Kao sirotinjska djeca, od rane mladosti bili smo upućeni jedni na druge. U početku
nismo baš bili jedinstveni, niti smo baš puno marili za druge. Kako je vrijeme
prolazilo i kako smo zajedno pobjeđivali sve velike bitke i uvijek izlazili kao
pobjednici, i naš odnos je bivao sve bolji. Već u ranom stadiju naše spoznaje
ovog malog komada svemira iskazali smo se kao posebni stanovnici ovog komada
zemlje, jednostavno, postali smo jedno tijelo.
Na našem fakultetskom studiju dosegli smo poseban nivo prijateljsrva. Tada smo već skontali da kada smo zajedno, da smo "opasni" po okolinu, jer već tada se dešavalo da kada jedan od nas priča, kao da svi drugi pričaju. Činilo se da nema prepreke koju zajedno ne možemo savladati. Često nam se dešavalo da se zaljubimo u istu djevojku i onda smo bivali na suprotnim stranama određeni period, a onda bismo odlučili prepustiti je nekom trećem, jer " ona nas ne zaslužuje", a sve radi nemogućnosti da dugo budemo razdvojeni.
Ovo je samo jedna pozitivna priča o prijateljstvu jedne grupe, o njihovoj međusobnoj ljubavi, slozi, razumijevanju, koje traje godinama, ali, nažalost, ima i onih negativnih, koji su sastavni dio naših života.
Uglavnom, svi mi imamo "raju" iz djetinjstva, iz osnove škole, iz srednje, s fakulteta, s posla, iz komšiluka, sa svima njima družimo se i živimo, ali pitanje je kakva su to prijateljstva. Jesu li to samo prijateljstva iz interesa, šta bi se desilo da nas neko od njih pozove kada je u teškoj situaciji, kada mu treba pomoć?! Vjerovatno bi tada našli hiljadu i jedan razlog da nas zaobiđe. Možda bismo za njega mogli skontati i koga još može zvati da mu pomogne, ali samo da nas pusti na miru.
Ne znam da li ste primijetili da je sve više ljudi koji sami piju kahvu po kafićima ili raznim centrima, da je sve više onih koji imaju kućne ljubimce, koji komuniciraju s njima kao da su ljudska bića. To predstavlja samo blijedi pokušaj da se smanji usamljenost, jer su ljudska bića ipak nezamjenjiva.
Potreba čovjeka za iskrenim prijateljima nije ništa manje važna od drugih njegovih neophodnih potreba. Ljudi su, kao društvena bića, prirodno upućeni jedni na druge. Vrlo je teško sam savladati sve prepreke i iskušenja koje život sa sobom nosi. Naravno, vrlo je važno znati izabrati prave ljude, koji će te okruživati i na koje ćeš se moći osloniti u svim situacija.
Da bi imao iskrenog prijatelja, potrebno je da i sam nekome budeš iskreni prijatelj, potrebno je da se jedni s drugima saosjećamo u našem bolu i radosti, jer činjenica je da ko ne plače zbog plača svojih prijatelja i ko se ne smije zbog radosti svojih prijatelja, ne može se ni smatrati iskrenim prijateljem.
Mi možemo tvrditi da ona stara narodna, koja kaže: "S kim si, takav si", nije istinita, ali činjenica je da svi mi, s vremena na vrijeme, padamo pod utjecaj svoje okoline i svojih prijatelja. Slažem se da ne treba generalizirati, uvijek ima izuzetaka, ali smo mi, u većini slučajeva, ono što su i naši prijatelji. Zato je važno s kim se to mi družimo, s kim se to druže naša djeca. Imamo li iskrene prijatelje koji nas podstiču na dobro ili su to intersdžije, koje su tu samo iz interesa i koje se smiju našim padovima?
Mi moramo paziti s kim se družimo, jer ako su naši prijatelji pozitivni, ako su njihove misli pozitivne, a to vuče da su takve i njihove riječi, na kraju su i djela pozitivna i dobra. U suprotnom, imamo loše misli "naše raje", koje na početku postaju riječi, a poslije djela.
Pouke radi, na kraju bih želio s vama podijeliti jednu poučnu priču, koju sam nedavno pročitao. Naime, neki je čovjek htio kupiti magarca, pa ga najprije uze da ga iskuša. Dovede ga među svoje magarce i ostavi uz jasle, a on napusti ostale i smjesti se uz najljenijega i najproždrljivijega magarca, ništa ne radeći. Čovjek mu na to namaće ular i vrati ga njegovom vlasniku, pa kada ga ovaj zapita kako ga je tako brzo uspio procjeniti, upade mu u riječ: "Ne trebam ga ni iskušavati, znam da je onakav kakvog je sebi, među svima ostalima, druga izabrao."
Piše:Elvir Čolak/Novo vrijeme