Rodio se u mjestu Tus, u Horosanu, 450. godine po hidžri. Otac mu je češljao vunu i prodavao u rodnom mjestu, a kada mu se približila smrt oporučio je svome prijatelju da pazi na njegove sinove Muhammeda Ebu Hamida i Ahmeda. Rekao mu je tada: “Jako žalim što nisam naučio kaligrafiju. Zato želim da moja djeca nadoknade ono što je meni prošlo, makar potrošili sve što ostavljam iza sebe.”

Nakon određenog vremena, a poslije smrti njihova oca, staratelj je potrošio svu njihovu zaostavštinu pa ih je pozvao i kazao: “Znajte da sam ja na vas potrošio sve što vam je bilo ostavljeno. Znate i da sam ja siromašan čovjek i da nemam čime da vas zaštitim. Smatram da bi vam najbolje bilo da se priključite školi, kao (da ste) učenici, gdje ćete imati nafaku. Tako su i učinili, pa je to bilo uzrokom njihove sreće i počasti. Imam Ebu Hamid bi pripovijedao: “Tražili smo nauku ne u ime Allaha, pa Allah nije dao osim da bude u Njegovo ime.

Prvo znanje je stekao, iz fikha, još u svome djetinjstvu i rodnom mjestu pred Ahmedom ibn Muhammedom Er-Razikanijem. Nakon toga je otputovao u Džurdžan gdje je učio pred Ebu Nasrom El-Isma’ilijem za kojim je, slušajući i učeći, zapisao i neka objašnjenja, komentare i primjedbe. U povratku presreli su ga razbojnici i uzeli sve što je nosio sa sobom. On ih je pratio sve dok mu se nije okrenuo njihov vođa i rekao: “Vrati se ili ćeš stradati!”

Imam Ebu Hamid mu je tada molio da mu samo vrati one njegove spise, jer i tako oni od njih neće imati nikakve koristi! Zatim ga je vođa razbojnika upitao šta su to toliko važni ti spisi, na što je Imam Ebu Hamid kazao: “To su spisi zbog kojih sam putovao iz Tusa u Džurdžan kako bih odslušao predavanja i stekao znanje o onome što je u njima zapisano.” “Kako možeš tvrditi da si stekao znanje o tome a ostao si bez znanja kada smo ti mi uzeli te spise!?”, smijući se reče razbojnik. Nakon toga je naredio da mu se vrate ti spisi.

Imam El-Gazali je tada rekao: “Ovoga je Allah poslao da me naputi kako trebam učiti.”

Pošto je stigao u Tus, svoje rodno mjesto, tri godine je proveo u izučavanju onih spisa koje je ponio iz Džurdžana dok ih nije u potpunosti savladao. Nakon toga je rekao: “Kada bi me sada razbojnici napali, barem ne bih ostao bez znanja (tj. ako bi mu i uzeli spise znanje bi ostalo u glavi).”

Poslije toga putovao je u Nejsabur, gdje je upotpunio svoje znanje iz fikha, usula, logike, filozofije i drugih znanosti. Skoro iz svake oblasti i znanosti napisao je i po jedno djelo. Između ostalih napisao je i: El-Besit, El-Vesit, El-Vedžiz,Mustasfa, Sifa’ul alil, El-Esma’ul husna, Ihja’u nlumiddin itd.

Poslije susreta sa vezirom Nizamul-mulka, i zamolbe da predaje u poznatoj školi “Nizamijji”, Imam El-Gazali je prihvatio molbu i počeo predavati, odmah po dolasku u Bagdad 484.godine po hidžri. Četiri godine nakon toga, kada mu je dojadila slava, čast, ugled i dunjaluk, odlazi na hadždž. Po povratku odlučuje da se ne vrati u “Nizamiiju” za katedru, nego ostavlja brata na tom mjestu. On odlazi u Bejtul-Makdis, a po povratku u Damask osamljuje se u Emevijskoj džamiji, koja je kasnije još prozvana i “Gazalijinom džamijom”, u znak sjećanja na Imam El-Gazalija.

Imam El-Gazali je bio veoma skroman, skrušen i pobožan. U osami je vrlo malo jeo i pio, a mnogo pisao, čitao i slušao, trudio se i borio, ibadetio i molio, tako da je postao primjerom i uzorom za svakoga ko je upute i Dženneta željan.

Imam El-Gazali je ponovo išao u Bagdad, pa u Horasan, gdje je kratko vrijeme predavao u tamošnjoj “Nizamijji”. Nakon toga vraća se u svoje rodno mjesto, Tus, gdje pored svoje kuće drži predavanja iz fikha. Svoj imetak je raspodijelio na škole za učenje Kur’ana, na učenike i pobožnjake. Ustrajavao je u namazu, postu i drugim ibadetima sve dok se nije preselio ka Allahovoj milosti i zadovoljstvu.

Umro je u ponedjeljak, 14.džumadel-ahira, 505.godine po hidžri.

 dzematrahic.ba