Prvo bi prebrala  sirova zrna kahve. Nije moglo biti onih s promijenjenom bojom. Moralo se paziti da ne ostane kakv kamenčić ili nešto slično. Imala je svoje načine da dodatno očisti pripremljene pregršti za jedno prženje. (Eh,gdje li sve lopatama kupljena?) Kad je bilo vrijeme lpženja vatre u kući,sipala bi zrna u šiš.

 Ona sjedi, strpljivo okreće namješteni šiš desno pa lijevo. To traje. Onda se začuje pucketanje pa je nadalje jođ pažljivija s namještanjem žara. U jednom trenutku,izmakne šiš i otvara vratanca na vrhu,mašicama,vješto,uhodanim pokretima. Izviju se pramenovi pare i dima zasićenim mirisom koji bježi na sve strane. Vratit će šiš na žar,a možda i neće. Istresa njegov vreli sadržaj na pripremljeno mjesto kad je zadovoljna bojom prženih zrna,prekriva da se „oznoje“.

 Došli su gosti. Onda kad su vać na sećijama,polahko piju njene napitke (smreka, ili limunada, možda sok od drenjka, od ružinih latica ili višanja iz avlije), ona skida mlin s čivijice,svlači njegovu „košuljicu“ i zasipa kahvu. Uz lagahne uvodne teme ovog sijela,moja mati će polahko mljeti i razgovarati. Vidim joj ruke na mlinu,koso oslonjenom na struk. Vidim prsten na kome bljesne brušeni kamenčić u nekoj sekundi,zarobljenom zrakom svjetlosti u svojoj prizmi. Na šporetu zastruji voda,proključat će za koji tren. Mlin se drugčije „glasa“ kad se naprazno okrene,samljela je u pravi čas.

 Gostima,vidi se,pripreme već nešto znače. Kahva koja se polahko sprema nadomak njihovih pogleda,koja zamiriše prije nego što mama prinese vrelu vodu džezvi ili ibričiću,obećava pravi užitak. Kahvenisanje će se oduljiti u razmjeni toplih i mudrih riječi. 

Meliha Terzić 

Izvor,Magazin za ženu i porodicu,Bosanska Sumejja,broj 46