Ako ti nije mrsko, hajdemo povesti razgovor o životu kulture, o govoru svakodnevice, o prijeporima i dvojbama bosanskohercegovačke stvarnosti, o putu od etike do estetike, o duhu vremena uopće. „Izuj obuću kad prelaziš/ Koranu, Glinu/ Savu i Drinu/ Operi noge u rijekama/ Bosna je ćilimom zastrta“, stihovi su iz tvoje pjesme „Bosna“. Oni sugeriraju da je riječ o svetoj zemlji, bezmalo nestvarnom entitetu, ali ponajprije možda o tvojoj emocionalnoj geografiji. Je li, u tom smislu, Bosna dom, konačište i odmorište, ili jedan izniman imaginarij ljudi, bića, energija usprkos neautentičnoj zbilji oko nas? Što je njena mjera bivanja, a što bitak, ako mogu tako da kažem?

Prije svega, časopis Behar u kojem razgovaramo je ugledan časopis, a ti si, da to ne skrivamo, moj prijatelj, a ja tvoj, iako ti živiš u Zagrebu, a ja u Sarajevu, meni je to daleko, ne volim da putujem i rijetko te viđam. Kad sagledam tvoje kompaktno, mudro i duboko, mnogostruko pitanje, misaono i rečenički naprosto kao iskovano u jednu besprijekornu, skladnu cjelinu, koja, usto, nimalo ne zauzdava emaniranje sporednih, usputnih silnica i, njime iskreno ponukan na razmišljanje, višestruko uviđam da mu nisam dorastao i da neću umjeti odgovoriti.

 

Štaviše, ovo tvoje pitanje zahtijeva cio studij, ili barem niz teza kakva studija o kulturi i o Bosni, a ja, zapravo, nikad nisam ni pokušavao da na osam pitanja, sadržanih u ovom tvom jednom jedinom, pokušam odgovoriti, dakako, najprije samome sebi, a onda ni drugome.

 

Iako se „govor svakodnevice“ iz tvog pitanja čini naoko najjednostavnijim za razgovor, on me odvlači do jedne rečenice iz Vječnika koja glasi: „Svakodnevica, to su stepenice ka Džennetu“, pa ni za taj dio tvoga pitanja ne bih umio sakupiti i uredno posložiti hrpu svakodnevnih činjenica iz života kojim živim. Bilo bi mi, u najmanju ruku, neprijatno, čak ako bih u tome i uspio, ili pogotovo stoga ako bih u tome uspio! Najprije zato što kroz stvarnost svakodnevice prolazim u neprekidnom oprezu da se ne ogriješim o svoju vjeru, a s druge strane, kada se zagledam u sebe, ne nalazim nikakvih posebnih osobina, zapravo, nemam ništa, tek prije dvije-tri godine doktor mi je našao srce u prsima, jer je oboljelo i sve teže hodam i dišem.

 

Ne nalazim u sebi nikakvu ličnost, a još manje kakvo složeno biće, ili neke dubine duha i pameti, ili šta ti ja znam… ja sam, drugim riječima, čovjek bez svojstava, ne vidim u sebi nikakvih finih njegovanih odlika, živa duša i to je sve, a glad za kulturom utolim uglavnom čitanjem knjiga, koje opet, avaj!, vrlo brzo zaboravim, pa kao da ih nisam nikako ni čitao… Ne, ne!… Znam ja da tvoje pitanje ne zahtijeva ovakav pristup, ali ga ni ne priječi, zar ne? Hajdemo, kažeš, povesti razgovor o životu kulture. Bilo bi vrlo uputno, znakovito, pa možda i plodotvorno pogledati gdje to danas žive kategorije duha? Kakvog je vida njihova stvarnost?

Najprije, u filozofiji kao da je zavladao muk, književnost je otišla u površnost, a likovna umjetnost u performans. Kao da se čovječanstvo bliži kraju svoga 5-hiljadugodišnjeg braka s kulturom, hronološki i u biti. Kako li će se zvati oblici brakorazvodne parnice? Pošto se, u međuvremenu, likovna umjetnost svela samo na gledanje, istjerana je iz svog rama u performans i možda je baš on najslikovitiji prikaz tog općeg samoosvješćenja. Umjetnost, dakako, nije bez golemih paradoksa. Recimo, druga strana likovne umjetnosti danas u svijetu je basnoslovna trgovina umjetninama. Paradoksi u književnosti, naročito u odnosu na film, ionako su višestruki, naravno, zato što se mogu mijenjati i razarati forme i oblici, ali sama umjetnost ostaje živa, postojeća, netaknuta u svojoj srži.

 

Može biti dokinuta samo onako kako se dokida ljudska duša, nikako drugačije, čak kad ne bi postojao nijedan njen vid i nijedan njen pojavni oblik. Film nema svoje osnove, film počiva na književnosti zadržavajući sve njene klasične odlike, dočim sam scenarij nije literarno djelo, ni prije snimanja filma, a pogotovo poslije. Obrušavanja u književnosti, kakva su se dogodila u likovnoj umjetnosti, počevši s Džojsom, Kafkom, Kamijem i završno s Beketom, i nadalje su u krilu književnosti, umjetnosti, za razliku od nekih eksperimenata koji su zaista uspjeli u svojoj namjeri da ne uđu u umjetnost, kao, naprimjer, romaneskno djelo Alen Rob Grijea.

 

Najveći paradoks koji je antipisac Semjuel Beket lično doživio je pozorišni uspjeh njegovog komada, njegove antidrame Čekajući Godoa. On o uspjehu svojih literarnih opservacija niti je mislio, niti ih je priželjkivao, literarni uspjeh je u suprotnosti s njegovim književnim prosedeom. Pa on se cijelim svojim bićem trsio da uvijek bude tamo, s druge strane svakog pojma, ali izgleda da riječ, i kad se njome ništa ne želi reći, zadržava svoja prava.

 

Sve što je u domenu kulture, to je njeno i ona to ne da. Umjetnost je milosrdna mati kojoj su i kopilad njena draga djeca. Ali po čemu je književnica Jelinek zaslužila Nobelovu nagradu za književnost, i posljednje desetljeće ne samo ona? Kakva je to recepcija književnosti u svijetu ako je P. Kueljo planetarno poznat pisac? Ta on nije pisac krimića, njegove knjige imaju privid literarnog, a klasici su još uvijek živi, od Homera i Mevlane do Tolstoja i Flobera, zar ne? Imamo je čime samjeravati. (Usput, odavno se na svijetu nije pojavila knjiga koju ne treba samjeravati ni sa čim!)

 

Znači da je svijet potpuno pobudalio. Što se pak tiče etike, u svijetu vlada laž (dva cara najvećeg savremenog svjetskog carstva, prvo otac car, pa sin car, obmanu sav svijet izmišljotinama i premoćnim oružjem napadnu muslimansku zemlju bogatu naftom da u nju nazor uvedu demokratiju, nekoliko najmoćnijih svjetskih država raketama razore jednu drugu muslimansku državu bogatu naftom samo zato što im se nije dopadao njen dugogodišnji vladar, usput mu ubiju sinove i unuke, a UN to i zvanično odobri jer želi, tobože, zaštititi do zuba naoružane „nedužne“ civile), a estetika je danas, očito, kozmetika…

 

Ali šta ima u Bosni? Pa vjerovatno, manje-više, isto ono što i u Hrvatskoj i svuda u svijetu. Meni poštar svakodnevno donosi pozivnice za brojne kulturne manifestacije. Kad bih se svakom pozivu odazvao, a svi su iz domena kulture, bio bih profesionalni konzument kulture i mogao bih se samo time i ničim drugim baviti. Da li bih tada znao odgovoriti na tvoje pitanje?

Čini mi se da ne bih znao ni tada. U svim gradovima u Bosni i Hercegovini održavaju se kulturne manifestacije s različitim sadržajima, ima mnoštvo pozorišnih i filmskih festivala, nebrojene promocije knjiga, otvaraju se mnoge likovne izložbe, večeri klasične i zabavne muzike, simpoziji i debate o temama iz filozofije, književnosti i nauka, ali mene lično ništa od svega toga ne privlači, sve mi je to dosadno i zamorno.

 

I pored svega toga što se nudi, kao pisac osjećam zastrašujuću neman opće književne nepismenosti, a kao čovjek i građanin nedostatak kulture i uljudbe svuda oko sebe, teške vlažne ćerpiće svakojakih zabluda, haos u vrednovanju kulturnih tvorbi i činova, otvorene laži i gluposti, feudalna književna interesna lena i kapetanije, neuhvatljive mreže skromnog finansiranja kulture, opću nebrigu društva i tek sporadično individualni napor i uzlet, koji opet svaki put propada u jamu bez dna!

 

To što ja ne mogu živjeti nigdje doli u Bosni, i to tamo gdje su njena brda, jer ima gore prema Savi i ravnice, za mene je i mjera bivanja i bitak, bit Bosne i njena suština. Bosna je za mene zemlja i to što osjećam svoju potpunu sraslost s njom neuporedivo je jače od političkih sistema u njoj, od razaranja, kidanja i prijetnji kojima je neprekidno izložena.

 

Jezik je izgleda uvijek kod svoje kuće, nigdje ne ide, jer ne samo u bosanskom, nego i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade različitih riječi za nostalgiju, riječi za sve one niti i spone kojima je čovjek vezan za svoju rodnu grudu. Nostalgija uvijek, ma gdje otišao, ostaje kod kuće i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavio, ni onaj u koji si ušao. Jedna šuma negdje u Hrvatskoj i jedna šuma negdje u Bosni nisu geografski tako daleko jedna od druge, ali ja u bosanskoj šumi dišem punim plućima, u hrvatskoj se gušim.

 

U kom jeziku, bilo govornom, bilo naučnom, postoje riječi koje bi opisale to moje stanje? Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati duže od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I što je još čudnije, može u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj kući! I nisam samo ja ovakav, ima još ovakvih ljudi.

 

Ali ima i milion onih koji su, nedavno, napustili Bosnu i našli dom negdje drugdje. Ja to ne mogu shvatiti nikako. Svaka im čast! Možda su to pravi ljudi, Dostojevski, uostalom, i kaže da je osnovna ljudska osobina moć navikavanja. Ali je i Nasrudin-hoža navikavao svoga magarca da ne pase, pa taman kad ga je to naučio, magarac mu krepao od gladi. Nenad Veličković svojim studentima književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te stihove pjesme Bosna, koje si citirao, tumači kao nacionalističke i rasističke.

 

Iako je takvo tumačenje za mene nepojmljivo, ipak me duboko vrijeđa i boli. M. Dushamp se davno upitao kako je moguće da o umjetničkom djelu svako može donijeti kakav god hoće sud, a nikome ne pada na pamet da donosi sudovi o kirurgiji, ili atomskoj fizici? Ako se pak, doslovno shvati fraza „Bosna od Une i Save do Drine“, onda cijela Cazinska krajina, možda samo srce Bosne, ostaje izvan Bosne. Pogledavši geografsku kartu, vidio sam da rijeke Korana i Glina doslovno graniče s Hrvatskom, pa mi se učinilo logičnim i prirodnim da stih započnem Koranom i Glinom, a nastavim sa Savom i Drinom dobivši usto i sliv.

 

Gledajući divlje bosanske travnjake, primijetio sam da svake sedmice, od snijega do snijega, na njima niče novi cvijet, neki ostane, neki uvehne, ali prosječno svakih sedam dana pojavi se još jedan, osobene boje, osobena oblika, osobena mirisa. Osjećajući Bosnu domom, ukazalo mi se da je po svoj Bosni prostrt ćilim raznolikih boja i šara. Treba se popeti, recimo, na Vlašić pa pod nogama osjetiti debeli tepih trava, cvijeća i ljekovita bilja. Krajnja je bahatost po takvom ćilimu gaziti krvavom čizmom i blatnjavim kundurama ili, pjesnički rečeno, prljavim nogama.

 

Ne vidim šta je u tim stihovima nacionalističko i rasističko, ćilim je šarolik, nije jednobojan, a valjda i rasisti peru svoje smrdljive noge. Otišavši jedne godine u Arabiju, začudio sam se kako se tamo često i u enterijeru i u eksterijeru može vidjeti nehotičan krst. Onda sam shvatio da ga Arabljani zapravo i ne vide, nemaju ga gdje vidjeti u svojoj pustoj okolini. Ali zato mome kolegi Nenadu Veličkoviću, u njegovom demokratskom komoditetu, sarajevske džamijske munare neprekidno bodu oči, pa mu je i moja pjesama Bosna rasistička i nacionalistička…

 

Ja živim Bošnjaka, ali u isti mah ja sam i sva svjetska povijest, dakako, onoliko koliko je poznajem i shvatam, a osjećam i sva stanja koja proživljava savremeni svijet u cjelini, jer se svi ti fenomeni i u moju kožu, đah nježnije, đah grublje urezuju. Pa ipak, sve skupa, život osjećam kao užas, užasavam se što je Voyager 1, leteći brzinom od pedeset i sedam hiljada kilometara na sat, još maja 1988., prešao granicu solarnog i zvjezdanog vjetra, užasavam se buke svih vrsta motora, užasavam se nečijeg filozofskog pogleda na život, užasavam se svih međuljudskih odnosa, neizmjerno se užasavam toga što sam rođen, užasavam se drveća koje je živo, a ne može da hoda, a zamisli da zna za sebe; a šta da vatra zna za sebe?

 

Užasavam se rastopljenog kamenja u utrobi zemlje, užasavam se svake vrste pretjeranosti, naročito pretjeranosti u govoru, užasavam se pretjerane otvorenosti, užasavam se pretjerane zatvorenosti, užasavam se vođa, velikih i malih, užasavam se otvorenih laži i svakojakog nasilja danas u svijetu, užasavam se umiranja riječi, više ništa ne znače, užasavam se svake vrste pameti, glupost svakako sve zaustavlja, nikud ne ide, užasavam se svakog stava, užasavam se svakog komoditeta u raspravi, užasavam se bilo kakve rasprave, zapravo se svega užasavam, ali nemam gdje pobjeći i, naravno, Bogu zahvaljujem na svim tim zastrašujućim, zapanjujućim užasima.

 

Ali ima, dakako, i pjesma (sevdalinka, ilahija, kasida) koja još uvijek na dlanu drži moju bošnjačku dušu.

 

Usput, fascinantna mi je poetska slika u istoj pjesmi kojom se majka popne na brdo, mahne mašinovođi a lokomotiva krisne. Lucidan spoj vizualne i akustične informacije koji, mimo bilo kakve poznate mi asocijacije, djeluje iskonski, kao nešto što sam podsvijesno registrirao nekoć, bilo kada, svejedno. Osim što si skulptor, prozaik, da si napisao samo ovu pjesmu, a autor si cijele stihozbirke, ti si i pjesnik. Odričeš li to?

Odričem. Ne kažem da u mojim prozama nema poezije, to su drugi već odavno otkrili (čak i Huan Rulfo u jednoj svojoj posveti na mom primjerku Pedra Parama), ali ja se ne bavim pjesništvom. To sam odgađao za duboku starost, a, eto, ostario sam, a još mi ne pada na pamet da se okušavam u toj književnoj formi. Pjesma Bosna nastala je slučajno i kada je naišla na opće odobravanje i dopadanje, pokušao sam drugom pjesmom ponoviti njen uspjeh, ali nisam uspio. Imam, doduše, stihozbirku, ali ne držim do nje…

 

Nekada bi ljudi po Bosni, u ovoj ili onoj prilici, u kolu, u igri, pri kakvu veselju, u kakvu zanosu, pa i pri kolektivnom radu – krisni, puštali bi iz sebe pun, snažan vrisak, često samo kao izraz svog prisustva, kao izraz snage, zdravlja, vrisak je dolazio iskreno, nenadano, kao riječ koja se morala izreći i na prisutne je uvijek djelovao, iako iznenadan i zastrašujući – oslobađajuće, relaksirajuće, svima bi se s usana otimao, upola zatomljen, smiješak odobravanja, prihvatanja i razumijevanja, ali danas se taj specifičan bosanski vrisak, nažalost, više ne čuje. Možda si ga nekad negdje čuo, pa ti je ostao u sjećanju. Ili ga osjećaš negdje duboko u sebi, ali u Zagrebu nemaš gdje krisnuti, bojiš se da visokim tonom svojih glasnica nekome ne polupaš prozor, ne!

 

Kao skulptor uspio sam izvajati nekoliko skulptura na kojima ne preovladavaju greške i to smatram svojim velikim uspjehom. I kad vajam i kad crtam i kad slikam i kad pišem, uvijek i nehotično pokušavam izraziti, po svemu sudeći, jednu te istu stvar, u likovnom to je sjenka i odraz, u pismenu stvarno i privid, a šta je to uistinu, još uvijek ne znam. A prozaik jesam i tu se osjećam komotno, kao riba u vodi. Kad ne razmišljam o tome, pisac sam odavno, od rođenja, objavio sam prvu noveletu s trinaest godina, prvu ozbiljniju priču s osamnaest, bio sam zvanično najmlađi književnik u Bosni 1964. godine. Ali kad o tome malo razmislim, uviđam nešto neobično, a to je da još nisam odlučio da li da budem pisac!

 

Ovako, mene je oduvijek stid zato što biti pisac izaziva mnogostruke vidove diskrepancije. Nažalost, meni su se u početku desili nekoliki književni uspjesi koji su me odigli od zemlje, „puhnuli pod krilca“, poslije čega mi se bilo nemoguće vratiti. Sada za te uspjehe kažem „nažalost“, a kada su se događali osjećao sam ih kao neponovljiv ushit i zadovoljstvo. Čini mi se da je zet Thomasa Manna skovao krilaticu koju je Mann prihvatio, da svakom piscu s vremena na vrijeme treba dati da proguta vitamin „p“, vitamin pohvale. Ne znam šta sve pisca pokreće da piše osim urođenog dara, ali znam dvije stvari koje ga na to tjeraju, a to su taština i strah.

 

Alen Rob Grije kaže da mu ne treba nijedan čitalac, što je čista besmislica. Biti pisac i pisati knjige koje niko ne čita, biti pisac i objavljivati knjige koje se ne prevode, biti pisac a ne biti svima znan i poznat, nije li to besmislen trud, zalutalost. Takva pozicija ne odgovara zvanju i pozivu pisca, iako je pisac u svojoj biti zatomljena, sklonjena, posmatračka figura.

 

I, inače, baviti se umjetnošću, a ne napraviti u najmanju ruku čudo – poraz je i pad!

 

Jesi li ti muslimanski ili bošnjački pisac i što po tebi znači jedno a što drugo? Je li Derviš i smrt muslimanska knjiga?

Što se tiče te sintagme „muslimanski pisac“, držim da je gotovo neprimjenjiva. Ne znam da li u Hrvatskoj ima pisac uz čije ime stoji „katolički pisac“? Ta sintagma najprije vuče porijeklo iz vremena poslije stalnih ataka na bosanske muslimane da se izjašnjavaju kao Srbi, kao Hrvati, ili kao Neopredijeljeni, i potom pogrešnog narodnosnog određenja Muslimana kao naroda s velikim M.

 

Kulturno društvo Muslimana Preporod svojedobno je započelo ediciju Muslimanska književnost u sto knjiga, ali je potonja Bošnjačka zajednica kulture Preporod tu ediciju preimenovala onako kako je jedino i moguće, onako kako treba i kako je ispravno, u Bošnjačka književnost u sto knjiga, čija kola, od po pet knjiga, s vremena na vrijeme, još uvijek izlaze. Dakle, ja sam bošnjački pisac.

 

Što se tiče sintagme „muslimanska knjiga“, 1997. godine napisao sam članak pod naslovom „Derviš i smrt nije muslimanska knjiga“. I, eto, tu je upotrijebljen taj pojam, jer mnogi muslimani drže da je Derviš i smrt muslimanska knjiga, a nije. Tamo, na početku toga članka stoji: „Roman Mehmeda Meše Selimovića (1910. – 1982.) je, po općem uvjerenju, najbolji roman bošnjačke književnosti. To je složena i lijepa književna tvorba građena kontrapunktnom rečenicom i kontrapunktom likova. Doživjela je veliku slavu i priznanja i naišla na velik odziv kritičara i čitalaca. Ali glavna ličnost knjige, derviš Ahmed Nurudin, nije derviš, a najčešće nije ni musliman.

 

Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je značila mnogo, jer je u komunističkom miljeu spominjala islam, muslimane, Kur’an, dervišku tekiju, iako su i islam i muslimani i Kur’an i derviška tekija bili i ostali samo spoljni okvir knjige, njeno vanjsko ruho, a ne njena suština.“

 

Svih šesnaest poglavlja romana imaju moto, kako autor navodi, „iz Kur’ana“, ali pisac Kur’an uvijek citira kao puko literarno štivo, što je sasvim blizu blasfemiji. U tom članku (vidjeti: Nedžad Ibrišimović: Izabrana djela, Sarajevo, Svjetlost komerc, 2005., Ruhani i šejtani inspiracija, strana 294.) ukazano je na oko pedesetak mjesta u romanu Derviš i smrt koja jasno pokazuju, čak kada se roman čita samo s površi, da tu ustvari nema ništa muslimanskog, naprotiv, više ima kršćanskog i hrišćanskog. Tu je islam predstavljen u negativnom svjetlu kao puka ideologija, posluživši piscu za osudu svake ideologije. I to je uredu, mislim osuditi kakovu ideologiju koja u ime tobože uzvišenih stvari ljudima nanosi zlo. Ali islam, pa pretpostavljam, ni bilo koja druga vjera u svojoj suštini, u svom poslanju i u svom postanju nisu ideologije, što ne znači da određenim ljudskim uplivom i nasilnim nastojanjem ne mogu to postati i vjere su se često koristile, a i dan-danas koriste, ili bolje rečeno, zloupotrebljavaju, u tu svrhu. Ali pisac ovog romana nije se poslužio nekim, u povijesti islama određenim izvitoperivanjem islama u ideologiju, pa to opisao i to osudio, nego je svoju ličnu dramu i iskustvo razočaranog borca i ideologa komuniste i stvarnu egzekuciju (strijeljanje) svoga brata komuniste od ideologa komunizma, formalno preobukao u orijentalni ambijet i muslimansko ruho, posluživši se islamom kao ideologijom i to tako kao da se podrazumijeva da su islam i derviški redovi ideologije.

 

Sam pisac Meša Selimović bio je prononsirani ateist, islam mu nije bio ni na kraj pameti, iako mu je, kako sam čuo, rahmetli mati klanjala bešvakat. (Bešvakat to je obavljanje svaki dan svih pet molitava cio život.) Volio bih znati da li je pomislio na tu svoju mater kada je otišao u Beograd i tamo srpskoj akademiji napismeno dao da je Srbin i da je srpski pisac? I da li bi bio ponosan što će se jedna četa četnika u Banjoj Luci za vrijeme agresije združene vojske bosanskih Srba i transgraničnih vojnih, paravojnih, policijskih i parapolicijskih snaga iz Srbije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995., zvati njegovim imenom?

 

Za mene je Meša Selimović izdajica bošnjačkog naroda, pa ma kakve god da su ga pobude nagnale na takav čin!

 

I, evo, već četrdeset i pet godina roman Derviš i smrt je batina kojom muslimane tuku po glavi, a ogroman broj njih to ne vidi. I sve do svoga vjerskog osvješćenja to nisam vidio ni ja. I što je još gore, mnogi muslimani sami sebe tom knjigom udaraju po glavi, vrijeđaju ono jedino u sebi po čemu jesu to što jesu – muslimani. Jedan muslimanski učenjak mi kaže: „Pa nemoj nam dirati roman Derviš i smrt, pa to je naša knjiga, šta ćemo bez nje…?“ Zar taj muslimanski učenjak, birajući između Allaha i Kur’ana i Meše i Derviša, ne uviđa šta mu je preče izabrati?

 

Ogromna većina Bošnjaka i ogromna većina ljudi u Bosni nisu muslimani (pristaše islama), mnogi su hrišćani i kršćani, a ima i mnogo onih, od sva tri naroda, koji ne vjeruju u Boga i njih se to možda i ne tiče, osim ako ih ne zanima istina. Ali kako to da se to malo muslimana nikad nije upitalo zašto roman Derviš i smrt zvanično i zdušno prihvataju baš Srbi, oni koji muslimane i islam neće i ne vole, koji muslimane malo-malo pa ubijaju i progone, kako je moguće da hvale, poštuju i svojataju jednu knjigu koja govori o Allahu, Kur’anu, tekiji i islamu? Zato što se pisac Derviša islamom i muslimanima nije ni bavio, zapravo se bavio površno, iz svojih literarnih pobuda i potreba nehotično napravivši bezbroj grešaka i ne pomišljajući da bi time mogao povrijediti istinu i uvrijediti jedan dio svoga naroda kojega se najzad odrekao.

 

Nije on to, dakle, učinio namjerno i meni nije teško potvrditi da je Derviš i smrt najbolji roman bošnjačke književnosti, samo što ja vidim šta u njemu piše, a mnogi ne vide, a oni koji vide, a šute, šute zato što im je u interesu da je islam tako snažno i tako lijepo literarno ocrnjen. Naravno, to nisu muslimani. A musliman koji to dvoje, da je Derviš i smrt, iako antimuslimanski, najbolji roman bošnjačke književnosti, ne može prihvatiti, pa šta mu ja mogu, mada takvih, haman, još nema!… I na kraju, najveći je nonsens kada se pišu književno-teoretski radovi o islamskim temama inspirisani romanom Derviš i smrt! Gdje su ti profesori-muslimani da upute svoje studente kako treba…? I ima li ih igdje?

 

I, eto, u ovom slučaju je upotrijebljeno to „muslimanska knjiga“, inače ne vidim neki smisao u tome da se knjige dijele na muslimanske i nemuslimanske, kao uostalom ni ljudi.

 

Jedna tvoja izjava svojedobno je izazvala sablazan tzv. intelektualne javnosti. Po prilici, ustvrdio si da nisi čovjek, nego musliman. Može li se danas u Bosni biti musliman?

 

Pa može se reći i tako, ali rekao sam, čini mi se, da više volim da budem mali musliman nego veliki čovjek. A možda sam mogao reći i da više volim da budem malo musliman, nego puno čovjek, ili nešto u tom smislu. Ali bilo kako bilo, kao čovjek sam od Boga dat, a kao musliman sam Božjom milošću zadat i u tome je stvar. Postoje i džini, nevidljiva bića, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji čovjek koji bi htio da bude inženjer, nije zadovoljan samo time da bude čovjek, postoji čovjek koji bi htio da bude još nešto osim to što je čovjek… Ali kad kažeš „više volim da budem musliman nego čovjek“, to u prvi mah nikome ne ide u glavu.

 

Prije svega ne zna se šta je to čovjek, a ono što se zna, nije baš za svaku pohvalu, a ako i jeste za pohvalu, veoma je sumnjivo, nesigurno, promjenjivo i neutemeljeno. Još od djetinjstva pamtim često izgovaranu frazu dragog ruskog pisca i čovjekoljuba Maksima Gorkog: „Čovjek, kako to gordo zvuči!“ Danas bi te riječi, u najmanju ruku, zvučale komično, zar ne? Ali da se načas poslužim riječima pametnijeg od sebe: „Sadašnjost zahtijeva isto ono što prošlost nije uspjela: da čovjek samosvjesno i kritički objasni čovjeka.“ (R. D. Laing: Politika doživljaja) To evropsko i ovovremeno „čovjek“ vjerovatno ide od renesansnog okretanje čovjeka od Boga čovjeku, u nas, posljednjih pô stoljeća, podržano još komunističkom idejom i upravom.

 

Kad god je Allah u Kur’anu pomenuo čovjeka, pomenuo ga je pokudno, s negativnim atributima, osim na jednom mjestu, sad se ne mogu sjetiti u kojem suretu, gdje se kaže da je Allah čovjeka stvorio u najljepšem obliku, čak, koliko se sjećam, kaže se u „savršenom obliku“, ali odmah potom slijede ajeti opomene koje, interpretirani mojim riječima glase, da će Allah čovjeka, ako ne bude dobar, ako ne bude valj’o, ako ne bude kako treba i u tom smislu, vratiti u najniže nizine, bićemo vraćeni, ako smijem tako reći, do kambrijske eksplozije, ili možda čak do stromatolita… ili ko zna gdje.

 

Povod za taj moj sablažnjivi izričaj bio je prilično banalan. Naime, često sam slušao kako ljudi govore: „ Ma, nije važno koje si vjere, važno je da si čovjek!“ i muslimani su, čini mi se, nasjedali na tu floskulu.

 

Moja je želja biti jedino musliman i ništa drugo, sve drugo je efemerno. Tako bih bio zadovoljan, naravno, u nadi da će i Allah biti zadovoljan mnome. Svaka je dvojba vezana uz pojam čovjek, nemam nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman. Ja bih čovjeka volio ostaviti daleko iza sebe, iako sam, nažalost, još uvijek prečesto čovjek. Doduše, jezik se ne može lišiti riječi „čovjek“ i, dakako, što bi je se lišavao, pogotovo, recimo, riječi „ljudina“!

 

Unutar ovako naznačenog odnosa čovjek – musliman, razlika je u tome što su u polju „čovještva“ stvari relativizirane, a u polju „muslimanstva“ stvari se ne dosežu, pa u ovozemaljskoj, dunjalučkoj ravni, što se tiče ljudskosti, niko izgleda, za sada, nema očiglednu prednost, ni ljudi ni muslimani. Visoku razinu civilizacije čovjek je posljednjih tri stotine godina dosegao odvojivši se od crkve, u islamu nikad ništa ni u nauci ni u umjetnosti nije nastalo odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno s njim. Ali posljednjih tri stotine godina u islamu ništa nije ni nastalo. Čovjek danas živi u svom paklenom raju u ovostranosti i ide ka samouništenju, musliman se nada Božijoj milosti u onostranosti, jer zna da stvarnost nije ovdje.

 

Što se tiče toga može li se danas biti musliman, može se svuda biti musliman, čak i u Holandiji i u Americi, ali je biti musliman svuda pokuđeno, pa i u Bosni.

 

Humanistička religija u temelju je friške neoliberalne dogme koja pjeva himnu čovjeku i zadrto se upinje obračunati s Bogom u ljudskom svijetu (s Njim samim, naime, ne može jer nema kompetencije!). Riječ je o danas globalnoj ideološkoj narudžbi koja solidnu radijaciju ima i u ovim našim kolonijicama nastalim rasapom i ratnom demontažom nešto veće kolonijice. Što o tome misliš?

Pa imam utisak da se humanistička religija neoliberalne dogme ne obračunava toliko s Bogom u kršćanskom svijetu, s Papom, crkvama i Isusom Kristom, koliko s pojmom Allaha i postojanjem islama. Osnovni pojam humanističke religije neoliberalne dogme ljudska prava je pogrešan, može se reći prava za sve ljude, a ne može se reći ljudska prava jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao što su ostvarene ljudske oči, ili ljudske ruke…); „ljudska prava“ su samo još jedan vid pravde, pravičnosti, presuđivanja, samo još jedan oblik sudske prakse a samo u Bosni ima najmanje desetak različitih sudova za ljudska prava, u svijetu dakako bezbroj „svačijih“ i „svakakvih“ sudova za ljudska prava…

 

Zanimljivo je da je to zadrto upinjanje, koje pominješ (agresivni, surevnjivi ateizam), jako prisutno, čak određujuće baš u nas. I, dakako, daleko od svakog dijaloga i time mogućnosti za kreativne odnose. Ne mogu proniknuti šta to znači i zašto je tako, ali se nadam da će to jednom prestati. Nažalost, ovako, pod tim stalnim frontalnim pritiskom islamofobije sa Zapada, koja ovdje u Bosni nalazi na raznoliko i plodno tlo (i Karadžić i Tuđman su se hvastali da su evropsko predziđe islamu prema Evropi), muslimani se nemaju kad samokritički okrenuti sami sebi. A tek bi tu bilo posla.

 

Hajdemo, molim te, malo progovoriti o sitneži zbilje i praćakanju u praktičnoj stvarnosti. Gdje su danas Bošnjaci, a gdje njihova kultura? Je li moguće da je temeljni ton njihove socio-kulturne egzistencije u vlasti ideološkog mraka i nazadnjaštva? Enver Kazaz, naprimjer, inzistira na njihovoj „očitoj“ etnofašizaciji, divljanju velikobošnjačkoga kompleksa, ali i ćosićizaciji bošnjačkih pisaca.

 

Pa, eto, ti si već u svom pitanju ocrtao program javnog angažmana književnog teoretičara Envera Kazaza: „ideološki mrak“, „nazadnjaštvo“, „etnofašizacija“, „divljanje velikobošnjačkog kompleksa“, „kleronacionalizam“, „klerofašizam“, „arhaizirani identitet“, „bošnjačke oligarhije“ ovog ili onog vida, „ćosićizacija“… Sve te zastrašujuće definicije o Bošnjacima i bošnjačkim politikama, zapravo, sve te rigidne presude bošnjačkom narodu u kolumnama Envera Kazaza možda mogu poslužiti kao opomena, ali detekcije nisu. Sve su to, zapravo, Kazazove psovke, nekakve umstvene, knjiške psovke, bez sastavljanja je i be, mada se, kako čujem, pred svojim studentima ne libi ni toga. Neshvatljivo je da stvari, koje nam se obojici, i meni i njemu, događaju pred nosom, vidimo tako različito.

 

Svi problemi u Bosni i Hercegovini kao državi dolaze od Republike Srpske, koja od svog nastajanja i početaka, neprekidno, otvoreno, jasno, očigledno i ne skrivajući to, ruši ovu zemlju. Ništa se u Federaciji (drugom dijelu zemlje) što ne valja, što je loše i manjkavo, ne može sagledati u pravom svjetlu svoje vlastite negativnosti zbog neprekidnih ucjena te, nasiljem stvorene srpske polovice Bosne. Što se pak tiče Hrvata u Bosni i njihovog, recimo, „domovinskog rata“, čovjek se stalno pita pa o kojoj se to domovini, napokon, radi…?!

 

Bez obzira na to u kom dobu, u kakvom društvu i u kakvom političkom sistemu živjeli, uvijek se može zateći hrpa pjesnika raznih poetika, jedan je lirik, jedan sklon misaonoj poeziji, jedan optimističan, jedan pesimističan, a jedan u svojoj poetici može biti i mračan. E, meni dr. Enver Kazaz liči na nekog mračnog pjesnika upornog u svom mračnjaštvu i čak, kako se to samo pjesniku može i dogoditi, zaljubljenog u svoje mračnjaštvo. On je lijevo orijentirani intelektualac veoma ponosan na svoje lijevo opredjeljenje i to njegovo lijevo opredjeljenje svega ga prožima i kao ličnost, i kao književnog teoretičara i kao kolumnistu.

 

Ima u Bosni izvrsnih analitičara društvene stvarnosti i mahom su svi kao i Enver Kazaz lijeve orijentacije, ali za razliku od Kazazovih zastrašujućih definicija o svom narodu, volim pročitati njihove članke. Bilo bi takođe zanimljivo uporediti osjećanje bošnjačke stvarnosti kako je doživljava Enver Kazaz i osjećanje bošnjačke stvarnosti kako je doživljava publicist Fatmir Alispahić. Fatmir Alispahić je jedan od rijetkih bosanskih intelektualaca koji se posvetio demopediji, a ne negativnim stereotipima svoga naroda. (I, začudo, od svakoga i sa svih strana je napadan i, često, stravično, brutalno vrijeđan. Ako ja sam nemam hrabrosti, znanja i talenta da pišem kao on, barem mu mogu odati otvorenu hvalu i ja to uistinu uvijek, pa, evo, i u ovoj prilici, i činim.)

 

Zanimljivo je da se poslije svakog njegovog članka osjećam postiđen. I inače mi nije jasno zašto se oni bosanski intelektualci-muslimani, koji djelom, činom i riječju potvrđuju ljudske vrline kao što su vjera, identitet, patriotizam, ljubav, strah i sažaljenje za svoj stradali narod, i fizički i književno izopćavaju iz društva… Da su sve te Kazazove metafore o biću bošnjačkog naroda nasilne, govori i činjenica da je u svoj izmišljeni, nezgrapni pojam ćosićizacije bošnjačkih pisaca jedva ugurao jedan jedini roman jednog jedinog bošnjačkog pisca, a i o tome bi se dalo polemizirati, ta, riječ je o umjetničkoj tvorbi, a po Kazazu bi to trebalo da bude pojava. Poslije okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu odnekuda se pojavila teza o „tri iste strane“ i Kazaz svim silama nastoji bošnjački korpus ugurati u jednu od te „tri iste strane“.

 

Zaista ne želim, ili ako hoćeš, nisam kompetentan raspravljati o ovoj temi, usto veoma cijenim, i to na jedan staromodan način, svakog naučnika, pa tako i dr. Envera Kazaza. Ali zamisli da neki Hrvat, ili neki Srbin kaže: „Ja nisam Hrvat“, ili: „Ja nisam Srbin“, hoće li mu iko povjerovati, pa da to ponovi i stotinu puta? Neće.

 

A zamisli da jedan Bošnjak samo jednom izusti: „Ja nisam Bošnjak“, hoće li mu iko povjerovati? Hoće! Odmah će mu svi povjerovati, i Bošnjaci i nebošnjaci… Nije li to onda malo čudno?… Ili zamisli Ciganina kako na sred ulice viče da je veliki romski nacionalist!… Ne idu svi Bošnjaci u džamiju. Samo jedna mala skupina Bošnjaka ide u džamiju, svega možda nekih desetak posto populacije, ostalih devedeset posto Bošnjaka i Bošnjakinja su, zapravo, Kazazovi drugovi i drugarice, oni su ta demokratska većina koja odlučuje.

 

U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakaradno izvikan, muslimani nemaju utjecaja ni na šta, u književnosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrijeđanju, napadanju, nerazumijevanju, zastrašivanju i takvim stvarima kako ondje gdje su većina, tako i ondje gdje su manjina…

 

Bio bih najsretniji da mi se čini, ali bojim se da je tome upravo tako: Ivo Andrić, nedvojbeno formativan pisac jedne epohe, s velikom odgodom no ni u kojem slučaju stihijski, svakoga dana postaje sve oštrija ideološka razdjelnica, manipulativan simbolički kapital bosansko-hrvatsko-srpske kulturne identitarnosti, kojim se zatim testira naše građansko pravovjerje.

 

Ako, primjerice, Bošnjaci iskažu stanovitu rezervu prema njegovim literarnim fikcionalizacijama (zašto ne reći i fantazmama) – a vazda je i to legitimno ako smo u polju književnosti i ako ga se na silu ne gura u historijske čitanke – učas se diže galama i buka i zavrću se šije jer je kobajagi posrijedi bošnjačka isključivost i politikanstvo. Šićar, međutim, od takve projekcije naravno imaju mali ili veliki komesari literature, ali to u cjelini nema veze s književnošću i pravom na interpretaciju, a još manje istinitošću umjetnine.

 

Biblioteka Republike Srpske zabranjuju upotrebu (štampanje) Andrića u Federaciji, on je samo srpski. Vodi se sudski proces između hrvatskog nakladnika iz Sarajeva i srpske zadužbine Andrićeve u Beogradu, jer je Andrić uvršten u biblioteku hrvatskih pisaca u sto knjiga u Bosni.

 

Potpuno si u pravu i to je to, zapravo, upravo to, historijska slika o bosanskom muslimanu se samo ponavlja, i kad Ivo Andrić u svojim djelima piše o muslimanima i kada se muslimanima spočitava kako to čitaju Andrićeva djela, to je uvijek isti nepromijenjen pogled na bosanske muslimane. Jer u tim polemikama da li je Andrić tobože, ili je uistinu ružno pisao o muslimanima Bosne, više se ne radi o tome da jeste, ili da nije, nego se radi upravo o tome što si i sam rekao, da je nedopustivo što muslimani primjećuju da ih Andrić možda vrijeđa.

 

Autor si nekoliko novohistorijskih romana. U njima, čini se, tragaš za pojedinačnim i kolektivnim izvirima, posve svjestan uvira u kojima su se Bošnjaci češće nasukavali negoli komotno živjeli. U njima etabliraš potragu za identitetom pojedinca, jezika, svijesti, pamćenja i sl. Neki, poput Muzafera u Ugursuzu, podsvjesno oslobađaju zamukli, izgubljeni glas vlastite, ali, doima se, i narodne muke, izriču velika individualna i univerzalna pitanja i žude za odgovorima. „Obožavaju li Bošnjaci izmišljenu prošlost“ – kako se pogrešno i nezgrapno pita Kazaz zanemarujući da vjerujući među njima mogu obožavati samo Boga – ili samo traže da im se prošlost vrati? To nipošto, po mom razumijevanju stvari, ne znači i povratak u prošlost.

 

Slika Muhammeda, alejhisselam, koji se prije četrnaest stoljeća, dakle, u prošlosti, jedne prilike, nasmijao tako da su mu se vidjeli svi zubi, i kutnjaci, je slika koja, jasna, živa i očaravajuća, potresna, uputna i podučavajuća stoji ispred mene na ogromnom, praznom i nerazaznatljivo dubokom zidu moje budućnosti. Pročitao sam u jednom hadisu da se tako nasmijao, pa iako do nas njegov lik nije dopro niti će, nije teško zamisliti tamnoputa Arapina duge crne kose, bijelih zuba… a za ovaj osmijeh o kojem govorim nije mi potrebno ni to, uostalom, to je bio gromoglasan smijeh, a ne osmijeh. A veliko je pitanje da li stotine hiljada slika lika Isaa, alejhiselam, slikanih kroz stoljeća, uistinu dočaravaju lik Isaa, alejhisselam. Ali ako ja sada imam pred očima taj smijeh Božijeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, šta je tu prošlost? Pa ja njega upravo sada živim i volim! Šta je tu prošlo, šta sadašnje, a šta buduće?

 

Ne vidim šta to čovjek ima osim pamćenja i sjećanja! Davno sam se još usudio izreći da prošlost nije prošla, a da je historija jedna neiscrpna, živa, stvarna, faktička, pulsirajuća storija i za onog koji hoće da piše i za onog koji hoće da čita. I ko kaže da je historija definisana jednom za svagda? Zar su zločini u Srebrenici prošli? Ako su prošli, znači li to da ih više nema? Ako ih nema, znači li to da ih nikada nije ni bilo?… Ništa nije prošlo, sve što se dogodilo uvijek se i neprekidno događa…

 

Nikad neću zaboraviti drastičnu, duhovitu i iznenadnu opasku prof. dr. Kemala Zukića na promociji njegovog djela Islamska arhitektura (2001.) u kojem se pominju i brojna imena Bošnjaka slikara i arhitekata za koja mi u Bosni nikad nismo ni čuli, niti ih znamo. „Naše neznanje o nama je grandiozno!“, rekao je dr. Zukić, upotrijebivši baš taj pojam „grandiozno“. I ja sam se onda pokušao sjetiti barem jednog imena od preko pet stotina imena pjesnika Bošnjaka koji su tokom tri stoljeća pisali na turskom, perzijskom, arapskom i bosanskom jeziku i nisam se sjetio nijednog. Zaista je bošnjačko neznanje o sebi, ni manje ni više nego „grandiozno“, kako se izrazio dr. Kemal Zukić. I to da Bošnjaci obožavaju izmišljenu prošlost, samo je još jedna Kazazova psovka. Mizernu zaradu donosi takva psovka…!

 

Ali iz utrobe zemlje, ili iz utrobe ljudske duše, magma će kadli-tadli provaliti.

 

Roman Ugursuz pisan je potpuno nesvjesno, zaista nisam znao šta to pišem. Završio sam ga kada sam napunio dvadeset šest godina, objavljen je kada sam imao dvadeset osam (1968.), ali tek trideset godina poslije shvatio sam šta je to iz njega provaljivalo. Muzafer koji kao gluhonijema nakaza sve lucidnije otkriva svoj identitet, nakaza koja je najzad progovorila, nakaza koja je poželjela da ponovo zanijemi!

 

Slažeš li se s mojom tvrdnjom da tvojom romanesknom imovinom, a ona je pogolema (Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem) vrhuni Vječnik? On je monumentalna saga o dugovjekom hodu kroz vrijeme. S ničime usporediva, barem koliko je meni poznato, unutar južnoslavenskih književnosti. Usuprot trendovskim duhovnim pustinjama kojima obiluje ne samo be-ha književna ponuda, moglo bi se posigurno dokazati da mu je prispodobiva ideja o književnosti kao duhovnom entitetu.

Vječnika sam pisao dugo, pažljivo, svim svojim bićem. Kada se u mojoj mladosti (oko 1964. 24 godine mi je) Vječnik, otprilike i maglovito, začeo, nisam ga imao ni kao ideju, ni kao temu, ni kao misao, pogotovo ne kao knjigu, samo sam ga snažno osjećao, naslućivao, a još nisam znao ni šta će biti, ni šta će kazivati, ni kako; osjećao sam ga samo kao svoju istinu, kao svoje izistinsko srce, kao ono po čemu jesam, jer sam znao da ovo mene što traje i istrajava nije ono pravo, da sam negdje duboko skriven i da taj skriveni ja otkriva Vječnika. U međuvremenu napisao sam sve svoje knjige ne znajući još kako da napišem Vječnika.

 

Dok sam, recimo, pisao Ugursuza, meni su pod pero dolazile rečenice koje su se tako lijepo i tako lahko uklapale i u tkivo Ugursuza, ali ja sam ih prepoznavao kao Vječnikove i jednostavno sam ih brisao i odbacivao, a nisam znao ni šta je Vječnik, ni gdje bi spadale te rečenice u Vječniku, iako su se, eto, skladno nizale i u Ugursuzu. Kada bi me nešto u životu zaboljelo, kada bi mi bilo jako teško, a tako sam se dugo vremena najčešće i osjećao, osamljivao bih se, koncentrisao i ispisivao rečenice iz Vječnika kojeg još nije bilo ni po zamisli, ni po imenu, ni po ideji.

 

Osjećao sam da te rečenice pripadaju Vječniku po zvuku, po iskrenosti, po istinitosti, po tome što potpuno naliježu na ono o čemu govore, po neumoljivoj težnji da budu jasne i – tačne, ali gdje spadaju, kad još nisam imao ni nagovještaj kakva sadržaja koji pripada Vječniku, nisam znao; prepisivao sam te pasuse istrgnute iz nekakvog teksta koji nigdje još nije postojao, prenosio ih na komade malo debljeg papira i vatrom nagorijevao ivice papira da izgleda kao da sam dio starog rukopisa spasio iz nekog požara, a onda takve nagorjele papire dugo nosao po džepovima i ponekad ih čitao sebi za utjehu i izdaleka pokazivao ponekom prijatelju…

 

Pa ipak sam jednostavno znao da to pripada samo i jedino proznom tkivu Vječnika, iako ga još nigdje nema. I, te, takve, jednostavne a kompleksne rečenice su me sabirale, sažimale, vraćale zbilji, vraćale u žive, obnavljale moju snagu, liječile moju dušu, oslobađale me patnje, ulijevale ogromnu nadu da će me jednog dana (takve rečenice) negdje izvesti, izvesti na selamet i kao čovjeka i kao pisca. Ja sam tada zapravo krišom, samozatajno, doduše (i srećom), samo književno, težio savršenstvu svom svojom snagom. I tako četrdesetak godina.

 

Odmah, od samoga početka, ideja Vječnika je bila, dakako, smrt. Šta bi drugo bilo dostojnije mog krajnjeg zanimanja? I to čovjek koji je umro, pa oživjevši – živio. Zanimalo me je kako se vidi ovo što čovjek živi iz vizure onoga koji je iskusio smrt, pa sve ponovo gleda. Trebao mi je samo jedan malo drugačiji, ali potpun ugao gledanja; činilo mi se da se tu nalazi nešto otkrivalačko, nešto što nam je nadohvat ruke, a što ne vidimo, jer je možda preblizu. Odmah se, naravno, ukazao Lazar koga je iz mrtvih uskrsnuo Isus Krist. I u prvi mah mi se činilo da je to – to. Lazar je uistinu imao to iskustvo umrlog. Ali to iskustvo Lazarovo bilo je pod mojim perom teško iskustvo i nekako ograničeno, suviše lično, kratkotrajno.

 

Onda se Lazar ugasio sasvim, jer smrt je nešto s čim se nije igrati, smrt je definitivna, ako se umre, zaista se umre, nema se kud! Moći jednog Božijeg Poslanika, u ovom slučaju Isaa, alejhisselam, i uskrsli Lazar nisu mi mogli biti od pomoći, to što se dogodilo Lazaru je čudo, a meni je bio potreban samo malo drugačiji, ali iskustven, iskušan, odživljen pogled na ljudsku svakodnevicu, ljudske odnose.

 

Ovdje, s uskrslim Lazarem, sam imao samo ekskluzivan fenomen. A ja sam želio da moj junak, osim što ima iskustvo s onu stranu života, bude i živ, da ponovo uistinu živi. A to ne može mrtav. Kada je Lazar uskrsnuo, svi su mogli vidjeti i uvjeriti se da je u njegovim očima zaista bilo usađeno mračno i strašno iskustvo smrti, više nikakve vedrine i radosti nije bilo u njegovom pogledu. A ja nisam htio to. Zapravo, i sada kada pomislim na Vječnika koji je, eno, za sada, barem u dvije knjige, zgotovljen (Vječnik i El-Hidrova knjiga), meni se čini kao da sam jagodicom svoga prsta trebao dodirnuti jednu jedinu tačku na nebeskom svodu i tada bi se vrata otvorila za Vječnika i ja bih ga ugledao.

 

Ali koja je to tačka na ogromnom nebu ponad mene, a mogao sam je potražiti i darnuti samo jednom? Oni koji igraju Bingo mogu okušati svoju sreću svake sedmice, a ja sam imao samo jednu priliku za cio svoj život. I rekao sam, ako sve stavljam na jednu kartu, pa merak je i propasti. I ja sam tu tačku našao i – darnuo je! Dugo, dugo gledao u nebo, ispružio ruku i prstom dotakao nebeski svod. I zasada sam napisao Vječnika i El-Hidrovu knjigu… I nije mi nikakav merak propasti, što se toga tiče!

 

Za jednu tako veliku i tako duboku knjigu kakvu sam želio napisati bio mi je potreban cio svijet i svi ljudi, sve što ima na zemlji, a usto sam htio literarnim kazivanjem, knjigom, pričom, pokazati nešto što ljudi neprekidno, oduvijek žive, a ne vide. Dakako, onaj koji je jednom umro oslobođen je smrti, živi zauvijek. Onda bi trebalo da živi i oduvijek. Tako sam se obreo u drevnom Egiptu i to što sam dalje i dublje u prošlost mogao, sve do u 2950. godine prije nove ere. Da sam imao smjelosti, trebalo je da odem do Atlantide. Ali suviše je tanano i osjetljivo to što se ljudska osjećanja kroz povijest nisu u bitnom, osnovnom, izmijenila da bi ostalo o čemu bih pisao moglo biti netačno, ili izmišljeno. (Ljudska povijest je ionako fantastična, pa i kad je tačna!) Tako se pojavio staroegipćanin, pisar Neferti. Ali se pojavio i pojam zamiranja. Neferti je zamro, a nije umro, ali je njegovo zamiranje bilo iskustvo smrti.

 

Sada iz iskustva smrti može da kaže šta i kako vidi, a živ je, za razliku od Lazara koji gleda mrtav, jer je dignut iz groba. Ali život i smrt su samo u Božijim rukama, ako to pisac ne zna, onda griješi, ili piše nešto drugo, a ne ono što treba, ne istinu, ne ono što je pravo i tačno. Usto, moralo se dogoditi i ovo: kakvi su ljudi? Svakakvi, da ne kažem, uglavnom, hrđavi… Ali niko i ništa ne poriče da se nekad negdje može roditi i sasvim dobar čovjek, sasvim dobar i u dobrim prilikama. I da mu se, doduše, barem za kratka vijeka, ne dogodi ništa što bi ga obatalilo. A kada kažem obatalilo, hoću da kažem usmrtilo, psihički ubilo. To je Neferti.

 

I ostaje samo još to da shvati da je smrt u greški, grijehu, i da se sklanja i povlači ako nije siguran da može živjeti čestito i kako treba. A šta znači ne griješiti zna odmah čak i dječija duša, to nije teško shvatiti. Čovjek instinktivno osjeća kad griješi i te se stvari u ljudskim odnosima nisu promijenile tokom ovih pet milenija povijesti. Gubitak integriteta, gubitak duše (što je jednako s čovjekom psihičkom smrću) čovjek osjeća jednako na svim meridijanima i u svim vremenima.

 

Ali možda je najveće čudo što je Neferti rođen kao dobar čovjek, možda veće i od njegove dugovječnosti, jer kada nakon zamiranja shvati da je kakva pogreška, njegova, a često i tuđa, korak smrti, on već stvari donekle uzima u svoje ruke. On, doduše, može stoljećima, čuvajući se grijeha i pogrešaka, uzmicati smrti, ali ne znači da je sasvim može preuzeti iz Stvoriteljevih ruku.

 

I on to naslućuje od samoga početka, još u Egiptu, zna „da nad njim neko bdi“. Čovjek ima dvije smrti, jednu koja je u Božijim i jednu koja je u njegovim rukama. Ona koja je u Božijim rukama Nefertija se ne tiče, nju ne može ni odgoditi, ni pomaknuti, tiče ga se ova koja zavisi od njega. Jer ako mu Bog dadne da živi dugo, stoljećima, od Nefertija zavisi hoće li mu živjeti biti teško, ili lahko. Biće mu lahko ako ne bude živio grešno, a biće mu teško ako se oda zlu.

 

Zašto je Bog nekom ljudskom biću podario dugovječnost, ne moramo znati ni mi, ni čitaoci, ni sami Neferti, bilo bi zanimljivo da znamo, ali ne moramo. Ali tek kada se suočimo s tom nevjerovatnom činjenicom Nefertijeve dugovječnosti (on je do sada, 2011., odživio oko pet hiljada godina), shvatimo da Feniks nije izmišljen! To je, kao što znamo, ptica koja se svakih pet stotina godina rađa iz vlastitog pepela. Znači ima i to! Niti je moguće da Neferti živeći tako dugo nikako i nigdje ne pogriješi, pa znao za to, ili ne znao, niti je mnoge godine moguće živjeti bolestan i star.

 

I Neferti zaista živi neprekidno svoju najbolju životnu dob. Šta se zbiva nakon proživljenih pet stotina godina? Neferti stari onoliko dana koliko je grijeha za to vrijeme počinio. I ako grijesi nisu veliki, on se ponovo podmlađuje i nastavlja svoj hod izbjegavanja duševne smrti u svim tim svojim raznolikim životima u ovoj, ili onoj zemlji, s ovim, ili onim narodom. I, eto, sve je, izgleda, postavljeno kako treba. Pa ipak, Neferti je plod mašte jednog pisca iz Bosne, nema Nefertija na velikoj mapi književnosti.

 

I pitanje je hoće li on na toj mapi postojati? Ne bi li bilo nužno predočiti čitaocu još kojeg dugovjekog iz riznica svjetske kulture i književnosti da se vidi da Neferti nije usamljen, a prirodno bi bilo da se Neferti s njima i upozna i uporedi, hem ima vremena, hem dugovjekih i besmrtnih i nema baš mnogo na spisku.

 

Prvo dugovjeko ljudsko biće koje je pisar Neferti potražio bio je Utnapištim iz Epa o Gilgamešu. Utnapištima je našao negdje u Mezopotamiji i s njim i s njegovom ženom, na svoju veliku radost i zadovoljstvo, proveo jedno vrijeme, živio i družio se. Utnapištimu je bila data besmrtnost koja, dakako, zavisi od besmrtnosti ljudskog roda, ali je i takva u Nefertiju izazivala ogromno čuđenje i znatiželju. Jer Neferti je znao da, iako dugovjek, on sam može umrijeti svaki čas.

 

Na pisarevu žalost, to drugovanje s Utnapištimom nije potrajalo, jer je velika razlika između njega, Nefertija, kao, da ipak kažemo, obična čovjeka, i jednoga Utnapištima kome je Ea podario besmrtnost. Razlike u relacijama kojima je obdaren Utnapištim s relacijama kojima je obdaren Neferti su zaista velike, bez obzira na već ostvarenu čudesnu dugovječnost egipatskog pisara od sedam stotina i petnaest godina tu u dvadeset i drugom stoljeću prije nove ere. (Vječnik, str. 72., Zalihica, 2008.) Potom sam samo jedan jedini put u nekoj Hegelovoj knjizi, u kojoj se na jednom mjestu raspravljalo o grčkom pojmu besmrtnosti, u jednoj fusnoti naišao na podatak da se pominje neki Grk koji je umislio da je besmrtan i nikada više, ni do dan-danas, i pored upornih pokušaja, niti sam našao tu knjigu, niti tu fusnotu, ali iz te fusnote je nikao Aidenej.

 

O Utnapištimu je Neferti čitao, a za Aideneja čuo, ali je potražio i našao obojicu. Aidenej je izmaštan, taj lik je u cijelosti plod moje mašte, ali je Nefertijev, odnosno tada već Abdullahov susret s Ahasverom u Šamu, potkrijepljen mnoštvom činjenica, jer o Ahasveru, Lutajućem Jevrejinu, znaju u svim zemljama Evrope, pa i Amerike već nekoliko stotina godina. I o njemu su razni pisci pisali na različite načine. U Vječniku je jasno predočena jedna bitna stvar zašto je staroegipatskom pisaru već milenijumima svaki dan života ispunjen zadovoljstvom i radošću, a Ahasveru, već tih prvih osam stotina godina života, gorčinom i teretom. Zašto staroegipatski pisar želi da živi zauvijek, a Ahasver ne želi da živi više nijedan dan? Odgovor je veoma nalik sebi: zato što je Jevrej u svom životu i nehotično često griješio, a Egipćanin, najprije nehotično, a onda i svjesno, nije griješio nikako (onoliko koliko je to, naravno, običnom smrtniku uopće moguće. Duševno umirlom čovjeku život je nepodnošljiv (vampir ima druga rješenja).

 

Kao legenda Ukleti Jevrej je mnogo određeniji nego Ukleti Holandez na čijem brodu staroegipatski pisar, u šesnaestom stoljeću nove ere, plovi gotovo sedam godina. Ahasvera se, manje-više, ni u čemu nije moglo mijenjati. U Holandeza, osim određenja da ga je Bog prokleo da luta morima, moglo se promijeniti mnogo šta, čak i ime. Tako u Vječniku Holandez okončava svoju sudbinu u Jadranu, a ne, recimo, u nekom norveškom fjordu. Za razliku od Egipćanina, i Jevrej i Holanđanin svoju dugovječnost nose i osjećaju kao tešku, nepodnošljivu kaznu. Potom se pojavljuju Arapin El-Hidr i Perzijanac El-Kaim. El-Hidr živi ko zna od kada i živjeće ko zna do kada, jer se napio vode života (Hajata); El-Kaim, kao šiijski imam, nakon male, živi veliku skrivenost.

 

I El-Hidr i El-Kaim su sveti, bezgrješni ljudi i ne osjećaju teret vremena. Ni Indijac budisatva Baradvađa ne osjeća teret vremena, iako je dugovjek poput Egipćanina, Mezopotamca, Jevreja, Holanđanina, Arapa i Perzijanca, on osjeća samo teret uskraćenosti paranirvane. I to je šest dugovjekih koje glavni junak Vječnika susreće u svom dugom životu i čije sudbine poredi sa svojom.

 

Ipak, zašto neki svoj dugi život osjećaju kao kaznu, a neki ne?

U samim počecima, kada se tek stao nazirati, Vječnik se zvao Jednodnevni (išlo se na to da čovjek živi kratko, kao vodeni cvijet – simbolično jedan dan, otuda Jednodnevni, jednodnevni kada se uzme u obzir Nefertijeva dugovječnost i pet hiljada godina ljudske civilizacije), a kako se htjelo pokazati fantastiku realnog u svim sferama ljudskog života, vanjskim i unutarnjim, knjiga je imala i jedno vrijeme radni naslov Ačovjek, u smislu ne-čovjek, ne u smislu nečovjek, ili nadčovjek, nego u smislu neke realne potpune izokrenutosti onoga što je ljudsko biće. Po mom mišljenju, najbliži sam takvoj viziji u El-Hidrovoj knjizi, ako se u njoj prate odnosi stvarnog i nestvarnog. Jedan od Vječnikovih radnih naslova bio je i Posljednja knjiga ovoga svijetu. Pišući Vječnika i žudeći napisati posljednju, potpunu, apsolutnu knjigu, poslije koje više ne bio bilo knjiga, nekoliko puta sam dolazio do zida savršenstva.

 

(Da se piše posljednja knjiga odavno to dokazuju Džojs, Kafka, Beket i Borhes; a kada sve nestane, pa i posljednja knjiga napisana rukom čovjeka, i kada Bog Zemlju raščerupa k’o šaku vune, ostaće jedino Tolstoj i Dostojevski!)

 

Zaista sam svom snagom žudio napisati potpunu knjigu dajući joj sve što je tražila, pa čak i onda kada je to što je tražila prevazilazilo moje znanje i nadilazilo moju pretpostavljenu spisateljsku vještinu. Ona bi jednostavno rekla: ako me hoćeš – moraš to. Pa ja to ne znam. Šta me briga, tvoj problem!

 

Osim do zida savršenstva dolazio sam i do jednog dubokog bunara u čijoj tami bi na površini vode s vremena na vrijeme bljesnuli repovi i repići rečenica, krajevi, posljednje riječi rečenica, začudo, nikad počeci. Hitro bih sunuo rukama dolje u taj bunar, hvatao rečenice za repove, bacao o plafon iznad glave u svojoj sobi, one bi padale na papir ispred mene, a ja ih hitro olovkom bilježio dok nisu iščezle.

 

Svom snagom sam htio i želio da moje riječi budu tako potpune da kad napišem kiša papir bude mokar. I ja sam dolazio do zida savršenstva; da, do zida, preko se nije moglo. Bio je to ogroman, kao od svjetlije boje granita, uglačani zid iza kojeg jeste bilo potpuno savršenstvo. Ali tamo za mene i, inače, za ljude, nije bilo ničega, ničim se nisi mogao okoristiti. Štaviše, morao sam se nekoliko koraka odmaknuti od zida, ovamo, unazad, da bih mogao da pišem.

 

Ako bih se primakao zidu, tamo je sve prestajalo i ja sam izbezumljen hvatao objema šakama svoj pisaći sto za kojim sam sjedio pišući Vječnika, potom naglo ustajao od stola i kao bez glave bježao i od pisanja i od kuće i od svega. Danima sam lutao uokolo i danima mi je trebalo da se ponovo saberem. Pa ipak Vječnik je napisan kako je mogao i morao biti napisan u devet poglavlja do 2005. godine, a onda i u još deset poglavlja El-Hidrove knjige 2010. Vječnik išće još jednu knjigu koja bi ovamo gledala iz daleke budućnosti, ali pitanje je da li ću imati snage da je napišem, jer odjek na koji su naišli Vječnik i El-Hidrova knjiga nije ni blizu mojim nadanjima i očekivanjima i to u meni ubija volju da nastavim pisati…

 

Pokušaji šlampavoga književnokritičkoga unižavanja Vječnikovih vrijednosti, međutim, događali su se na dva fona – estetskom, u smislu kritičarskih insinuacija da je glavni protagonist Vječnika Abdullah Misri el-Bosnawi plošan, plakatan lik, i ideološkom – da je Vječnik metafizička bajka s tezom, vertikalno impostirana. U njemu je Bog, naime, i stvarni i simbolički kapital. Zašto bi to bio razlog za panjkanje svjetonazora upakirano u tobože književnokritičku argumentaciju? Uopće, što misliš o (dis)kvalifikacijama po kojima su duhovne istine anakronizmi, a vjera patrijahalan institut koji se ima protjerati iz književnosti? Ako i malčice pretjerujem, ne može se odreći da je u recentnoj zapadnoj književnosti teško naći naratora konstituiranog na vjerskoj podlozi.

 

Nalazimo se u vremenu potpune halabuke, potpuna sljepila, vremenu u kojem je umjetnost uvreda, kako neki dan reče jedan poznati savremeni domaći dramski pisac.

 

Ti „pokušaji šlampavoga književnokritičkoga unižavanja Vječnikovih vrijednosti“ uglavnom su rezultat pogrešnih, netačnih premisa o romanu, a ponekad se romanu prilazilo i na krajnje surevnjiv, književnom vrednovanju neprimjenjiv način. Ponekad se romanu prilazilo kao da se radi o piscu početniku. Ali čini mi se da Vječnika još niko nije kako treba pročitao, ni oni koju su mu prilazili s ljubavlju i dobrohotno, ni oni koji su mu prilazili s mržnjom i predrasudama. Svima je promaklo da pročitaju ono što piše! Vječniku su svi sudili i presuđivali, niko ga naprosto nije čitao. Što se tiče samoga islama, od devet poglavlja romana samo se jedno, i to sedmo, bavi, uslovno rečeno, islamom, jer sve vrijeme, uvijek pišem samo svoju priču, pa ipak kao da je islam bio nepremostiva prepreka da roman bude pročitan.

 

 

Izvor: Behar, Časopis za kulturu i društvena pitanja, objavio je posljednji intervju s Nedžadom Ibrišimovićem. Razgovarao: Ervin Jahić (Behar), 26.04.2012.
Nedžad Ibrišimović je preminuo 15. septembra 2011. godine.
Intervju prenosimo u cjelosti.