Još se uvijek sjeća kojim je bojama nacrtao svoj osmijeh. Baš kao đerdan, pozvane slike sjećanja se počinju nizati. Dječiji san u drhtavoj neninoj ruci, samo na trenutak dok ne utekne u zov drugog nestašluka. Naborana koža, garave mrlje od uglja, ugravirane linije što se godinama nižu jedna na drugu, izobličeni brežuljci malo prije prsta po kojima smo nekada učili brojati mjesece, šaljiva igra sitnih nabora i urezani trag tamo gdje je nekada bio prsten. Ruka. Topla. Sitna. Još uvijek mokra od abdesta. Tutanj koraka po daščanom podu, maleno stopalo osjenčeno zemljom pokupljenom u dvorištu. Mora da je pretrčavalo avliju bez nenine nanule, ili je ona ipak negdje u trku skliznula s njega. Sjeća se i u kojem je ritmu oluk iscrtavao krov kuce, pa se spuštao u cvijetnjak, tačno tamo gdje je mahovina ozelenila zemlju. Tada je zrak mirisao na pupoljke ruža i na smokvu što je rasla odmah ispod prozora. Niko tačno ne zna kako je ta smokva uspjela da odoli hladnim zimama. Niko se nije ni pitao. Sjećanje se otima obrisima kuće i ide dalje niz dvorište. S lijeve strane, vojnički uredno naslagana drva. Uvijek se spremalo više u rezervi, jer je svaka nova zima mogla neočekivano da postane toliko hladna se hladnija ne pamti. Ritam cjepanica ponekad bi narušio neki panj, nepresječen, možda nađen na putu pa sklonjen u utočište najlona. Tu na dnu dvorišta, odmah pored borovnica, na zemlji položena tabla za crtanje. Nije to bilo kakva tabla. Odlomljeni dio špere, nekada dio okvira velikog ormara, ukrašen prvim pokušajima đaka da savlada linije. Odmah pored posljednjeg slova, napisanog nezgrapno, bio je crtež. Iscrtana pojednostavljena replika slike što je krasila zid nenine sobe. Kako se on samo divno sjećao tog crteža. Prava mala umjetnost. Džamija, sa velikim vratima, lijepo uokvirenim, nacrtanim tačno na sredini i pokoji prozor asimetrično poredan po fasadi. Svaki je prozor u svoj svojoj razigranosti imao drveni okvir sa prečnicima po sredini. Fasada čista, bez prepoznatljive igre geometrijskih formi po sebi. Pa onda kupola sa jasno pobrojanim rebrima, bakrena, baš  kao ona na slici. Na vrhu kupole polumjesec koji u svom naručju čuva zvijezdu. Iza kupole je virio dio munare, vitke, dostojanstvene, vinute u nebesa sa jasnom porukom. Džamija je bila tačno onakva kakvu je nena crtala. Iz sehare sjećanja je izvirila godinama poslije, daleko od otadžbine, daleko od mirisa domaćeg hljeba, sušenog sira i zvuka nanula po izlomljenom betonu.

Grad Vjetrova. Lijepo ime velikog grada. Kamena gajba isklesana u mnoštvu sivih blokova, na udaru vjetrova pored puta,  što nose snove u daleke nizije. Ulice izvještačene, pretrpane istim zabrinutim licima. Vozovi, krediti, satovi, natovareni na tijela bez boje, bez ideala. Znaš, tu ti niko nikome ne zna ime. Nikoga nije briga. Nema djece sa kraja mahale da u svom halu nasmiju drveće pored puta. U Gradu Vjetrova je sve unificirano, jednako i strepi da ne iskoči iz kolosijeka davno formiranih rituala. Misli su, bez plime i oseke, usječene u svoje sopstvene obale. Isti osmijeh, razvučen do pola usana. Nivo uvijek jedan, preslikavan iz dana u dan. Stari obojeni kanvas. U rubu kanvasa, namjerno sakriven, mali arapski harf. Izblijedio, ali uspravan, krije u sebi svu divotu jedne vjere. Islam u dalekoj zemlji.

On, koji se između kamenih blokova kretao istim stopama ugraviranim u betonske staze, tog je dana bio izbačen iz blijedog kolosijeka svakodnevice. Ono što je danas vidio, povratilo je sjećanja na mirise stare mahale, neninu oronulu ruku i sliku džamije sa bakrenim krovom. Sada se nalazio u jednoj drugoj stvarnosti, maloj učionici ukrašenoj mozaicima živih boja, punoj glasnog smijeha malenih đaka, čiji su roditelji, tražeći utočište od rata, dospjeli upravo u taj grad. Danas je on bio učitelj. Dok je navlačio osmijeh za još jedan početak radnog dana, đake je pozvao da svoju šarenu kreativnost prenesu na papire, crtajući džamiju. Dok je iščekivao kraj zabavne igre crtanja, pažnju su mu privukle dvije djevojčice. Razgovarale su tiho, ali je svako slovo, jasno nošeno učionicom, rezalo okove tišine. Sa malenih usana, gotovo sakrivenih ispod plavih uvojaka, prešle su riječi: „Ovdje si nešto zaboravila nacrtati.“ Izgovarajući ih, sa pogledom punim sjaja i želje da pomogne, svoju je malu ruku prebacila na crtež i na nacrtanu vitku munaru, dodala je dvije snažne linije koje je zamalo ne slomiše. Krst. Osjetio je kao da je sva težina krsta prešla na njegovo lice, koje se zamalo zapalilo od stida. Oči su se u trenutku našle u staroj neninoj avliji, na tabli za crtanje, bačenoj odmah pored borovnica. Ugledao je i oluk, koji je uokvirio krov kuće, mahovinu, cjepanice, čak i drvo smokve. Sada je znao kako je smokva uspjela da ostane živa čak i u najhladnijim zimama. Srce mu se napuni tugom. Džamije sa bakrenim krovom nije bilo u Gradu Vjetrova, daleko od otadžbine. Nije više bilo ni nene, koja je žurnim koracima hodala po izlomljenoj ploči. Tek je sada osjetio svu toplinu njene izborane ruke, mokre od abdesta, koja ga je učila da crta džamiju, sa munarom, visoko podignutom, dostojanstvenom i mjesecom što u svom naručju čuva zvijezdu. Na pleća mu je pala i težina odgoja djeteta, budućeg lidera ummeta, prvaka, najboljeg prijatelja, najprijatnijeg komšije i najvećeg stručnjaka, u tuđini, čije su ulice puste bez džamija. Postalo mu je jasno, ko će, ako neće musliman, na ulice tamnih i gluhih gradova iznijeti osmijeh i pozivati na dobro. Ko će unijeti boje u sive dane natovarene brigom i razbijati tugu dunjalučkih okova. Veliki je zadatak pomoći izgraditi zdravu ličnost pojedinca, upravo onoga koji će dio neninog odgoja da nosi u sebi i ponudi drugima, da dobrim djelima ozeleni mrtve predjele i donese radost, da korisnim znanjem obogati zajednicu i da svojom vjerom u izblijedjele kanvase naših ulica unese nur, imajući na umu da je dobro odgojen pojedinac temelj ummeta.

Prenuo se. Ustao je od stola i sa osmijehom prišao malenim djevojčicama. Uzeo je gumicu, obrisao krst i na visoku bijelu munaru nacrtao mjesec i zvijezdu. Djevojčice su ga zadovoljno pogledale i nastavile zabavnu igru crtanja, a on je spokojno prihvatio izazov prenošenja znanja i pomaganja u formiranju kompletnih pojedinaca.

Piše:Maida Halilović

Napomena:Literarni rad koji je nagrađen za prvo mjesto (srednjoškolci-studenti) koji je Medžlis islamske zajednice Brčko organizovao povodom Dana džamija u BiH pod nazivom „Džamija u mom srcu“ 2014.godine.