Christian Christensen, porijeklom Amerikanac, a trenutno zasposlen kao profesor žurnalistike na Univerzitetu Stockholm, oglasio se nakon presude Radovanu Karadžiću. On je u svom teksu ukazao na licemjeran odnos svijeta prema zločinima koji su se dogodili u BiH.
Naime, iako je u BiH izvršen genocid nad Bošnjacima, zločine Srba niko nije okarakterisao kao “kršćanski terorizam”, dok su mediji žrtve vrlo brzo okarakterisali kao “bosanski muslimani”. Christensenov tekst objavljen na stranici Commondreams.org prenosimo u cjelosti.

“Radovan Karadžić je proglašen krivim za genocid u Srebrenici 1995. godine, i osuđen na 40 godina zatvorske kazne. To vam je Radovan Karadžić: lider bosanskih Srba, političar iz reda bosanskih Srba, ratni zločinac iz reda bosanskih Srba, bosanski Srbin. Ali sudeći prema zadnjih 20 godina međunarodnih izvještaja, Radovan Karadžić nije i evropski kršćanin.

Neću ulaziti u Karadžićevu religijsku historiju i njegovo vjerovanje, ali je dovoljno reći da je to čovjek koji je 2010. godine opisao svirepo krvoproliće kojim je upravljao kao “pravedno i sveto“. Muslimani su sistematski ubijani. Džamije su dizane u vazduh. Jasno su se čuli prizvuci krstaških pohoda.

Pa ipak europski i američki mediji, većina njih, nisu i ne žele da Karadžića definišu i povezuju s njegovim vjerskim identitetom. Međutim, mnoge Karadžićeve žrtve su tako okarakterisane – one su za medije bile “bosanski muslimani”.

S druge strane, agresori i zločinci su povezivani s njihovom regijom ili nacionalnošću, a ne njihovom vjerom. Ovakvo izvještavanje je dopustilo Europljanima, ili ostatku svijeta, koji nisu Srbi ili bosanski Srbi da se distanciraju od svega. “To nema nikakve veze s mnom” – je logična reakcija za nas koji živimo u drugim zemljama ili regijama.

Međutim, ako bismo ljude poput Karadžića opisali kao “kršćane” (i to uporno ponavljali), tada bismo ušli u potpuno novu sferu identiteta. Svaka pomisao odličnoj vezi ili kolektivnoj odgovornosti se prebacuje s regije ili nacije (države) na mnogo šire polje ljudi koje povezuje zajednička vjera. Naravno, prirodna reakcija globalne kršćanske zajednice bi bila da se distanciraju od ljudi poput Karadžića, i da tvrde da njihova nedjela nemaju nikakve veze s ‘stvarnim’ krćanima ili kršćanstvom.

Drugim riječima, kršćanima bi bilo neugodno – možda bi se i uvrijedili – na tvrdnju da čudovišta poput Karadžića njih predstavljaju na bilo koji način.

Na sličan način, smatram da veliku većinu muslimana uznemirava – pa i vrijeđa – način na koji vodeći ‘mainstream’ mediji de facto povezuju njihovu muslimansku vjeru s djelima koje čini ISIL. Na sličan način, smatram da veliku većinu muslimana uznemiravaju – pa i vrijeđaju – medijski zahtjevi da se ‘osude’ nasilni luđaci iz Pariza i Brisela s kojima ostali muslimani nemaju ni duhovne ni lične veze.

Na sličan način, smatram da veliku većinu muslimana uznemiravaju – pa i vrijeđaju – prijedlozi da im se zabrani ulazak u zemlju samo na osnovu njihovu vjere.

To je moć jezika: moć jedne riječi koja može izmijeniti kako razumijevamo ili reagujemo na vijesti. Ako mediji nisu voljni da Karadžića opišu kao ‘kršćanina’ koji je krenuo da ubija muslimane, treba da se dobro zapitamo zašto to ne žele da urade?

I obrnuto. Ako su mediji voljni da zločinca jedino ako je musliman povežu s religijskim terminima, trebamo se zapitati zašto?
Na kraju, priča o Karadžiću razotkriva jasan, jednostrani etnocentrizam europskih i američkih medija.

Ovdje se ne radi o moralnom relativizmu. Ne radi se o političkoj korektnosti. Radi se o temeljnim principima profesionalne i intelektualne dosljednosti.”

(Faktor.ba)