Ovo je govor o ramazanu. U ramazanu su svjetlost i miris,dobro i čistoća te puno lijepih sjećanja. Ramazan je svjetlo na minaretima i svjetlo u srcima. To je mjesec posta od hrane i od harama. Ako je život borba za življenjem,ovaj mjesec je spoznaja tajne života;ako je životni vijek sav za tijelo,ovaj mjesec je za dušu; ako je dunjaluk razdor i sukob,ovaj mjesec je ljubav i harmonija.

To je ramazan koji čovjek promatra iz niše djetinjstva te ga zavolio i vidio njegov trag dobra na svakom mjestu, pa smo ga veličali a zatim ga više nismo nikad vidjeli. Tada smo shvatili da smo stari ramazan izgubili. Ramazani koji su prošli ne vraćaju se više,ovi novi ramazani,nose ime kao i prvi ramazani koje smo vidjeli prije više od četrdeset godina,ali nije to taj ramazan.

Stari ramazan je preplavljao sve dijelove našeg kraja i osjećao si ga gdje god pođeš. Vidio si ga u džamijama punih klanjača i učača i u čaršijama gdje nema golotinje niti vidljivog zla. Nije bilo ni otovorenog restorana niti pušača i pijanica. Kupovali smo robu sigurni od prevare,jer ni najlošiji trgovci nisu varali u ramazanu. Žene su radile smireno,a ako i pogriješe,ne bi čule ni riječ grdnje od svog muža, jer musliman postač ne grdi i ne kori u ramazanu. Čovjek bi kući dolazio siguran,znajući da neće naći nepokornu i nezadovoljnu ženu,jer žena muslimanka koja posti ne uznemirava svoga čovjeka. Lopov,i da ostaviš vrata otvorena,ne bi ušao,jer lopovi odustaju od krađe i kaju se u ramaazanu.

Što se tiče današnjih novih ramazana, naše ulice i mahale ga ne poznaju niti mu se puti znaju,a stara vremena našeg kraja nemogu da ovladaju njime. Mesdžidi i džamije su puni spavalica,pričalica i neznalica. Čaršije su pune otvorenih restorana i kafana u kojima se objeduje,postači teško izdržavaju glad i nepušenje. Šejtani se u ramazanu vežu u okove,ali griješnici rade i pomažu mu kao što su to činili i prije ramazana.

Nastavit će se...

/dzematrahic.ba/