Bio kažu neki čovjek bolestan od bolesti kojoj nije bilo lijeka. Gdje bi, i do koga god sjeo, ljudi bi okretali glavu od njega i govorili:“Hej čovječe, zar ne primjetiš kako imaš neprijatan miris, zašto se ne okupaš i ne namirišeš“? To bi govorili oni učtivi, obzirni i ljubazni, a bezobzirni bi grubo negodovali zbog toga, pa čak bi ga i vrijeđali. Čovjek je počeo obilaziti razne ordinacije i raditi svakovrsne pretrage, pretrage usne, nosne i grlene šupljine, pretrage unutrašnjih organa, želuca, jetre, crijeva, ali je rezultat uvijek bio da ne postoji nikakva bolest, niti uzrok organske prirode za ovu neugodnu pojavu. Čovjek bi se i po nekoliko puta dnevno tuširao, prao zube, isplakivao grlo, mirisao se najjačim mirisima, ali tu neugodnu pojavi nikako nije mogao neutralisati. Na kraju je prestao izlaziti i pojavljivati se među narodom.

Jednostavno je postao jedan truhleći kabur koga je zaobilazio i najbolji prijatelj, a kamoli dušman.

U čitavom tom očaju sjetio se da ode i požali se jednom čestitom čovjeku. Nakon što mu je ispričao čitav problem, čestiti čovjek mu reče:“Kod tebe se ne radi o smradu tijela, već o smradu djela, mladiću“! Saslušavši to,čovjek začuđeno upita:“Zar djela imaju miris“!? Čeastiti rob mu odgovori:“To su ti neke tajne sa kojih Allah skida prekrivač kme hoće! Izgleda da te je Allah zavolio, da ti se smilovao, da ti želi khajr i da ti pokazuje put ka pokajanju“!

Čovjek pogete glave i pun stida priznade:“Ja usitinu živim prljavim životom, kradem, varam, uzimam kamatu, činim zinaluk, konzumiram alkohol i druga opojna sredstva, podmićujem ljude radi ličnih interesa...“. Čestiti ga rob prekide i reče:“Vidio sam. To ti je smrad tvojih djela“!Čovjek ga upita:“Šta da radim, gdje je izlaz“?Čestiti rob mu odgovori:“Rješenja problema je sasvim jasno! Prestani griješiti, pokaj se Allahu iskrenom teobom i započni život na način sa kojim je Allah zadovoljan“!Čovjek se zaista pokajao, prestao činiti grijehe, ali neugodan miris je i dalje bio prisutan i snažno se osjećao. Nije imao drugog izlaza nego se vratio čestitom robu i gorko zaplakao. Čestiti rob mu reče:“Ti si ispravio svoja sadašnja djela i to je dobro, međutim, nisi sredio djela koja si počinio u prošlosti. Tih djela se ne možeš osloboditi nikako drukčije osim da zaslužiš oprost“.

Čovjek upita:“A kako da postignem oprost za ta djela“?Čestiti rob mu odgovori:“Dobra djela poništavaju loša, pa izdvoji sadaku iz svoga imetka, ali neka tvoja radost bude snažnija kad dijeliš, nego radost onoga siromaha koji tu sadaku prima! Zatim obavi hadž na čestit način, jer ako to učiniš, sa hadža ćeš se vratiti čist od grijeha kao na dan kad te majka rodila, zatim čini duge sedžde Allahu i iskreno plači zbog grijeha koje si počinio“!

Čovjek je  poslušao, podijelio je sadaku i uputio se da obavi hadž. Činio je vrlo duge sedžde kod svakog ugla Ka'be, prisjećajući se svih svojih grijeha koje je počinio. Uprkos svega toga, njegov tjelesni smrad bio je tako neugodan i snažan, činilo mu se, da bi i psi i svinje od njega bježali. Kad bi se nekome obraćao, govorio bi sa sigurne udaljenosti, jer bi se ljudi odmah namrštili i okretali glavu od njega zbog neugodna zadaha iz njegovih usta i tijela uopšte.

Proklinjao je sam sebe i život koji živi. Ne znajući kud i gdje da se zaputi, otišao je u jedno staro mezarje, legao između mezara, odlučan da to mjesto ne napušta dok mu Allah pokaže neki izlaz. Pošto je bio sav izmoren, slomljen i bespomoćan, čim je spusti glavu na zemlju, zaspao je dubokim snom. Njegova muka bila je još strašnija u snu.

Naime, vidio je kako se tijela mrtvaca dižu, uzimaju svoje kefine i počinju bježati od njega. Trgao se iza sna i zaista vidio prazne mezare. Pao je Allahu na sedždu, a suze su se kotrljale niz lice i napale zemlju. Ostao je tako sve do sabaha, a onda u jednom momentu naiđe onaj čestiti rob i reče mu:“Nemaš koristi od tog plača, kad ti je srce puno okrutnosti i oholosti, jer ti ne plačeš koreći sebe, već plačeš dovodeći u pitanje  Allahovu pravednost prema tebi“!

„Ne razumijem“-zbunjeno odgovori.  „Misliš li da je Allah bio prevdan prema tebi“? Čovjek odogovori:“Ne znam“.  Čestiti mu rob reče:“Tačno. Allahova pravednost je po tvom sudu sumnjiva i nejasna, zato si svu odgovornost prebacio na Allaha, a sebe smatraš žrtvom i bezgriješnim. Zato si oklijevao sa teobom, starim grijesima si dodavao nove, misleći kako je dobro i, po tebi, opravdano to što radiš“!

Čovjek odgovori:“Ali ja mislim da je meni ipak učinjena nepravda“.Čestiti mu reče:“Kad bi kojim slučajem znao ono što je nedokučivo, vidio bi da zaslužuješ mnogo veću kaznu i da je Allah, koji te stavio na tu kušnju želeći ti dobro, ipak dobar i milostiv prema tebi. Ovako ti si se suprostavio onome što ne znaš i svog milostivog Gosodara optužuješ za zulum! Zato iskreno (za)traži oprosta i pokuša(va)j očistiti srce i predati se u potpunosti Allahu, jer sve do sada, iako si obavio hadž, iako postiš, iako obavljaš namaz, iako si učinio teobu, još uvijek se nisi u potpunosti predao svome Gospodaru“!Čovjek zbunjeno upita:“Pa zar ja nisam musliman“?!Čestiti mu odgovori:“Ne, nisi musliman, jer islam znači potpuna predanost prije svega, a ona se ne može postići osim potpunom pokornošću tj. prihvatanjem i akceptiranjem, zatim nesuprostavljenjem Allahovim odredbama. Onda kad ti se potpuno izjednače uskraćenost i neizmjerna darežljivost, onda kad vidiš Allahovu mudrost i rahmet u tome kad ti nešto uskrati, kao što je vidiš kad te neizmjerno obasipa blagodatima.

Dakle, ne budi obijestan i ohol kad su u pitanju blagodati, ali isto tako ne buni se i ne suprostavljaj kad ti je štogod uskraćeno. Znaj sigurno da Allahova pravednost neće izostati, On je pravedan uvijek i u svim momentima. Njegova milost je neizmjerna u svim  odredbama, zato reci la ilahe illallah, a zatim ustraj u tome. To je islam u punom smislu riječi“!Čovjek ne to reče:“Ja u svakom momentu govorim la ilahe illallah“.Čestiti mu ne to reče:“Ti to govoriš jezikom, a ne govoriš srcem, djelima i ponašanjem“!„Kako“? - upita čovjek.„Ti raspravljaš sa Allahom kao da si Mu ravan, govoriš:“Molio sam te za oprost, Ti mi nisi oprostio, činim Ti sedždu, a Ti nećeš da mi se smiluješ, plačem ti, a Ti nemaš sažaljenja za mene, klanjam, postim, obavio sam hadž, a Ti me ne oslobađaš belaja, gdje je pravda“?

Čestiti stavi svoju ruku na rame nevoljnika i nastavi:“Brate, nije to tewhid! Tewhid je da Allahova volja bude ono što ti je drago, da ti Allahovo djelo bude drago, da se naslađuješ u iskušenju, kao što se naslađuješ u blagodatima i da to razumiješ i budeš poptuno predan toj volji! Tewhid je da kađeš „čuje i pokoravam se“ i kreneš na izvršenje, kao što melek, bez da pitaš „zašto“! Jer, la ilahe illallah, nema božanstva osim Allaha, nema pravednijeg, nema milostivijeg, nema istine osim Njega! On postoji, tebe nema! Pa kako neko ko „ne postoji“može raspravljati sa nekim ko je apsolutna istina?! Onaj ko „ne postoji“ potpuno je ovisan o Onome ko postoji, zato je na sedždi, zato je zahvalan, zato moli, jer nema drugog osim Njega! On je, sve osim Njega nije! On je ISTINA, sve osim Njega je zabluda“!

Čovjek zaplaka, shvativši da nikad nije živio i nikad nije činio istinski ibadet svome Gospodaru.Čestiti mu, tješeći ga, zadovoljno reče:“Sad si spoznao, pa se drži spoznaje i ustraj! Reci la ilahe illallah, a onda ustraj shodno sadržaju te istine. Reci to jednom, ali iznutra!!!„La ilahe illallah“- reče čovjek i uzdahnu duboko iz duše.

Kasnije su se ljudi čudili lijepom mirisu koji je pratio nekad nesretnog čovjeka i pitali ko je taj što ga prati džennetski miris, a čestiti rob bi govorio:“To je čovjek što spozna svoga Gospodara“!!!

Sa arapskoga preveo H. Subašić