Prepuna je naša Bosna priča o ljudima i sudbinama njihovim koji su svojom hrabrošću i smjelošću ginuli za istinu, isto tako priča o ljudima koji su nevini stradali takoreć na bigajri hak doživjeli smrt kraj dunjaluka. Naša priča seže u prošlost oko šezdeset i sedam godina unazad, tačnije u daleku 1944. godinu za vrijeme drugog svjetskog rata. Na prostoru današnjeg južnog dijela Brčkog kada su razne vojske pohodile ovdašnji kraj od švaba, ustaša, četnika, partizana i drugih vojnih formacija koje su obitovale u tom ratu. Tokom života mještana Gornjeg Rahića na području današnje mjesne zajednice nalazila se i porodica familija Eminovića. Porodica vrijednih familijarnih ljudi nema ih mnogo ali ono što ih ima su zaista vrijedni i čestiti ljudi. Iz takve porodice odrastaće mali Muharem Eminović od oca Hašima rođen 1903. godine. Kao i sva djeca ovog kraja je rastao sa svojim vršnjacima i išao s njima u mekteb pred hafize Rahićke čaršije poput hafiza Mulahalilovića, Imamovića, Ramića i drugih imama. U tom svom djetinjstvu dječak koji je vrlo bistar će doživjet životno iskušenje tako što je na kućnom ognjištu na Brdu (dio tadašnje mahale) naograjsati te ga je porodica takvog bolesnog odvela Redžepu Ikanoviću zvanom „Hodža“ koji je liječio oboljele ljude od svih tih duševnih bolesti. Kada su ga doveli njemu on ga je pregledao i porodici saopćio da mu ne može ništa pomoći nego da ga porodica prepusti njegovoj sudbini u nastavku života. Mladi Muharem od momenta kada je naograjsao nije mogao razgovjetno govoriti, mucao je i šutio. Dakle današnjim riječnikom bio je retardiran u govoru i ponašanju,ali je pored toga bio miroljubiv te je u nastavku svog života često bio na njivi gdje je čuvao koze od svog oca Hašima. Sudbonosan dan za Muharema će se desiti u ljeto 1944. godine kada su vojske ratovale odnosno se kretale pored Rahića, gdje je u predjelu današnje Bandere-Grohota bila smještena ratna bolnica SS divizije i dio njihove vojske. Pošto su bili u blizini naselja Rahić njihovi vojnici su se znali spuštati niz grohote do Rahićke rijeke i tu se kupati. Tako se desilo da su se njihovi vojnici  kupali na rijeci te će im tom prilikom neko ukrasti jednu pušku i u potrazi za lopovom puške neko će optužit nevinog Muharema da je on ukrao oružje.Krenuli su u potragu za njim te su primijetili  mladog Muharema Eminovića na livadi kako čuva stado koza te mu se približili i uhapsili ga. Pošto on nije mogao razgovjetno govoriti a prema usmenoj priči malo razgovjetno pričao sa svojih tada 41 godinu života nije shvatio šta vojnici žele od njega. U situaciji kada je nadređeni zaprijetio vojniku kojem je nestala puška da po svaku cijenu pronađu pušku i lopova oni su se okomili na njega smatrajući da je on taj koji je to uradio su bez ikakvih dokaza ga svezali i poveli sa sobom prema Banderi. Neko je primijetio da su ga svezanog odveli i dojavio familiji Eminovića. Nakon što su ga svezanog doveli do Bandere u predjelu današnje njive Rasima Ikanovića nalazila se tada jedna velika stara lipa te ga tu odmah strijeljali i sa nešto malo zemlje po njemu na istom mjestu zakopali. Nakon te scene porodica je dobila tačnu informaciju gdje je ukopan te jedanesti dan nakon pogibije došli do mjesta rahmetlije Muharema. Pošto je to područje gdje su Muharema ubili pripadalo K.O. Štrepci kao i što danas pripada familija je odlučila da iz „Vlaške „ zemlje premjesti tijelo u K.O.Gornji Rahić koji je od mjesta pogibije i današnjeg mezara razdvajao samo put koji danas povezuje Gornji Rahić sa Donjim Zovikom.Mezar je udaljen od mjesta pogibije oko 300 metara. Priča njegov bratić Džafer kada smo došli do mjesta gdje je rahmetli Muharem bio zagrnjen zemljom primijetili smo na rukama konopac svezan preko zglobova ruku, ruke otekle,tijelo u raspadanju pošto je prošlo jedanest dana odlučili smo da ga ne nosimo u mezarje u selo nego da ga samo premjestimo iz „Vlaške“ zemlje u našu Rahićku katastarsku parcelu među tadašnje šiblje. Mezar se danas nalazi u njivi Hasikić Safeta pored samog puta koji ide ka Banderi gdje se nalaze televizijski repetitori. I tako mladi Muharem izgubi život na bigajri hak kao šehid ako Bog da jer je potpuno bio nevin. Prema priči starijih osoba nakon njegovog ukopa na sadašnjem mjestu mezara u vrijeme mjeseca Ramazana više osoba  je vidjelo nur svjetlost iznad mezara i to više puta. Nišan koji vidite na slici iznad glave Muharema koji se nalazi je postavljen od strane bratića Džafera,Redžepa (Redže) i Mehmeda (Meše) davno prije ovog posljednjeg rata što govori i izgled glavnog nišana sa fesom o periodu postavljanja. Iznad glave mezara nikla je i slatka jabuka koja je tu. Sjećam se kao dijete sam često tu hodao oko mezara gdje su u blizini bile lijepe i sočne  divlje jagode koje sam brao. Danas postoji interesovanje od strane nekih ljudi da ga malo urede i da druge podsjete na nevino ubijenog čovjeka iz prethodnih ratnih stradanja mnogih muslimana ovih krajeva. Da li će do toga doći ovisi od više faktora, kao prvo vlasnik zemljišta treba na to da pristane jer bez njegove dozvole se ne može ništa radit i drugo ovisi od familije Eminovića da li će pristat na to. Vrijeme će ubrzo pokazat kakva je realizacija ovog čina. Ovakvih sudbina je mnogo u našim krajevima samo što se neki rasvjetle,a neki žive kao legende i malo liče na stvarnost događanja. Činjenice mnoge govore u prilog tome da ima dobar broj šehida kod nas kao što je bio slučaj sa proširenjem rahićke džamije kada je došlo do proširenja i gradnje nove munare 1942. godine  kada su prema priči starijih mještana Rahića na današnjoj lokaciji munare pronašli kompletno i očuvano čovjekovo tijelo, a znamo da Allah čuva tijela šehida, čitava, ne truhnu i ne propadaju kao i Vjerovjesnika. Te je to tijelo prema riječima naših sagovornika bilo izmješteno u desni dio mezarja današnjeg harema i tu pospremljeno.

Piše: Hamid Hasikić

dzematrahic.ba

Autor:Hamid Hasikić