Koncem marta i tokom aprila 1992. godine valovi izbjeglica iz Bosanskog Šamca, Bijeljine, Zvornika, Janje, sela Diviča, Kozluka, Šepka, Snagova, Kaludrana, Jusića i ostalih semberskih i podrinjskih mjesta slivaju se u Brčko, a zatim preko mosta odlaze u Gunju i nastavljaju put diljem svijeta.

Na hiljade ljudi. Hiljade bolnih i jezivih priča o zvjerstvima četnika, dojučerašnjih susjeda i neke čudne vojske. Priča o masakrima, silovanjima, premlaćivanju, pljački, izgonima nesrpskog življa iz kuća i stanova.

Izbjeglice iz Zvornika u strahu pričaju o masovnim ubistvima njihovih sugrađana koje srpski zlikovci odvode na Crni Vrh i Kazanbašču gdje su već ranije bile iskopane masovne grobnice. Skoro svi od reda spominju nekog Radakovića iz Malog Zvornika kao najvećeg krvoloka. Jedan pak Zvorničanin priča kako su Srbi tražili familiju doktora Jahića, ali su mu u kući samo našli svastiku koja je došla iz Sarajeva. Prvo su je svi od reda silovali, a potom je ubili.

Brčaci su gledali egzodus žitelja Posavine, Podrinja i Semberije čija je jedina krivica bila ta što nisu Srbi. Gledali su Brčaci izbjeglice i prognanike

kako dolaze autobusima, kamionima, traktorima, zaprežnim vozilima i pješke. Čitave kolone nesretnih, ožalošćenih, kolone izmučenih, koji sa vrećicama u ruci napustiše svoja ognjišta. Prizori mučni i zgražavajući svakom normalnom ljudskom biću... Gledali su i nisu ih dočekivali kao Srbe iz Republike Hrvatske i Slovenije, sa toplim čajem, ćebadima, hranom, nuđenjem gostoprimstva, ljudskim riječima utjehe...

Nisu zbog toga što su Brčaci i sami se sklanjali, zbunjeni, zabrinuti i u strahu. Nisu i zbog toga što se, ovaj put, nije oglasila propagandna mašinerija brčanskog SDS-a , kao u prethodnom slučaju o ugroženosti "jadnog i nenaoružanog srpskog naroda". I sami čelnici brčanskog SDS-a bili su zatečeni masovnošću zbijega muslimanskog stanovništva i nisu imali vremena i prigodne izjave i parole o osudi ovih zločina te time naivnim Brčacima objasniti šta se to, u stvari, uistinu zbiva.

Lako je bilo osuditi "ustašku Hrvatsku" za zločine nad Srbima. Šta sada reći o zločinima Srba nad nedužnim bošnjačkim i hrvatskim narodom?

Izbjeglice su uzalud upozoravale Brčake kako se među uniformiranim i naoružanim pripadnicima "jugoarmade", koji se mirno šeću brčanskim ulicama, prepoznali Božu Davidovića iz Zvornika, Vaju Šaktića iz Kozluka, Milana Simića, zvanog "Ćevap", ubice iz Zvornika i okolnih sela, Kostu Kostića, koljača iz Modrana i druge zlikovce.

Tek tada i Brčaci polako počeše napuštati grad. Mnogi odlaze u susjednu Hrvatsku preko još uvijek prohodnog savskog mosta, a veliki broj odlazi u susjedna sela oko Brčkog - Brku, Maoču, Rahić, Zovik, Islamovac, Bosansku

Bijelu... samo što dalje od grada.

Četnici su odavno među nama "Arkanovci", "Šešeljevci", pripadnici Specijalnih postrojbi srbijanskog MUP-a tzv. "Crvene beretke" i drugi odavno su bili u Brčkom. Za to vrijeme pomno su registrirali prebivalište i adrese brčanskih članova SDA, HDZ-a, MBO, SDP - političare, viđenijih i imućnijih Brčaka, pratili njihova kretanja, otvoreno u vježbama inscenirali zauzimanje grada i značajnijih poduzeća, te vršili obuku pripadnika srpske teritorijalne obrane u okolnim selima.

Brčko se počelo prazniti, postajati avetinjski grad. U aprilu se održava nekoliko sjednica i brčanskog Izvršnog odbora kao nekoliko zajedničkih sjednica predstavnika parlamentarnih stranaka, Službe javne sigurnosti,štaba Teritorijalne obrane na kojima se raspravljalo o političko-sigurnosnoj situaciji.

Na tim sastancima donesen je i zaključak da se pod hitno formiraju mješovite komisije od predstavnika najutjecajnijih članova nacionalnih stranaka, koje će učestvovati u radu na sastancima mjesnih zajednica, te da se sva sporna pitanja među nacionalnim strankama rješavaju razgovorima kako bi se izbjegli bilo čime ishitreni potezi i time narušila povoljna političko-sigurnosna situacija u brčanskoj općini.

Na jedan od zaključaka, da se na svim punktovima u gradu i na prilazima grada, postave pojačane mješovite patrole, odmah je reagirao dr. Milenko Vojinović Beli. Ne bez razloga.

Odavno gradom kolaju priče kako se iz brčanskog garnizona JNA, pod okriljem noći, kamionima odvozi oružje i oprema u obližnja srpska sela.

Zatim, kako u Garnizon dolazi neka čudna vojska koja se viđa po kafićima, gostionama, kako u grupama obilaze grad raspojasani i bez kape, sa nekim spiskovima obilaze stambene zgrade u društvu sumnjivih Brčaka srpske nacionalnosti Predraga Bojanića Peđe, Boška Maričića, Milenka Gatarevića Bolera, Stanka Pajkanovića, Predraga Obrenovića Šicera, Milenka Delića Pilketa i drugih. Doktor Vojinović se, dakle, uplašio da se prljava rabota SDS-a prerano ne otkrije.

Posljednja sjednica Savjeta za narodnu obranu nije do kraja pretresla neka važna pitanja, pa je dogovoreno da se u narednih nekoliko dana ponovo održi.

Prošao je određeni rok, a sjednica nikako da se održi, pa je SDS i ovaj put, kao i obično, dobio na vremenu kako bi do kraja mogao isplesti paukovu mrežu oko Brčkog.

Za to vrijeme u Ražljevu, srpskom selu nedaleko od Brčkog, poznatijem kao ustaničkom selu iz vremena Narodnooslobodilačkog rata, događaju se

neke čudne stvari o kojima mi je jedan moj poznanik, Srbin, koji je radio u brčanskom "Remontu", pričao:

- Nisam mogao više izdržati. Pod izgovorom da idemo u rezervu uputili su nas polovinom marta 1992. godine u Ražljevo. Imali smo svakodnevna predavanja na kojima nam je trubljeno o islamskom fundamentalizmu, kako ustaše oštre svoje noževe da završe posao koji su započeli 1941. godine...

Nekako sam to i podnosio. Mislio sam - pričajte vi što hoćete i koliko hoćete, ja o svemu tom imam svoje mišljenje. Ali, kod polupismenih seljaka te klice zla naišle su na pogodno tlo. Pogotovo kada je govoreno kako će Muslimani biti trećeg, a Hrvati drugog reda. Ni narodom ih nisu nazvali, te da će njihova imanja i imovina pripasti srpskom narodu... kako će Muslimani i Hrvati biti srpske sluge. Naravno, oni koji prežive. Instruktori su naročito naglasili:

- Upamtite, vi ćete biti sudija, porota i krvnik. Vaše najjače oružje neće biti ni artiljerija ni tenkovi nego strah koji treba širiti oko sebe i sa kojim se obilato morate koristiti. Dakle, ŠIRENJE STRAHA, a to je premlaćivanje, pljačka, silovanja, noćne posjete. CILJANA UBOJSTVA, to su likvidacija uglednih Brčaka, školovanih ljudi, političara i mladih i na kraju UBISTVA ZA ODMAZDU - ili, kratko rečeno, OSVETA.

Svojim sam ušima slušao kako neki od njih škripe zubima i govore:

Jebaćemo im majčicu!

Poslije toga rekli su nam da sutra idemo na praktičnu obuku. Otišli smo na teren. Tu odmah kod Ražljeva, koje mještani zovu Bare. Bila je zima i voda se zaledila. Iz kamiona instruktori, Saša Stojanović, koji je došao iz Osijeka, te Božo i Radivoje Božić, koji su došli iz Beograda, izvadili su nekoliko kaveza sa psima i mačkama i pokazaše nam kako da ih zakoljemo, uz napomenu da je, kada savladamo vještinu i tehniku klanja ovih životinja, zaklati čovjeka prava igrarija.

Ja nisam mogao ni da gledam, a kamoli da učestvujem u tome. Mnogi jesu. Mislim da je taj put poklano oko 20 pasa i mačaka, toliko je leševa bilo na zaleđenoj bari. Kad je ova obuka obavljena, rečeno nam je da ubijemo najboljeg prijatelja Muslimana ili Hrvata i da će poslije toga biti sve lakše.

Sutradan sam krišom napustio "rezervu" i bez ikakve odjave kod naših instruktora iz "Crvenih beretki", koji su, ustvari, bili specijalci srbijanskog MUP-a, utekao iz Ražljeva i vratio se u Brčko, ispričao mi je moj poznanik.

Kasnije ću, iz veoma pouzdanih izvora, saznati da su sve ove pripreme i obuke izvodili specijalci - instruktori Dragana Vasiljkovića, poznatijeg kao kapetan Dragan. Njegovi specijalci - instruktori u brčanski Garnizon JNA došli su već krajem novembra ili početkom decembra 1991. godine za koje vrijeme su, sem obuke brčanskih Srba, oformili i specijalnu jednicu lokalnih "Crvenih beretki" u koju je ušao veći broj domaćih Srba.

Po izbijanju rata jedan broj pripadnika ove jedinice prešao je u miliciju, dok su ostali i dalje bili u sastavu "Crvenih beretki" koje su, u međuvremenu, narasle na skoro osamdeset ljudi. Okosnicu ove jedinice sačinjavali su Draganovi specijalci - instruktori Božo Božić, Rade Božić, Simo Radovanović i Serđo.

Autor:Admir Posavljak

dzematrahic.ba 

U nastavku feljtona:Preimenovanje JNA u četničke postrojbe