosta vremena proteklo otkad su izašle, a u početku kako je bilo, može se pomisliti !

Te knjige mnoge su i mnoge zatekle u potpunom nepoznavanju latinskih pismena. Slušajući druge, gdje čitaju, obuzela ih želja da što brže nauče poznavati pismena, te su trčali od jednog do drugog moljakajući, da im se pokaže, kako se koje pismo zove. Mogao je na lahak način, da ga lakšeg nema, naučiti i dotjerati se u čitanju. Jer taku vrstu čitanja mogli bismo nazvati instiktivnim. Na stotinu puta čitali su junačke pjesme, te su im pojedini stihovi, kao i neki odlomci ostali u krvi, pa pročitavši prvu riječ znali su koje riječi dolaze, ili dovoljna su im bila samo prva pismena, pa da pročitaju i cijele riječi. Biva čitajući na neki načion napamet, upoznaše bolje pismena i opet poznavajući pismena, čitahu te se u takim prilikama najbrže naučiše čitanju.Povodom tim dosta ih barem od muslimanskog elementa naučilo čitati koji, inače, ne bi znali ni popova slova.

Narodna simpatija, strpljivost i zar nije veliko čudo upravo pohlepa za pjesmom neograničena je. Zar nije veliko čudo da mnogi između naroda po nekoliko hiljada stihova vazda u svojoj pameti drže ! Čuje samo jednom koji opjevani događaj od pjevača i na drugom ga mjestu ispjeva gotovo nepromijenjenim riječima, baš onako, kako je čuo od prvog pjevača. Na jednom sijelu rekoše djevojčici od 11 godina, da zapjeva pjesmu junačku.

Djevojčica oborivši glavu preda se, ispjeva pjesmu od više stotina stihova i to napamet, a da se nigdje ne pomete ! Slušala je, naime, tu pjesmu od više stotina stihova toliko pita, kad drugi čitaju, dok je nije naučila. Pomislite, toliko strpljivosti za narodnom umotvorinom u još nerazvijenog slabašnog ženskog stvorenja.

Sakupljajmo narodne pjesme, priče i ostale njegove umotvorine ! Narod će ih objeručke prigrliti. Pomoću narodnih umotvroina na lahak način se može posijati sjeme mara za knjigu.Kad se već jednom uputi u čitanje, od toga ga više ne odvrati, jer je u neku ruku strast za čitanjem u njem pobuđena.

Bosna i Hercegovina, bogata kao ni jedna zemlja sa svoga svakovrsnog narodnog blaga, daje nam ugodnu priliku za taj posao.

Niko neće imati zgodnije prilike, za sakupljanje narodnog blaga, nego marno učiteljstvo, kome je sudbina dosudila uski vez s narodom. Kroz kratko vrijeme sabrala bi se velika množina tog blaga, koje je sakriveno u narodu, a osim toga mnogi i mnogi imadu pomanje zbirke već sakupljene, koje bi dobrovoljno u tu svrhu ustupili.

Sakupljene zbirke imale bi se slati uredništvu našeg “Školskog vjesnika” kome je i onako na umu narodna dobrota i prosvjeta.Tu bi bile u pohrani dok se ne bi konštatovao odbor, koji bi imao zadaću rješavati kako, kada i gdje da se izdaje narodno blago.

Učiteljstvo, Bogu hvala, i po našoj domovinmi razvilo se da ne može bolje, pa nam radi toga ne prestaje briga da ase što više i skaldnije razvijamo u zajednici poput učiteljstva drugioh naprednih zemalja i baš za naše učiteljsko udruženje i bolje razvijanje moglo bi nam to biti povod barem u početku. Naše sile I materijalni prihod od tog izdavanja mogli bi se upotrebljavati za dalje naše blagotvorno društveno razvijanje.A osim toga išlo bi nam se na ruku sa svake strane, ta imamo povoda da se tome nadamo.

Učinimo li tako, stekosmo sebi glas, a rodu učinismo veliku uslugu i zadužbinu. Ovo rekoh u vrijeme baš kad nam treba i nkad se štogod može na tome poraditi, pa sam radoznao kako će ovo moje skromno mnijenje prihvatiti ostala braća.”

FAZLAGIĆ, Hajdar (Trebinje 1867-1932), pedagoški pisac

Hajdar  Fazlagić rođen je u Trebinju 1867. godine gdje je svršio osnovnu školu. Jednog lijepog dana general Braun, vojni zapovjednik grada, naredi roditeljima nekolicine muslimanskih mladića da pošalju djecu u školu. Za dva dana je moralo sve biti spremno i, prije nego je željeznica prohodala kroz hercegovački krš, zaputiše se u vojničkim kolima dva Defterdarevića, Ćamil Karamehmedović i mladi Hajdar na nauke.

Svršivši šest razreda, Fazlagić upisa se u preparandiju. Nakon svršetka nauke služio je u Mostaru, Travniku i Sarajevu i u svim mjestima ostavio se na najljepši spomen predobivajući stariji svijet da šalje djecu u škole. U prvom broju „Behara“ 1. maja 1900. godine Hajdar Fazlagić napisa pjesmu u prozi „Golubica“. Vanredno se svidjela čitačima sudbina golubice, koja nastoji da iz goruće kuće spasi svoje mlado i sama ugiba od plamena. Barun Kučerta čestitajući mu na uspjeloj pjesmi od milja mu dade nadimak golubica. Osim u „Beharu“ Hajdar Fazlagić je pisao i u „Školskom vjesniku“.u kojem se posebno zalago za širenje kultutre čitanja u tadašnjoj Bosni.

1930. godine, o četrdesetogodišnjici književnog i kulturno-prosvjetnog rada Edhem ef. Mulabdića, Hajdarefendijinog druga i prijatelja,upisa se za utemeljivača „Narodne uzdanice“ i uz članarinu od dinara 500 dade kao dobrovoljni priklg dinara 500.

Lagan u društvu, veseo i nenametljiv, Hajdar ef. je bio of svih, koji su dolazili s njim u dodir, voljen i poštovan, a valjda je jedini iz svoje uže domovine Trebinja, koji se sa svojim javnim radom nikom živu nije zamjerio. Hajdar ef. Fazlagića, dugogodsišnjeg učitelja i školskog nadzornika zadesi smrt 19. juna ove godine (tj. 1932). Dženaza mu je bila velika.

(Izvor: Novi Behar, VI, 1, Sarajevo, 1. jula, 1932, str. 13)

HAMDIJA MULIĆ: PROSVJEĆIVANJE KNJIGOM

Čovjek je rođen kao umom nadareno biće i prirodno je da se prosvjećuje. Prosvjećivanje čovjeka počinje rano, u djetinjstvu, upravo uporedo sa njegovim uzgojem, jer oboje idu uporedo i daju čovjeku potrebnu opću kulturu.

Prosvjećivanje počinje, dakle, rano i traje dokle čovjek živi. U djetinjstvu se prosvjećuje u školi, sistematski, a onda u kojem bilo pozivu (zanimanju) čovjek prosvjećuje samoga sebe uz pomoć okoline u kojoj boravi. Čovjek se prosvjećuje živom riječju, razgovorom sa prosvijećenim ljudima, savjetima, predavanjima i, što je mnogo lakše i bolje, prosvjećuje se  č i t a n j e m  k n j i g a.

Knjiga je za čovjeka najbolje prosvjetno sredstvo, najbolji vodič u životu, veliki prijatelj i razgovor. Dobra je knjiga plod zrela ljudskog uma. U njoj čitaoc nalazi hrane duši: jača volju (karakter), poboljšava vlastiti uzgoj, ufinjuje svoje strasti, potiče se na vrline a sprečava od mana i poroka, snalazi se bolje u svagdanjem životu, jednom riječju   k n j i g o m  s e  p r o s v j e ć u j e.

Nauka je kao more, neizmjerna je i uvijek se širi, napreduje. Čovjek, dakle, u knjizi prati napredak opće nauke, kulture, da ne izostaje, a to drugim riječima znači, da ne propada. Mi to sve osjećamo. Samo svi to ne znaju, nijesmo svjesni koristi koju nam dobra knjiga daje. Mi svjesniji o tome katkad progovorimo i naglašujemo da se u nas slabo mari za knjigu i malo čita. To je istina. Naša masa drži knjigu za se kao stvar koja nije za običan svijet, nego samo za pametnije i učenije ljude. Pametni se time bave, njima to i treba - rezonuje naš neuki svijet. Mnogi misle, i kada ti za veliki hator kupe knjigu, da je to kao i neki drugi luksuz. Naš čovjek je naučio pisati da umije pročitati pismo, pozivnicu i slično. Kada i svrši osnovnu školu, ovako još nije dovoljno savladao pismenost, ne čitajući i dalje knjige, već za par godina zaboravi i čitati čestito. Tako u nas i ovaj mali procenat pismenih ostaje neproduktivan. Da budemo pravedeni, moramo ovdje konstatovati još gore, mnogi se ni u svojoj struci knjigom ne usavršavaju, nego ostaju s onim što su ponijeli iz škole.

Vidi se, dakle, da naš svijet  n i j e  u z g o j e n  d a  č i t a   k n j i g u.  Zato se mi tužimo da se u nas ne isplati pisati knjige za narod, nema ko da ih čita, pa u pojedinih pisaca i izdavača dugo leže knjige očekujući mušteriju. To je razlog pa u nas nema  i  v r l o   d o b r i h   k n j i g a. 

Najveći naši umovi, u koliko ih bude, pa i najpatriotskiji, ostavljaju svoje velike ideje za narodno dobro svojoj duši, a ne objelodanjuju ih, da se u narodu šire, da ga krijepe i vode višemu cilju. A ovo sve treba za cio narod, kao i za pojedinca, ako misli da postigne svoju vlastitu kulturu. Koliko jedan narod slijedi više misli i puteve, toliko i napreduje, a koliko drugi to ne čini, toliko izostaje za njima. Cio narod treba uzgajati da čita knjigu. I ovaj posao treba da bude uređen planski, organiziran. Počinje se sa djecom, omladinom. Za njih se pišu knjige, koje su za njihovu duševnu sposobnost. Djeci treba fantazije, životnih interesantnosti, tek neposredne nauke i upute, koja se vlastitom umnom snagom iznalazi. Djeca kao i omladina uopće, neće nametanja, moralisanja silom, nego sve milom da draži, namamljuje, lagano krijepi i dušu oplemenjuje.

Dijete umije da nađe sebi neposrednim putem  l i j e p o  i  d o b r o,  dakle korisno, kao i štetno. Tako čini i dalje, već prema tome kako je započelo odnosno kako se u njegovom uzgoju postupa.

Fantazija je u njih bujna, pa i u knjizi traže njoj maha. Zato se djeci mnogo dopadaju priče i lijepe ilustracije. Isto tako dječja fantazija može se ugodno da zanima i avanturama, senzacijama i vratolomijama, tako da dječju dušu posve obuzmu u drugome - negativnom pravcu. I dok u ovom pogledu jedni pisci i izdavači knjiga paze na dobar dječiji ukus i korisno prosvjećivanje štivom, dotle drugi, nažalost, u nas danas najčešći, da time učine dobru trgovinu, pišu  s v a k o j a k e   o t r o v n e   k n j i g e  z a   m l a- d e ž  i u tu svrhu za bolju prođu udešavaju sveske po jedan dinar, koje mladež grabi na jagmu. Ovo bi trebalo  z a k o n o m  z a b r a n i t i  i to strogo naglasiti za sve slučajeve hrđave knjige. Neprosvjećeni roditelji također ne vode brigu šta im mladež čita, pa se mnogi poslije razočaraju i muku muče, kada dožive kakav skandal u vlastitog djeteta.

I odraslo je čeljade poprječno kao dijete. Tek malo više što osjeća potrebu i praktične koristi knjige, koja mu pobuđuje ambiciju za unapređenje života i rada ili u protivnom slučaju pobuđuje strasti. Ne trpi ni odrasli ono "moraš". Samo se prima ono što godi, što se ne nameće, a veseli i krijepi. Dakle, i u čitanju knjige potrebno je   p r o b u d i t i    i n t e r e s o v a n j e.  Mi znamo i to da što čovjek zavoli, to prelazi u volju. To on traži i ne žali troška ni truda. Naravno, i u cijeni knjige treba paziti da je prema materijalnoj mogućnosti čitaoca, da ne bude skupa.

Što gore rekosmo o dobroj i lošoj knjizi za mladež, to isto vrijedi i za odrasle. Odrasli također treba da čitaju knjige koje su   u m j e t n i č k o   d j e l o   i   k o r i s n o   š t i v o   a  ne ološ s književne pijace, kao i što su takozvani senzacionalni romani, avanturističke priče, kriminal i "spasonosne ideje".

U nas Bošnjaka govori se o krizi knjige. Kad je o tome riječ, onda je zbilja u krizi  l i j e p a i  k o r i s n a   k n j i g a, a nipošto pomenuti papirnati otrovi po ljudsku dušu, koji se, nažalost, često vide u rukama čitaoca na svakome kraju. Lošu lektiru čitaju neki đaci kao i šegrti i, u tome pogledu, nema razlike između takove školovane i obične ulične dječurlije. Ovo treba naročito podvući i to za žensku omladinu. Mlade djevojke se također rado zanose ljubavnim avanturama. Dade li im se u ruke koje djelo koje uzgaja ili djelo čiste poezije, od toga se nećkaju kao boležljivo čeljade od zdrave hrane. Što je još najgore - i mlade djevojke su počele, uticajem mladića, da rado čitaju iste one "šund-romane" kao i muški. A kuda ovo sve vodi, to je jasno. Zato, u omladini treba pobuđivati ideale, gajiti smisao za sve što je lijepo i dobro, naročito u sadašnjosti, kada je grubi materijalizam obuzeo sve redove ljudi. Samo dobra knjiga ovdje može da koristi.

Gore smo napomenuli da u prvom redu treba narod uzgajati da čita dobru knjigu. Ovo se čini najbolje  narodnim   k n j i ž n i c a m a.  Tako su radili i stari kulturni narodi. Poznate su velike biblioteke kod arapskih muslimana u prvim stoljećima Islama. Tako se čini i danas u kulturnom svijetu gdje se narod prosvjećuje.

Narodne knjižnice mogu da urede naša kulturna društva, a mogu da se za taj posao osnivaju i prosvjetne zadruge.

Kod nas bi bilo najzgodnije da to povedu kulturna društva. Moguće da bi to u njihovom kulturnom programu bio  p r v i  i  n a j v a ž n i j i  r a d  u našoj budućnosti. Prosvjećivanje širokih redova naroda treba barem u dvanaesti čas da dođe i u nas na red.

Kulturna društva već imaju svoje pododbore u svoj zemlji. Ova bi svako za se u svom djelokrugu osnovala prosvjetne sekcije. Svaka sekcija uređuje svoju narodnu knjižnicu, a zatim održaje predavanja o koristi čitanja knjiga, daje knjige na čitanje u početku besplatno, a onda uz minimalnu otštetu, jer se rađe čita što se plaća. Tako bi se činila propaganda za čitanje dobrog štiva i činila bi se reklama dobroj knjizi koju bi čitaoci nekad i sami kupovali, naročito praktičnu lektiru. Ovo je vrlo potrebno osobito za težake i zanatlije. Knjige koje se izdaju specijalno za narod, treba da budu pisane lahkim stilom, biranim, čistim jezikom, u malim sveskama i uz minimalnu cijenu.

U prosvjetne sekcije treba birati samo potpune intelektualce raznih staleža kao liječnike, agronome, profesore, učitelje, sudije i t.d. koji će ili sami rukovoditi bibliotekama ili, ako ovi nemaju toliko slobodna vremena, barem upućivati druge, svjesnije mađe ljude u taj rad. Ovaj rad ne treba da bude ikome težak, dovoljno je u početku dvaput mjesečno sazvati pismene ljude na sastanak, održati predavanje o svrsi knjige, upućivati kako se knjiga bira, kako treba čitati knjigu i t.d., a onda podijeliti knjige na čitanje. Poslije, kad se narod navikne da čita, ići će lakše i češće.

Ovaka organizacija treba da ima dobru osnovu i jako zaleđe. Zato se prvo osniva u centru kulturnog društva, pri glavnom odboru, c e n t r a l n a  b i b l i o t e k a. Ona je matica koja širi knjige na sve strane.

Centralna biblioteka se može osnovati sa općom pomoći cijelog naroda kao i druge institucije, naprimjer,.  domovi i slično. Tu su u prvom redu novčani prilozi, pa i sitni, zrno po zrno, a može i u knjigama u naravi. U nas ima dosta slučajeva da knjige leže u prašini, davno pročitane, te samo stoje, bez svrhe. A koliko tek knjiga ležu u "kućnim bibliotekama" naših imućnijih ljudi i intelektualaca koje, doduše, leže u finim ormarima, kao sobni ukras, ali opet bez svrhe. Zašto to blago da stoji kao mrtav kapital u kući? Zar nije najljepši ukras dobroj duši da ove knjige pokloni u dobrotvornu svrhu centralnoj biblioteci, koja će ih privesti pravoj svrsi da se čitaju i šire narodnu prosvjetu. Zaista ovim plemenitim djelom učinili bi velik sevab i ovjekovječili svoje ime u dušama naroda. Također i neke državne institucije rado šalju pomoć u dobrim knjigama svim knjižnicama u zemlji. Centralna biblioteka bi primala samo dobre i korisne knjige. One se dijele u dvije vrste i to: zabavne i poučne. 

Z a b a v n e  su knjige: romani, pripovijesti, drame i pjesme. P o u č n e  su knjige također različite. Knjige se takove pišu za sve staleže rada, koje čovjeka treba da upućuju u napredan posao, a pišu se i takove koje vrijede za svakoga, kao naprimjer. higijenske (o čuvanju zdravlja), iz ekonomije, kućanstva i t. d.

Dakle, da završimo: 

N a r o d  t r e b a   u z g o j i t i   d a   č i t a   k n j i g u   i   z a t o  t r e b a o r g a n i z i r a t i  r a d.  Tako će se najbrže i najsigurnije raširiti dobra knjiga među narod, a time će se udariti jedino sa uspjehom    z d r a v   t e m e l j   n a r o d n o j   p r o s v j e t i,   bez koga se ne može ni zamisliti narodni napredak i lijepa budućnost.

Inače, ako se pusti da se knjiga sama po sebi širi u narodu, neće se nikad dočekati željeni rezultat, nego zlo. Narodnim knjižnicama bi, dakle, postigli: 1) da se knjiga čita, 2) da to bude dobro i korisno štivo, 3) da se ujedno suzbije širenje loše literature među narod i 4) ovakim sistematskim radom dalo bi se pobude našim pravim piscima knjiga da pišu knjige i šire među narod čiste tekovine kulture i tako, po dužnosti svojoj, podižu narodnu prosvjetu.

(Izvor: Gajret, Kalnedar za godinu 1938 (Sarajevo, 1938) str. 118-121)

MULIĆ, Hamdija (Konjic, 1881 - Sarajevo, 8. 1.1944), učitelj i pedagoški pisac

Hamdija Mulić je rođen u Konjicu 1881.godine. Tri razreda gimnazije i učiteljsku školu završio je  u Sarajevu, a zatim  od 1901. godine  učiteljevao u nekoliko mjesta Bosne i Hercegovine, najviše u Sarajevu (od 1913.). Tu je dočekao penzionisanje, ali je uz to predavao pedagoške predmete u ženskoj medresi. Neko vrijeme je predavao u "Dar-ul-mualliminu" - Učiteljskoj školi muslimanskih vjeroučitelja za mektebe i pučke škole, a neko doba pedagogiju  u Gazi-Husrevbegovoj medresi u Sarajevu.

Književnim radom počeo se baviti javljanjem u "Beharu" godine 1900., najprije  pripovijetkama i pjesmama, a poslije i kratkim crticama iz života. Obično se potipsivao pseodonimom Ata Nerćes.Osim "Behara" sarađivao je u periodičnim publikacijama: "Pobratimu", "Smilju", "Gajretu", "Biseru", „Školskom vjesniku", "Učiteljskoj zori", "Misbahu", "Pravdi", "Novom Beharu", "Glasniku Islamske vjerske zajednice" i "El-Hidaji". Uređivao je "Pouku za narod", koja je kratko vrijeme izlazila kao polumjesečni dodatak političkom listu "Pravda", glasilu Jugoslavenske muslimanske organizacije.  Hamdija Mulić je umro u Sarajevu 8. januara 1944. godine.

    Posebno je izdao ova djela: Iz života za život (Mostar 1912.), Narodno prosvjećivanje (Sarajevo, 1914.), Za reformu naše nastave (arabicom, Sarajevo, 1914.), Uputa u vjersku nastavu (Sarajevo, 1930.), O uzgoju djece (Sarajevo, 1932.), Iz života Muhameda Alejhiselam (Sarajevo 1935., 3. izd. 1943.), Metodika vjerske nastave (Sarajevo, 1941.,), Naša knjiga (Sarajevo 1941.)., Hamdija Mulić (Konjic 1881.-Sarajevo, 1944): Sabrana djela. Priredio Ifet Mustafić. Sarajevo: Tugra, 2008. 2 knj.

(Izvor: Notica  u povodu smrti Hamdije Mulića objavljena u Novom Beharu, God. XVI, br.2.(1944). Str. 31-32.).