U Sudu BiH nastavljen je glavni pretres u procesu protiv Mensur Đakića, tada komandanta 1. bataljona 108. brčanske brigade i borca Begzada Kajtazija piše patrija. 
 
Naselje Bukvik je od početka rata, 1. maja pa sve do 15. septembra 1992. bilo u rukama Karadžićevih Srba. Brčko je četiri i po mjeseca bilo odsječeno od Tuzle i ostatka teritorije. Narod u enklavi je gladovao, a stotine ranjenih građana Brčkog i boraca su se morali prema Tuzli i u tuzlanske bolnice prebacivati preko gudura Majevice i to pješke i na nosilima, jer su putevi uglavnom vodili kroz duboko posavsko blato. Približavala se prva ratna zima i brčanski vojni komandati su riješili da se probiju preko Bukvika i deblokiraju slobodnu teritoriju.

Poznato je da su u tri navrata komandanti 108. brigade Brčko molili rukovodstvo SDS-a za pregovore, ali su svaki put odbijeni. 

U naselju Bukvik je prije početka napada na Brčko formiran ratni štab sa osam vodova i 17 odjeljenja. Bilo je mobilisano oko 400 vojnih obveznika srpske nacionalnosti.

Akcija 108. je krenula 15. septembra. U ovoj vojnoj operaciji su zarobljene 254 puške, četiri teška mitraljeza, nekoliko ručnih bacača, te 12 minobacača od 120 milimetara sa 2400 granata.

O žestini borbi za Bukvik govori i činjenica da je poginulo pet pripadnika Prvog bataljona 108. brigade, među njima Ferhat Pitnjaković Pitnjak, zamjenik komandanta Mensura Đakića, dok su dva borca teško ranjena.

Ovaj put saslušana su dva svjedoka odbrane. Jedna od njih Osman Tankić, koji je, početkom rata iz Čelića kao krim inspektor određen na službu u Brčko. On je bio u Bukviku gdje je napravio uviđaj nakon vojne akcije. Dva pripadnika Armije RBiH su dovela dvojicu mještana koji su trebali identificirati mrtve.

Prema tvrdnjama svjedoka bilo je više od deset žrtava koje je identificirao većinom uz pomoć mještana. Na pitanje tužilaca ko su bile žrtve, svjedok je rekao da u vrijeme njegovog uviđaja među poginulim nije bilo žena i djece, nego samo muškaraca.

Kod jednog mrtvog je, rekao je, primijetio na kaišu fišeklije i kod drugog futrolu od heklera. Na pitanje tužilaca da li su možda mrtvi premještani nakon operacije, Tankić je rekao da je mrtve nalazio na određenom razmaku i u različitim položajima. On se sjećao dva mrtva od koji se jedan ležao na trbuhu a drugi na boku. One mrtve koje ne prepoznaju mještani, morao je opisati do detalja. Uslijedilo je prirodno pitanje: Zašto mrtve nije snimio fotoaparatom? Po Tankiću radilo se o nedostatku filmova, koji su prikupljani iz fotografskih radnji u Tuzli. “Bilo je slučajeva da mi se kaže da mogu napraviti samo sedam snimaka za određene istrage.“ Sve to Tankić je evidentirao u određenom, kako je rekao, kariranom rokovniku, za koji ne zna gdje se tačno nalazio u trenutku pravljenja zajedničke policije Brčkog.

Drugi svjedok odbrane bio je Fahrudin Jašarević iz Brčkog. U vrijeme rata bio je pripadnik Četvrtog bataljona 108. brčanske brigade. On je propitivan o kretanju ključnog svjedoka optužbe Mehmeda Šefketa Lubinovića. Naime, Lubinović je tvrdio da je optuženi Mensur Đakić, u trenutku navodnog ubistva tri ranjenika, bio na licu mjesta. Lubinović je prvo bio zaštićeni svjedok a onda zatražio da bude javni svjedok.

Dao je nekoliko iskaza. Do sada su dostupna tri njegova svjedočenja o istom događaju, ali su sva tri svjedočenja ozbiljno i suštinski različita. Jašarević je tvrdio da je Lubinović u vrijeme navodnog ubistva prevozio određeni broj konzervi iz naselja Lukavac za ishranu jedinica 108. koje su se nalazile u Bukviku. Za tri ubijena navodno civila, prema izvještaju sudskog vještaka iz RS Željka Karana, rečeno je da su dvojica bila obučena u djelimične vojne uniforme, dok je treći bio u civilnoj odjeći. 

Brčaci su ulaskom u Bukvik na jednom mjestu okupili ravno 2513 komšija Srba. Uglavnom se radilo o civilima, dok je dio zarobljen sa oružjem. Odmah je počelo raspoređivanje po okolnim bošnjkačkim i hrvatskim kućama. Ljudi su prepoznavali svoje komšije i poznanike Srbe i uvodili ih u svoje kuće. Muškarci sposobni za borbu su odvajani u nekoliko kuća i tamo im je određivan pritvor.

Nije bilo niti jednog ubistva i niti jednog ranjavanja. Svi ti Srbi iz Bukvika, njih 2513 su poslani u grad ili razmijenjeni za neke od preživjelih Bošnjaka i Hrvata u Brčkom. Bilo je to pola godine nakon što je u gradu likvidirano više od pola hiljade ni krivih ni dužnih brčanskih civila u stravičnim logorima smrti: Luka, Brezovo polje, Westfalija, autodepo Laser, Hotel Posavina i Galeb, sportska dvorana Patrizan itd. Dakle, tada nije bilo ni pokušaja bilo kakve osvete. Nasuprot tome, Brčaci su više puta izjavljivali da su ponosni zbog ljudskog odnosa prema komšijama Srbima iz Bukvika.

Proces će biti nastavljen 8. decembra 2017. godine sa iskazima svjedoka odbrane.