Tradicionlane vrijednosti bošnjačke porodice su brojne. Prvo i osnovno, treba uzeti u obzir da je porodica stub cijeloga društva. Tradicijalno porodica ima veliku ulogu. Kod nas, u Bosni, postojale su porodice od ugleda. Ugled je bio jedna od bitnijih stvar. Porodice su bile velike, imale su veliki broj članova. Baš ti članovi, rodbina, bili su na okupu, kao jedno. Rodbinske veze su bile jake. Međusobno poštovanje, gajilo se među članovima. Znalo se ko je za što zadužen. 

            Otac je bivao glava porodice. Naravno onaj koji doprinosi, taj i vodi politiku. On je bio najvažniji i najdeblji stub porodice. Zaštita i protekcija. Izgrađivao je ugled u društvu, privređivao. Podučavao djecu i učio ih i usmjeravao na pravi put. Bio kadija, pravilno rasuđivao i donosio odluke, u dobrobit svih. 

            Majka je bila kao srce. Srce koje stalno kuca, a po najviše za najmlađe. Srce koje svaki dan kucalo za tu kuću. Njena dužnost, bivala je obavljati poslove kućanice. Svaki dan bi ispratila muža (oca), dočekala ga. Djecu bi budila ujutru. Raspoređivala im kućne poslove. Spremala, kuhala, prala. Pa zar joj netreba biti zahvalan za sve to. No pored toga, pored svih tih poslova, ona je učila djecu vjeri. Pokazivala im, svojim praktičnim primjerom, kako vjernik treba da se ponaša. Pored majke i otac je doprinosio, tome duhovnom odgoju. 

            Djeca, ko djeca, uvijek nestašna. Puna igre i sreće. Dani su im prolazili, u tako divnom okruženju. Tada je to okruženje bilo divno. No danas na žalost, slabo ga gdje možemo pronaći. 

            Običaji i tradicije bošnjačkih porodica imaju veoma važnu ulogu u našem društvu. Prvenstveno čega se treba dotaći je bošnjačke nošnje. Naša nošnja, narodna nošnja, je jedna od rijetkih, kojom se možemo ponositi. Ti divni dukati, mahrame, dimije krasili su naše djevojke stoljećima. Krasili su naše žene i majke. Prikrivali im bore i pokazivali osmijeh na licu. A momački prslik, čakšire i fes, bili su simbol odvažnosti godinama. Ta nošnja, proistekla je iz duha islama, što je jedan od brojnih dokaza da je islam već odavno tu, među bošnjacima. 

            Pored nošnje, tu je i kahva. Bosanska kahva koja se uvijek ispijala sa užitkom, ponekada uz lokum. Ponekada u društvu, na sijelu ili na nekoj proslavi. Između ostaloga, treba pomenuti i bosansku kuhinju, koja sadrži tako divna i mirisna jela. Koja sadrži izobilje i bogatstvo i poznati je simbol naše tradicije i ovdašnjeg prostora. 

            U svakom slučaju, tu su i zanati koji se gaje već desetljećima. Nekadašnje čaršije u kojima su zveckali čekići, u kojima se prodavala najfinija svila, u kojima su se šila odjela, bile su prepune tih malih zanatskih kućica. 

            Bosanska kuća, jedna je od znamenitosti. Kuća uvijek ispunjena veseljem, ljepotom koju je vrijedna ruka majke održavala uvijek tako lijepom. Kuća koja je imala miris dunja koje bi se čuvale negdije na vitrini. Ta kuća ujedno je predstavljala i simbol porodice. 

            No, sve na stranu, ono što se već, skoro najduže gaji je naša vjera, kojom možemo da se ponosimo. Možemo biti sretni što smo u njoj. Trebamo biti zahvalni našim roditeljima što su nas podučili njoj. Vjeri, divnome islamu. Islam je na ovim prostorima od davnina. Zapravo on i jeste uzrok svim ovim ljepotama koje označavaju naš integritet. Islam je tu, uz njega su vezane brojne tradicije poput Bajramskog veselja, Ramazana, iftara i brojnih drugih 

            Rastegnu se ovo poprilično. Ali nešto treba još pomenuti. Nešto tako divno, što su nas naučili naši očevi i majke, a njih njihovi očevi i majke. Nešto što se prenosi od pamtivjeka. To nešto je plemenito i dobro srce i duša. Ta dobrota koje nema kilometrima nadaleko. Nešto čime se ovaj narod odlikuje.

  foto ilustracija