Prvi kalendari temeljili su se na kretanju zvijezda po nebeskom svodu. Tom metodom su stari Babilonci izradili prilično precizan kalendar još prije 5000 godina. Prvi koji su izgradili kalendar koji se temeljio na vidljivom kretanju Sunca, a koji se i danas koristi u zapadnom svijetu, bili su stari Egipćani. Godinu su podijelili na 365 dana i tri godišnja doba od po četiri mjeseca. Mjeseci su bili podijeljeni na tri dekade. Egipatski kalendar usavršio je u rimsko doba grčki astronom Sosigen, koji je utvrdio efektivno trajanje Sunčeve godine od 365 dana i šest sati. Novi kalendar, tzv. Julijanski prihvaćen je na zapadu do 1582. godine kad je papa Grgur XIII. inaugurirao Gregorijanski kalendar, s uvođenjem prijestupne godine: svaka četvrta godina imala je 366 dana. Gregorijanski kalendar usvojili su svi evropski narodi i on je na snazi u većini zemalja u svijetu.
Mjesečevi kalendari temelje se na ciklusu Mjesečevih faza, tzv. Mjesečevih mijena. Godina ima točno 12 Mjesečevih mijena, tj. podijeljena je na 12 mjeseci, od 29 do 30 dana, koji odgovaraju trajanjem jedne mijene. "Lunarna" godina traje 354 ili 355 dana. Kalendari lunarnog tipa bili su kalendari starih Azteka (gore) i muslimanski, koji počinje 622. godine kad je Muhamed a.s. učinio hidžru iz Meke u Medinu. Ona se nastavlja u ciklusima od oko 30 godina i u odnosu na gregorijanski kalendar ima 10 do 12 dana manje. U židovskom kalendaru vrijeme se računa od 3761. godine prije Krista kad je po njihovom shvaćanju Bog stvorio svijet.