Zvuči nevjerovatno, ali u starom Rimu je prosječan ljudski život trajao 23 godine. Prije otprilike 100 godina, prosječan ljudski vijek iznosio je oko 40 godina. Vječna ljudska težnja bila je da žive što duže, jer niko ne želi ostariti. Međutim, starenje je proces koji počinje rođenjem i traje cijelog života.

U starosti sve se radnje i životni procesi usporavaju. Gubi se tjelesna snaga, a moć osjetila popušta. Smanjuju se tjelesna visina i težina. Vid gubi svoju oštrinu, osjetilo sluha slabi, kosa sjedi, a koža postaje opuštena i manje elastična.

Svi ljudi ne stare istom brzinom, ali se neke promjene, do kojih dolazi u tkivima i organima, ne mogu izbjeći. Tako, primjerice, stanice bubrega, jetre, gušterače i slezene potpuno propadaju, zato što ih krvne žile više ne opskrbljuju krvlju i hranom u dovoljnoj mjeri. Također, propadaju štitnjača i druge žlijezde.

S godinama se počinje mijenjati sustav krvotoka, koji nijie više učinkovit kao nekada. To dovodi i do promjena u disanju. Istovremeno počinje degeneracija i propadanje kostiju, zglobova, kože, noktiju i zuba. Zato je nužno u starosti promijeniti način života i ishrane.

Sve ove promjene su biološke i ne mogu se zaustaviti, budući da ostarijela tkiva i organi ne mogu više raditi punom snagom. Kod čovjeka, koji umire u četrdesetoj godini obično postoji jedan uzrok smrti, a kod onoga, koji umire u devedesetoj, može ih biti petnaest.

Iz knjige: "1000 zašto 1000 zato", grupa autora

/sebil.eu/