Izbor tekstova balada

 

“Hasanaginica”

 

Što se bjeli u gori zelenoj?

Al' su snjezi, al' su labudovi?

Da su snjezi, već bi okopnuli,

labudovi, već bi poletjeli;

nit' su snjezi, nit' su labudovi,

nego šator age Hasan-age:

on boluje u ranami ljutim.

Oblazi ga mater i sestrica,

a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,

ter poruča vjernoj ljubi svojoj:

"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,

ni u dvoru, ni u rodu momu!"

Kad kaduna r'ječi razumjela,

još je jadna u toj misli stala,

jeka stade konja oko dvora,

i pobježe Hasanaginica,

da vrat lomi kuli niz pendžere.

Za njom trču dvi ćeri djevojke:

"Vrati nam se, mila majko naša,

nije ovo babo Hasan-aga,

već daidža, Pintorović beže!"

I vrati se Hasanaginica,

ter se vješa bratu oko vrata.

"Da, moj brate, velike sramote,

gdi me šalje od petero dice!"

Beže muči, ne govori ništa,

već se maša u džepe svione,

i vadi njoj knjigu oprošćenja,

da uzimlje potpuno vjenčanje,

da gre s njime majci uzatrage.

Kad kaduna knjigu proučila,

dva je sina u čelo ljubila,

a dv'je ćeri u rumena lica.,

a s malahnim u bešici sinkom,

od'jeliti nikako ne mogla,

već je bratac za ruke uzeo,

i jedva je sinkom rastavio,

ter je meće k sebi na konjica,

s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,

malo vr'jeme, ni nedjelju dana,

dobra kada i od roda dobra,

dobru kadu prose sa svih strana,

da najveće imoski kadija.

Kaduna se bratu svomu moli:

"Ah, tako te ne želila, braco!

Nemoj mene davat za nikoga,

da ne puca jadno srce moje,

gledajući sirotice svoje!"

Ali beže ne hajaše ništa,

već nju daje imoskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše,

da njoj piše listak, b'jele knjige,

da je šalje imoskom kadiji:

"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,

a u knjizi l'jepo te moljaše,

kad pokupiš gospodu svatove,

dug pulduvak nosi na djevojku,

kada bude agi mimo dvora,

nek' ne vidi sirotice svoje!"

Kad kadiji b'jela knjiga dođe,

gospodu je svate pokupio,

svate kupi, grede po djevojku.

Dobro svati došli po djevojke,

i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora,

dvi je ćerce s pendžera gledahu,

a dva sina prid nju izhođahu,

tere svojoj majci govorahu:

"Svrati nam se, mila majko naša,

da mi tebi užinati damo!"

Kad to čula Hasanaginica,

starišini svatov' govorila:

"Bogom brate, svatov' starišina,

ustavi mi konje uza dvora,

da darujem sirotice moje!"

Ustaviše konje uza dvora.

Svoju dicu l'jepo darovala:

svakom sinku nože pozlaćene,

svakoj ćeri čohu do poljane;

a malomu u bešici sinku,

njemu šalje u bošči haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,

ter dozivlje do dva sina svoja:

"Hod'te amo, sirotice moje,

kad se neće smilovati na vas,

majka vaša srca arđaskoga!"

Kad to čula Hasanaginica,

b'jelim licem u zemlju udrila,

uput se je s dušom rastavila,

od žalosti, gledajuć' sirota!

 

(Izvor: M. Maglajlić. “Što se bjeli u gori zelenoj ?” Usmena balada Bošnjaka. Sarajevo: BZK “Preporod”, 1995. 297-300.)

 

Jedna varijanta zabilježena u Gori  na Kosovu

ŠTO SE BELI, NANE, VO GORANE

 

- Šo se beli, nane, vo gorane,

vo gorana će češma studena,

da l`se bulje eli sa snegoi?

-Da se bulje bi se pomičile,

da se snegoj bi se istopile,

toku mi se dva bela čadora.

Pod čadori bolen Asan leži,

kol`ko leži, tol`ko naračuje:

-Da mi dojde mila mua mati,

da mi donese, mati, ponadije,

da pokani bolen Asan-aga!

Dojde mati, nešto ne donese,

Asan-aga mi se oponiči.

Kol`ko leži, tol`ko naračuje,

da mu dojde mila sestra,

da mu donse studena vodica!

Sestra dojde, ništo ne donese,

Asan-aga souze go projdoa.

Kol`ko leži, tol`ko naračuje,

da mu dojde verna ljuba,

da otrese bounomu postelja!

Dojde ljuba bounogo da polja,

bolen leži aga Asan-aga,

postelja mu ga preposlala,

jedva živa mi go podignala,

niz košće mu trafke prouniknale,

niz rebra mu pilića letaje,

kroz uši mu se videla gledaje,

vo sred perčin jena ljuta zmija.

Doletele orli i gavrani,

da mu pijet boune crne oči.

Eno ide jeno morsko pile,

vo kljun nosi studena vodica

da napoji bolen Asan-aga.

 

(Izvor: Harun Hasani: Goranske narodne pesme. Priština, Jedinstvo,

1987. 196-197.)

 

Kći mjesto oca išla na vojsku

 

U onoga age Hasanage,

Pozvaše ga na carevu vojsku,

Al' u age sina ne bijaše.-

Devet šćeri na čardaku veze.

I on ode na gornje čardakle:

„Moje šćeri, moje košutice,

Koja ćete za babu na vojsku?“

Progovara Šahbegijamlada:

„Iđi, babo, u novu čaršiju,

Pa mi kupi vojničkoga konja,

Kupi meni vojničke haljine,

Ja ću ići za te vojevati“.

I on ode u novu čaršiju,

Pa joj kupi vojničke haljine,

Pa joj kupi vojničkoga đogu.

Opremi se Šahbegija mlada,

Ona krenu poljem zelenijem,

Ona ode na carevu vojsku.

Vojevala devet godin' dana,

Mani bile bosanske spahije,

I odoše pa caru kazaše:

„Aman, care, aman, patišahu,

U vojsci nam neznana delija,

Trup junački, pogled djevojački“.

„A vi id'te na polje zeleno,

Pa se skačte skoka junačkoga.

Ako ona bude ženska glava,

Neće moći vama preskočiti“.

Redaše se bosanske spahije,

Dođe reda Šahbegiji mladoj.

Jedno skoči, mal him ne preskoči,

Drugoč šćede pa joj ne dadoše.

I odoše caru pa kazaše:

„Aman, care, aman patišahu,

U vojsci nam neznana delija,

Trup junački, pogled djevojački“.

„A vi id'te na polje zeleno,

Bacajte se kamena s ramena.

Ako ona bude ženska glava,

Neće moći vama prebaciti“.

Redaše se bosanske spahije,

Hitaše se kamena s ramena,

Dođe reda Šahbegiji mladoj.

Jednoč hiti, mal him na prebaci,

Drugoč šćede pa joj ne dadoše.

I odoše caru pa kazaše:

„Aman, care, aman patišahu,

U vojski nam neznana delija,

Trup junački, pogled djevojački“.

„A vi hajte u vruće hamame,

Ako ona bude ženska glava,

Neće smjeti s vama u hamame“.

Grlom viče Šahbegija mlada,

Ona viče slugu Husejina:

„Husejine, moja vjersna slugo,

Kad ja pođem u vruće hamame,

Ti povikni grlom bijelijem:
-Ima l' ovđe Šahbeg Dizdarage?

Vlasi su mu kulu zarobili,

Stara oca s konj'ma prigazili,

Staru majku nadžacima bili“.

Kad je pošla u tople hamame,

Grlom viče sluga Husejine:

„Ima l' ovđe Šahbeg Dizdarage ?

Vlasi su mu kulu zarobili,

Stara oca s konj'ma prikazili,

Staru majku nadžacima bili“.

Povrati se Šahbaz Dizdaraga,

Pa pojaha debela đogata,

Pa se krenu niz široko polje.

Bog ubio ortahovu gran,

Zaklvači je do oraha grana,

Ukide joj kalpak i čelenku,

Prosuše se sitne pletenice.

Gledale je bosanske spahije:

„Vojevala devet godin dana,

Ne bjehosmo kader obljubiti,

Uteče nam glavita djevojka“.

Kol'ko su se oni udarili,

Mor im čoha na koljenu puca.

(Alija Nametak. Od bešike do motike. Sarajevo, 1970., str. 100-102).

 

KAKO PEIMANA KĆI DIZDAR-AGE IZMIJENI OCA IDUĆ`

NA CAREVU VOJSKU, I KAKO OTKRI CAREVIĆU MUJU, 

I ZA NJIME OTIDE U NOVOME GRADU

 

Često knjige k Bosnu prihodahu.

Od Stambola grada bijeloga,

Ka Novomu, starcu Dizdar-Agi:

"Hod` na vojsku, starac Dizdar-ago!"

Kad su starcu knjige dopanule,

Knjige šti, a suze prolijeva.

Pitala ga kćerca Peimana:

"Šta je tebi, babo, dobro moje?

Prije ti su knjige dohodile,

Ali n`jesu tako žalostive."

"Ostan` me se, drago d`jete moje!

Car me zove da idem na vojsku.

Je ne mogu ni k đamiji poći,

Velikom se Bogu pomoliti,

A kamo li da vojujem vojsku!"

Peimana babu odgovara:

"Muč` ne boj se, babo, dobro moje!

Nu mi skroji delinske haljine,

Kako nose u Novom spahije,

I kupi mi konja od mejdana,

I daruj mi roba Dilavera,

Ja ću poći za tebe na vojsku."

Brzo je je babo poslušao,

On jom kroji delinske haljine,

Kupio jom konja od mejdana,

I dava jom roba Dilavera;

Pođe mlada u cara na vojsku,

Ona je mlada robu govorila:

"Ne zovi me Peiman djevojkom,

Neg` me zovi Peiman spahija."

Vojevala devet godin` dana,

Niko ne zna, da je ženska glava,

Kad je bila deseta godina,

Domišlja se careviću Mujo,

Ter je babu svomu govorio:

"Šta imamo Peivan spahiju,

Sve bih rek`o da je ženska glava,

U nje je lišce kako u djevojke!"

Ali ga je babo svjetovao:

"A ti, Mujo, drago d`jete moje!

Nu je vodu na rosne livade,

Mećate se kamena s ramena,

Ako bude ona ženska glava,

Vjera moja dobacit` ga ne će."

Brzo Mujo poslušao baba,

I vodi je na rosne livade,

Metali se kamena s ramena,

A djevojci Bog i sreća dade,

Prvom baci malo ne dobaci,

Drugom baci svijeh pribaci,

U tomu djevojku poznat` ne mogaše.

Drugo ga je babo svjetovao:

"Moje d`jete, careviću Mujo!

Povedi je na čahšije donje,

Ako bude mlada ženska glava,

Gledaće ti veze po mahramam`."

Al` djevojka mudra i razumna,

Ne gledala veze po mahramam`,

Nego kupi čordu na bedricu,

S č`jem će mlada vojsku vojevati;

Tu djevojku poznat` ne mogahu.

A kad viđe careviću Mujo,

Ter je svomu babu povidio:

"A ti, babo, milo dobro moje!

Što ću sada od života moga?"

Treć`jem ga je babo svjetovajo:

"Muč` ne boj se, drago d`jete moje!

Ti je vodi u vruće amame(?)

Kad počnete svlačiti dolame,

Ako bude mlada ženska glava,

Lasno ćete mladu poznavati."

Brzo Mujo poslušao baba,

I vodi je u vruće amame;

Ali djevojci Bog i sreća dade,

Ona bješe mudra i pametna,

Ter svjetuje roba Dilavera:

"A ti robe, moj po Bogu brate!

Do sad si mi u nevolji bio,

Sutra meni u najvećoj budi;

Kada budem u vruće amame,

Pusti, robe, dva mlada telara,

Neka liče po carevoj vojsci:

"Gdi je ovdi Peiman spahija? -

Da je prije ka Novomu gradu,

Umrije mu i otac i mati,

Kauri mu popališe dvore,

I po dvoru pokupiše blago,

Povedoše ljubu za robinju."

Kad to čuo Peiman spahija,

Ištom lada toke raspinjače,

Ter družini svojom govoraše:

"Čujte, čujte, družinice moja!

Na dar vama toke od tri oke,

Ter zlatite puca na jačermam`,

I ja iden kad Novomu gradu,

Jedna moju ljubu dostigao,

Da ne bude kaurska robinja."

To izreče i isteče mlada,

I vrže se na dobra konjica,

Pratile je age i spahije,

A najveće careviću Mujo!

Pusti đoga priko Drine vode,

Kad je bila na onu bandu vode,

Carevića Muja dozivala:

"Dušo, zlato, careviću Mujo!

Kad sam tebi srcu omiljela,

Kupi svate, hodi po djevojku;

I ja n`jesam Peiman spahija,

Nego kćerca staroga Dizdar-age."

Kadar je je mladu razumio,

Kupi svate ide po djevojku,

I za nju se bio oženio.

 

314.-318.: Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa.

Sabrao i na svijet izdao V.Bogišić, Beograd, 1878.

 

 

Ženidba Sulejman-ćehaje

Bošnjačka balada iz Gornjeg Rahića

 

Dvore gradi Sulejman ćehaja,

Dvore gradi vinograde sadi,

Dvoru meće tridestera vrata,

Sva mu vrata zlatom pozlaćena,

Merdevinci – crveni hakici,

A kubbeta – mavi piruzeta.

Dvore stere perzinske halije,

A mindere crvenom kadifom,

Sve vezene sa suhijem zlatom.

Kad je dobro dvore uresio,

Onda staroj majki govorio:

“Kaži, majko, šta bi najvolila

I jesi l’ se rahat učinila ? « 

Majka sa njim šećer-kahvu pije,

Kahvu pije, tiho progovara :

« O Boga mi, sine Sulejmane,

Sad bi meni najmilije bilo,

Kad bi tebe oženila majka. »

“Eto ženi, moja stara majko !”

“Sulejmane, sebi curu nađi,

Sebi curu a meni nevjestu !

Lahko će te oženiti majka ». 

To je Sulji vrlo milo bilo,

Pa od zemlje na noge skočio,

I on ode u novu čaršiju,

Na pekare mahzar učinio,

Na pekare i na ahčinice,

Pa on zove pod izbor djevojke,

Da mu cure na veselje dođu.

Sve dođše pod namom djevojke,

Pa on dođe u odaju najki:

“Sutra, majko, petak danak jeste,

Nek robinje uresuju dvore,

Doće nama pod izbor djevojke”.

Njemu stara odgovara majka:

“Jesi l’ zvao Hanku dizdarevu,

L’jepu Hanku i njezinu majku”.

“Nisam, majko, obadva mi svijeta”.

“Kad ujutro bijel dan osvane,

Pošlji, sine, srebrne kočije,

I u njima četiri kobile

I svojega slugu Husejina,

Nek dovede prelijepu Hanku

I sa Hankom ostarjelu majku”.

Jutro svanu i sunce ogranu,

Sve dolaze cure u avliju,

Ponajzadnja Hanka dizdareva.

Iz kola je cura iskočila,

A u dobro kolu uskočila,

Kreće divno kolo naokolo.

Sve to gleda Sulejman - ćehaja.

Kad se kolo do njega dovilo

I u njemu Hanka dizaderva,

Sulejman joj turski selam zove:

« Selam alejć, Hanko dizdareva ! »

Cura mu je bolje prefatila:

«Alejk selam, Sulejman - ćehaja ! »

« O Boga ti, prelijepa Hanko,

De podigni tura od dimija,

Da ja prođem i čibuk pronesem ».

“O Boga mi, Sulejman – ćeheja,

De podigni bojali čibuka,

Da ja prođem i kolo provedem !”

Progovara Sulejman ćehaja:

“O Boga mi, Hanko dizdareva,

Čuo sam te da si tankoprelja,

Poslaću ti misirsko povjesmo,

Otkaj meni gaće i košulju,

Što ostane sebi ruha slaži”.

“Dobro, dobro, Sulejman ćehaja

Ja sam čula, Sulejman ćehaja,

Ja sam čula da si kujundžija.

Evo tebi para carevica,

Skuj ti meni stanak i brdila,

Što ostane sebi sakuj toke,

Sebi toke, svome đogi ploče”.

Kad je čuo Sulejman ćehaja,

On se vrnu kuli u odaju,
Od jada ga zaboljela glava.

Svako ode svome bijelu dvoru.

Stara majka svilen pešćir kvasi,

Svome sinu rashlađuje glavu.

Kad ujutro jutro osvanulo,

Al eto ti tahnane robinje

I donosi kahvu i mangalu.

Sjede majka šećer-kahvu ljevat’

I svog sina sa dušeka viče:

“Ustaj, sine, da kahvu pijemo !”

Tu je sinak poslušao majku,

S majkom sjede šećer-kahvu piti,

Njega pita ostarila majka :

« Oj Boga ti , dijete moje drago,

Viđe l’, sine, lijepi’ djevojaka,

Jesi l’ sebi koju izabrao ?

A meni se dopanula Hanka,

Kad bi pito šta ti želi majka,

Ja bi tebi isprosila Hanku,

Meni se je lijepa učinila ».

« Haj ne luduj, moja stara majko,

Men’ se nije lijepa učinila :

Duga nosa Hanka dizdareva,

Duga nosa, crvenije’ kosa,

Duga vrata, šiljatije’ peta,

Lica žuta, isto kučka ljuta,

Onde nejma za mene djevojke,

A ni tebi staroj razgovora ».

Ondar njemu govorila majka :

« Čuješ li me, dijete moje drago,

Da ti se je ‘vako oženiti

K’o komšija aga ćatib-aga.

Kakva mu je na odžaku ljuba,

Ni sultan je u haremu nejma !

Rodila je petero dječice,

Konda, sine, nije nijednoga.

Da je vidiš, dijete moje drago,

Dva joj oka dva vrela studena,

Dva obraza dva đula rumena,

Trepavice – krila lastavice,

Obrvice kajno pihavice,

Bijelo čelo – zlatna hamajlica,

Crna kosa – tura ibrišima,

Bijel vratak kajno mjesečina,

Medna usta – kutija šećera,

Sitni zubi – dva niza bisera”.

Kad to čuo Sulejman – ćehaja,

On se dade kuli na pendžere,

U komšije otvorena vrata,

Ukaza se lijepa djevojka,

Pravo ide do šahdrvan vode,

Gologlava u al-haspurliji,

Bosonoga u al-pašmagama,

Raspojasa u tankoj košulji

Ona stade lice umivati

A Sulejman durbin prikučio,

Pa je Suljo gleda sa durbina,

Kol’ko ju je Suljo ragledao,

Po licu joj bene izbrojao,

Sedamnaes joj na licu benčića,

Sedamdeset dizija bisera,

Sedam struka žutije’ dukat”.

Kad to viđe Sulejman-ćehaja,

Pade junak po mehku dušeku,

Razbire ga ostarila majka:

“Haj, ne luduj, dijete moje drago,

Ošta si se tako izgubio ? »

« Kaži meni, moja stara majko,

Il’ je vila, il’ iz gore zmija,

Il’ je, majko, dženetska hurija ? »

Njemu stara govorila majka :

« Nit je vila, ni iz gore zmija,

Nit je, sine. Dženetska hurija,

Već je ljuba age ćatib-age. »

«Oh čuješ li, stara moja majko,

Ja se junak oženiti neću

Nego s ljubom age ćatib-age ».

To joj reče, u čaršiju ode

I na dućan agi ćatib-agi,

Dođe, prođe, na ćepenak sjede.

Ćatib njemu “Sabah-hajir” viknu,

A on njemu bolje prifatio.

«Bujrum, Suljo, da kahvu pijemo. »

«Nisam doš’o da kahvu pijemo,

Već sam došo da ti nešto kažem.

Što ne višiš dvoru bedemove?

Ja ti vidim ljubu sa divhane.

Jutros sam se bio izgubio,

Kad sam tvoju ljubu ugledao.

Koliko sam junak razgledao,

Po licu joj bene izbrojao

I na vratu diziju bisera.

A kad sam je bolje razgledao,

K’o mrtav sam po dušeku pao,

Jedva me je razabrala majka.

Još mi kaže da je tvoja ljuba ».

Kad to čuo aga ćatib-aga,

Pravo ide efendi kadiji

I poziva svome bijelu dvoru,

Kol’ko ga je Hata ugledala,

Još je dalje pred njeg’ išetala:

“Đela, đela, aga ćatib-aga.

I dosad si dvoru dolazio,

Nisi aga tako podranio”.

A on njojzi oštro progovara:

“Dušmanice, skloni mi se s puta,

Ljutit aga da te ne okara,

Oštra sablja da te ne poreže,

Jedina si – žaliće te majka ».

Dođe, prođe, na čardake ode,

Za njim ide efendi-kadija,

I odoše na gornje čardake,

I otvori popete sanduke,

I on stade prebrojavat’ blago.

Blago broji, grozne suze roni,

Hatim-kada podviš’ ruke dvori :

“Oh Boga ti, aga ćatib-aga,

I dosad si prebrojavo blago,

Nisi, ago, suze proljevao”.

“Blago brojim, tebi nićah dajem,

Suze lijem, s tobom se rastajem,

Ostaje mi petero dječice.

Lijepa Hato sklon’ mi se s očiju,

Ja te više gledati ne mogu”.

Kad to čula Hatim-kada mlada,

Ona ode u svoju odaju,

Pa uzima divit i kalema,

I hartije knjige bez jazije,

Lijepa Hata sitnu knjigu piše

Na koljeno babi Omer-agi:

“Eto knjige, Omer-aga babo,
Ne pišem ti crnim murećefom,

Veće krvim iz obraza moga.
Pušći mene aga ćatib-aga,

Da je zašto, ne bi’ ni žalila,-

Što sam bosa ispred dvora prošla.

Već čuješ li, Omer-aga babo,

Jaši, babo, konje nesedlane

I povedi meni nesedlana,

Ja se ovdje zanoćiti neću”.

Posla ona lahko knjigonošče,

Ode knjiga bijelome Livnu.
Malo vrijeme zatijem ne bilo.

Al’ eto ti age Omer-age

I dovede konje osedlane.

Svoju šćerku na avliji nađe,

Obukla je peču i feredžu.

A kad babo u avliju dođe,

Stade cika prenejake djece:

Zlata i Fata uzenđiju ljube,

Haso i Huso po travi se valja:

“Mila majko, povedi i naske”!

Mali Omer od četeres’ dana,
Mali Omer u bešici spava.

Al’ ne prođe ni četeres’ dana,

Bijelo čedo ćatib otpremio,

Otpremi nek’ ga majka hrani.

Ja da vidiš  Sulejman-ćehaje,

On zaprosi Hatim-kadu mladu,

Zaprosio pa je isporsio,

I ta svadba do četerest dana,

Dok se spremi Sulejman-ćehaja

I pokupi kićene svatove.

Jedan danak nedjelja bijaše,

Ćatib-aga djeci bersjeđaše :

« Draga djeco, babu poslušajte,

Ne idite na mermer-avliju,

Jer će silni svati dolaziti,

Mogu vaske puške obraniti ».

Sjede ćatib rujno vino piti,

Ćatib pije vino i rakiju,

Al’ eto ti starije Zlatije,

Ona bijele ruke raširila,

Ruke širi, svoga babu ljubi:

“Vidiš, babo, od zlata đerdane,

Ovo nam se komšija ženio

I doveo lijepu djevojku,

Ona nam je dara donijela,

Mio babo, zlatali đerdane,

Našoj braći od zlata nožiće.

O moj babo, aga ćatib-aga,

Ja kakvu je doveo djevojku,

Isto, babo, kajno naša majka.

Na krilu joj prenejako čedo,

Isto, babo, mali Omerica”.

Kad to čuo aga ćatib-aga,

On uzima bistra džehverdara,

Pa ga sebi strese u njedarca

I ubi se, žalosna mu majka !

(Ovu pjesmu Aliji Nametku je 1956. godine u Brčkom kazivala Zaimović Emina, kći Abdurahmana Hadžiefendića iz Rahića, rođena 1888. godine. Umrla je 12. 5. 1968.)

(Nametak, A. Od bešike do motike: narodne lirske i pripovijedne pjesme bosanskohercegovačkih muslimana, Sarajevo: autor, 1970., str. 128-136.)

 

Što se ono Travnik zamaglio ?

 

Što se ono Travnik zamaglio ?

Ili gori il' ga tuga mori ?

Niti gori nit' ga tuga mori,

Divojka ga okom zapalila,

Crnim okom kroz srčali pendžer.

Izgoriše dva nova dućana,

Dva dućana i nova mejhana.

Na jednome Srma mula Bego,

Na drugome Karanfil Alija.

Obriza se Karanfil Alija

Po zlu mistu po malome prstu.

Ljuto cvili Karanfil Alija:

„Majke nejmam da rane zavija,

Virne ljube da prostre jatake,

Ni sestrice da vodu donese.“

Tišio ga Srma mula Bego:

„Muč ne plači Karanfil Alija !

Moja majka rane će zaviti,

Moja ljuba jatak ti prostriti,

Moja seka vodicu doniti.“

Govorio Karanfil Alija:

„Tuđa majka rane povriđuje,

Tuđa ljuba brigovito stere,

Tuđa seka mutnu vodu nosi.“

To izreče teslim dušu dade.

To začula draga Alijina

Mila ćerka Teftedarovića.

Ona leti bosonoga mlada,

Bosonoga bez žutih čizama,

Raspasana bez ćemera pasa,

Gologlava bez mrkoga fesića,

Ona pade kraj Alije mrtva.

Mrtva pade žalosna joj majka!

Dva mejjita mrtva ukopaše,

Usadiše Ali više glave,

Usadiše vinovu lozicu,

Više ljube rumenu ružicu.

Nek' se vije loza oko ruže

Kano Ale oko svoje ljube.

(Behar, br. 23,1900/1, str. 367)

 

Balada o potopnici Bisernazi

 

U srid šehera, u srid Bajne Luke,

bili dvori bega Omer-bega.

u njega je sestra Bisernaza,

ja kakva je, radosna joj majka,

po šehera Naza primamila,

a najvećma Karaprohić Ibru.

Tome niko mani ne bijaše,

do l’ nevista Omerbegovica.

Ona kuha šekerli baklavu,

na nju meće boščaluk haljina,

pa je šalje Karaprohić Ibri,

Po Lejliji, lijepoj robinji.

Ovako je njojzi govorila:

“Nosi ovo Karaprohić Ibri,

pa mu reci da mu Naza šalje!”

Kad (je) Lejlija baklavu donila,

na dućane Karaprohić Ibri,

tude bio beže Omer-beže.

To je njemu vrlo teško bilo,

većma kalpak na oči natišće,

pa on ide svome bilom dvoru,

pa on pita svoje virne ljube:

“Što će naša kalajli tefsija,

na dućanu Karaprohić Ibre?”

Govorila Omerbegovica:

“Pitaj svoje seke Bisernaze!”

Podne biše, salle zaučiše.

Side Omer avdest uzimati,

viš njeg Naza vezen peškir drži.

Na nju brate prstom poprićuje:

“Stan’ pričekaj, draga sestro moja,

dok ti bratac iz džamije dođe!”

Ode bratac u Novu džamiju,

Naza ode majci u čardake,

pa se valja majci po krilašcu.

“Šta ću sada, mila majko moja,

ne smim sada brata dočekati,

dočekati iz Nove džamije,

na me bratac prstom poprićuje!”

Stara majka kaza je klanjala,

stara majka govorit ne može.

Skočila je mlada Bisernaza,

otvorila sepetli sanduke,

uzimala jedan aršin platna,

ona uze vidre pozlaćene,

ona ode na Vrbas, na vodu.

Vrbas vodu ’vako zaklinjala:

“Vrbas vodo, ime plemenito,

ne nosi me dugo ni široko,

donesi me do Hotića benta!”

Zavi oči pa u vodu skoči.

Ona mlila da niko ne vidi,

al’ to vidi Karaprohić Ibro,

sa munare ezan davajući,

pa on skoči sa bile munare,

putem leti, a dolamu skida!

Društvo mlide da je poludio.

Pa upliva u Vrbas u vodu,

Traži Nazu po Vrbasu, po vodi,

nigdje Naze ne može pronaći.

Nađe Nazu pod Hotića bentom.

Iznese je vodi na obalu,

Kad opazi Karaprohić Ibro,

Da se Naza dušom rastavila,

ciknu Ibro kao guja ljuta,

trže nože od mukadem pasa

pa udari sebe u srdašce,

kako se je lahko udario,

na nožu je srce izvadio:

“Kada nije moja Bisernaze,

neka nije ni njezinog Ibre!”

 

(Izvor: M. Maglajlić: Od zbilje do pjesme. Banja Luka: Glas, l983. str. l27-28).

 

Sunce zasja šeher Bijeljinu

 

Sunce zasja šeher Bijeljinu,

samo nije u dvora imamova:

u tom dvoru zabun-hasta ima,

zabun-hasta imamova Fata.

Viš’ nje sjedi teta begovica,

niže nogu Hanka drugarica,

s desne strane ostarjeli babo,

a s lijeve ostarjela majka,

proljevaju suze niz obraze.

Nju upita teta begovica:

“A Boga ti Fatimo djevojko,

il’ ti žališ ostarjele majke,

ili svoga ostarjelog babe,

ili mene tetu begovicu,

ili svoju Hanku drugaricu,

ili svoga najprvog ašika,

ili ti je žao umrijeti?”

Progovara iz postelje Fata:

“Teto moja, Alibegovice!

Ja ne žalim svoga milog babe,

niti tebe, teto begovice,

a ni svoje Hanke drugarice,

niti svoga najprvog ašika,

već ja žalim svoje tanke koše!

Vezla sam je devet godinica,

ja je vezla, mene majka klela:

“Vezi, kćeri, ne izderala je!”

Eto, majko, ne izderah ti je!

Pokrijte me njome do mezara,

od mezara podajte je Hanki,

nek’ je dere, a mene spominje:

“Ovo mi je drugarica dala!”

To izusti, a dušicu pusti,

i umrije žalosna joj majka!

(Izvor: Maglajlić,Munib. Muslimanska usmena balada. Sarajevo: “V. Masleša,” l985. str. 37-38.

 

 

 

 

Hasan-aga i vila

 

Gorom jaše aga Hasan aga,

Gorom jaše, goru kunijaše:

“Oj gorice, ne zelenila se,

Gdje u tebi kapi vode nejma,

Došlo mi je zaklati đogina,

Njegove se krvi napojiti!”

Iz gore mu nešto progovara:

“Ne kun’ goru, aga Hasan aga.

Ne kun’ goru, ne kolji đogina!

Eto malo ti naprijed pođi,

Nać’ ćeš, aga bunar vodu hladnu,

Na njem vile b’jelo platno bile,

I pred njima starješina vila;

Ti zamoli starješinu vilu,

Ona će ti vode zahvatiti

I napojit tebe i đogina!”

Kad je aga razumio r’ječi,

On naprijed potjera đogina,

Dok ugleda bunar vodu hladnu,

Na njem’ vile b’jelo platno bile.

Goni đogu bunar vodi hladnoj,

Kad je došo do bunara hladna,

Progovara aga Hasan aga:

“Čujete l’ me moje seke drage,

Koje vam je starješina vila,

Da napoji mene i đogina,

Oba smo se jako umorili

I bistre se vode uželili!”

Kad to čula starješina vila

Zahvatila hlađane vodice,

Napojila agu i đogina.

Kad ih vila oba napojila,

Progovara aga Hasan aga:

“Pruži ruku prebijela vilo,

Da ti junak zahmediju platim!”

Pruži vila prebijelu ruku,

Mlidijaše, da joj aga plati.

Dok je aga prihvati za ruku,

Pa je baci za se na đogina,

Tri puta je utegnuo pasom,

A četvrti od sablje kajasom,

Odvede je b’jelu dvoru svome,

Te je vjenča sebi za ljubovcu.

Za njim bila devet godin dana,

Rodila mu do četiri sina;

Kad deseta nastala godina,

Sunnet čini aga Hasan aga,

Sunnet čini do četiri sina,

Kad je aga zametn’o veselje,

Poče njega zaklinjati vila:

“Hasan aga obadva ti svijeta

I tako ti od srca evlada,

Daj mi aga krila i košulju,

Da se mlada ja opravim sada

Ja li sada ja li viš' nikada!

Evo ima devet godin dana,

Kako dođoh tvome dvoru mlada

Još se mlada opravila nisam.”

Njojzi veli aga Hasan aga:

“Kako ću ti ja košulju dati,

Čim obučeš krila i košulju,

Odletje ćeš nebu pod oblake!”

“Neću aga, djecu ostaviti!”

Misli aga, da j’ istina živa,

Što mu reče prebijela vila,

Prevari se aga Hasan aga,

Prevari se ujede ga guja,

Te joj dade krila i košulju.

Čim se vila dočepala krila,

Te obuče krila i košulju,

Odmah ode nebu pod oblake.

za njom cvile do četiri sina,

Iz oblaka govori im vila:

“Moja djeco, moje oči crne!

Vi nemojte plakati za majkom,

Često će vas oblaziti majka,

U godini svakoga mjeseca,

U mjesecu svake nediljice,

U nedilji svakog b’jela danka

A u danu i dva i tri puta.

 

(Izvor: Behar, II, 22 (1902) str. 352)

 

 

Balada o Morićima

 

Kad Moriće pohvataše

uz Kovače povedoše,

uz Kovače, nad Kovače,

a odatle na Jekovac.

U ičkalu zatvoriše,

u zindan ih pobacaše.

Kad to čula Morić majka,

poletjela kroz Sarače.

Majka ciči, kose čupa.

Sve sarače rasplakala.

Kad je bila pred Imare,

ljuto ciči Morić majka,

ruse kose majka čupa,

oko sebe razbacuje.

Sve Imare rasplakala.

Kad je bila pred kapiju,

molila se kapidžiji:

“Bogom brate, kapidžija,

propusti me kolčehaji.”

Turčin bješe kapidžija,

propustio Morić majku.

kad je bila kolćehaji,

molila se Morić majka:

“Bogom brate, kolćehaja,

pusti meni jednog sina:

jali Ibru, jali Pašu,

na poklon ti dva čifluka,

i bijeli moji dvori!”

Sažali se kolćehaji,

pusti njojzi oba sina.

Za to čuše amidžići,

amidžići i dajdžići,

digoše se kolćehaji:

“Što nam pušća dva hajduka,

dva hajduka, dva Morića!”

govorio kolćehaja:

“Prevari me Morić majka.”

Pa on pušća telal-agu,

telal viče po čaršiji:

“Ko nam kaže za Moriće,

daćemo mu sto dukata.”

Telal viče tri mjeseca,

nitko njemu ne kazuje.

Jednoć viknu na Baščaršij’,

kod njeg stade jedna cura,

jedna cura malodobna.

Govorila telal-agi:

“Daj ti meni sto dukata,

kazaću ti za Moriće.

Eno njih na At-mejdanu,

u Tulića b’jelu dvoru,

zatvoreni tri mjeseca.”

Kad to čuo telal-aga,

on je vodi kolćehaji.

On joj dade sto dukata.

I on posla čohadare,

Tulić-dvore bastisaše,

na ležeće povezaše,

do dva brata, dva Morića.

Na At-mejdan povedoše,

a otale na Latinluk.

Kad su bili kroz Latinluk,

tad zapjeva Morić Ibro:

“Latinluče, mračan ti si,

Anđo moja, dilber ti si!

Dosta put me napojila,

i mezetom nahranila!

Sutra ću ti umrijeti!”

Odatle ih povedoše,

uz Varoš ih navedoše,

a zapjeva Morić Pašo:

“Oj Varoši ravna ti si,

Jelko moja, dilber ti si!

Puno put me napojila

i mezetom nahranila!

Sutra ću ti umrijeti!”

Odatle ih povedoše,

uz Kovače navedoše.

Kad su bili pod Tabiju

zamoli se Morić Ibro:

“Bogom braćo, čohadari,

zastav’te se pod Tabijom,

da ja vidim svo Saraj’vo:

u Saraj’vu moje dvore,

u dvorima staru majku,

spominje li svoga Pašu

i mlađega sina Ibru!”

Odatle ih povedoše,

u ičkalu zatvoriše,

teško gvožđe navališe,

u zindan ih pobacaše.

Haber dođe staroj majci,

u poslu se pridesila,

stara majka pitu kuha,

u ruci joj zlatan ibrik,

a u drugoj oklagija.

Majka leti, ljuto cvili,

teško kune čaršilije,

što dadoše dva junaka,

dva junaka dva Morića,

ona leti na Kovače.

Kad je bila pred ičkalu,

nađe vrata zatvorita.

Tu se majka bajlisala.

Izun dođe kolćehaji,

da s’ udave dva Morića.

Dva hamala dovedoše,

tanak tenef joglajsaše,

i tamnicu otvoriše.

Govorili čohadari:

“Hajde, bujrum, Morić Pašo,

vakti-sahat tebi doš’o,

valja, Pašo, umirati!”

Lahko Morić Pašo skače,

teške sindžir-halke zveče.

Kad je bio na Tabiji,

molio se Morić Pašo:

“O Boga vam, čohadari,

dajte izun Morić Paši,

da ja uzmem avdest na se,

da ja klanjam dva rećata!”

Dopustiše Morić Paši,

uze avdest, klanja Pašo.

Tad ga turski posadiše,

na njeg tenef nametnuše,

a hamali pritegoše...

Top mu puče na Tabiji,

udaviše Morić Pašu.

Čohadari s’ povratiše,

Morić Ibri govoriše:

“Hajde, bujrum, Morić Ibro!”

Ibro skače, halke zveče.

Kad iziđe na Tabiju

i ugleda brata Pašu,

udavljena na Tabiji,

proli suze Morić Ibro,

rahmet dade svome bratu.

I on moli čohadare,

da on uzme avdest na se,

i da klanja dva rećata.

Izun daše čohadari.

Kada klanja Morić Ibro,

i njeg turski posadiše,

jagli tenef nametnuše,

a hamali pritegnuše...

Kada tenef popustiše,

Ibro oči iskolači...

Opet tenef pritegnuše,

a kad opet popustiše,

Ibro oči iskolači...

Opet tenef pritegoše,

a kad opet popustiše,

govorio Morić Ibro:

“Donesite demiskiju,

izvadite hamajliju,

iz desnice ruke moje!”

Donesoše, izvadiše.

jagli-tenef pritegoše.

Top mu puče na Tabiji,

udaviše Morić Ibru.

Tad im majku raztrizniše.

Morić majka uletjela

u ičkalu, na Tabiju.

Kada vidje udavljena

oba sina, dva Morića,

tad zacvili i zavrišća:

“Rano, rano dva Morića!”

Kako na njih majka pala,

više nije ni ustala.

 

(Izvor: Maglajlić, Munib.  Usmena balada Bošnjaka. Sarjevo: Preporod, 1995. str. 291-96).

 

Dva su brata divno živovala

 

Dva su brata divno živovali:

Jedno Mujo a drugo Alija;

Koliko su divno živovali,

Ispod sebe konje mijenjali,

I sa sebe svijetlo oružje;

Pa se digli na jezero mutno,

Na jezero utvu ugledaše,

Oba su joj pozlaćena krila -

Mujo pusti sivoga sokola,

A Alija pitomu žuricu,

Uloviše utvu u jezero.

Mujo reče: “Soko je uhvati.”

A Alija: “Nije no žurica.”

To je Muju ža’ na svijetu bilo;

Pa sjedoše pod jelu zelenu,

I pod jelu piju vino hladno,

U vinu ih sanak prevario.

To gledale tri bijele vile,

Najstarija vila besjedila.

“Čudne onjeh dva dobra junaka!

Koja bi ih vila zavadila

Datiću joj stotinu cekinah.”

No najmlađa polećela vila:

Polećela na bijela krila

Ona pade Muju više glave,

Pa mi tople suze prolijeva,

Dok Mujovo pregorelo lice.

Skoči Mujo ka’ da se pomami,

Kad pogleda ugleda đevojku,

Pa Aliju brata dozivaše:

“Ustan’, Ale, doma da idemo!”

Skoči ture od zemlje na noge,

Pa je Muju bratu govorio:

“A ne, Mujo, (h)rđa te ubila!

Tebe dvije, a mene ni jedna!”

To je Muju ža’ na svjetu  bilo,

Od pojasa povadi handžara,

I Aliju na srce ud’rio.

Pade Ale na zelenu travu,

A Mujo se đoga dofatio,

Za se baci lijepu đevojku,

I okrenu dvoru niz planine.

Stade cika Alijna vrančića

Ale ranjen brata dozivaše:

”O ti Mujo, brate i krvniče,

Povrni se Mujo na tragove,

Uzmi moga miloga vrančića,

Da ne pišti pusti kroz planinu;

A biće ti po družini fala,

Ka si svoje oči izvadio!”

Tad se Mujo natrag povratio

Te on uze Alijina vranca,

Na njeg baci lijepu đevojku

I uminu Mujo planinama,

Kad je bio na sred druma puta,

Srete vrana bez desnoga krila,

Pa je tici riječ govorio:

“A tako ti crna tice vrane!

Kako ti je bez desnoga krila?”

No mu tica piskom odgovara:

“Mene jeste bez krila mojega

Kako bratu koji brata nema,

Ka' i tebe bez Alije, Mujo!”

Onda Ture sobom besjedilo:

“Zlo ti Mujo današnje junaštvo!

Da bud’ li me tice prekoriše

Da kako će braća i družina!”

No mu tada vila govorila:

“Povrni se Mujo na tragove,

Nekada sam vidarica bila,

Ja bih tvoga brata izvidala.”

Povrnu se Mujo na tragove,

A kad tamo do jezera dođe,

Za sobom se Ture obrnulo,

Viđe vranca a nema đevojke!

Brzo Mujo pripade Aliji.

Ali mu je duša ispanula.

Kad to viđe Mujo Ture mlado,

Od pojasa handžar povadio,

Njime svoje srce prekosio.

 

(Izvor:Putovanje po slovenskim zemljama g-đice Mjur Mekenzi i A.P. Sali. S engleskog preveo Č. Mijatović.  Beograd: Državna štamparija, 1868. str. 249.)

Udaju je na Glasinac ravni

Za onoga bega Tankovića.

Trista ovna zaklaše kurbana,

Tri turbeta nova načiniše,

A četiri vehta ponoviše,

Da im seja zdravo Semeć prođe

A I ravno polje glasinačko.

U tom došli kićeni svatovi

Lijepo ih amo dočekali,

Dočekali i đevojku dali

Pa pođoše gospoda svatovi

I lijepu curu povedoše.

Kad su bili kroz Sjemeć planinu

Udri kiša sa njom susnježica,

Ozeboše gospoda svatovi,

Ponajviše lijepa đevojka,

Zamrznu se duvak za feredžu,

A feredža za kaftane zlatne,

A kaftani za tanku košulju,

A košulja za pleća bijela.

U tom došli do bijela dvora

Izlazio beže Tankoviću

Te on skida sa konja djevojku.

Iznese je na bijelu kulu.

Izlazila njena svekrvica,

Ne pita je jel’ ti snaho zima,

Već joj gleda stasa i uzrasta:

“Snaho moja ljepo ti si rasla,

Ljepo te je odgoijla majka,

A za moga bega Tankovića.”

Ona joj se smjerno poklonjaše

Pa je ljubi u skut i ruku.

Izlaze joj njene zaovice.

Ne vele joj jel’ ti snaho zima,

Već joj glede po košulji veza.

“Snaho naša ljepe imaš ruke.

Ljepo te je naučila majka,

Ti ćeš i nas tako naučiti

Da vezemo tanane košulje.”

Dolazi joj njena jetrvica,

Iznese joj u naručju sina

Pa je svome sinu govorila:

“Pitaj sine jel’ t’ ozebla strina.”

Kad to čula lijepa djevojka

Izvadila jagluk iz njedara

Pa ga dade sinu jetrvinu

Jagluk dade pa na jastuk pade,

I umrije žalosna joj majka.

 

(Izvor: Bosanski vjestnik, Sarajevo, 20. avgust 1866.)

 

Sužanj paša i sinja kukavica

    

Zakukala sinja kukavica,

Na bedemu u gradu Požunu:

Pitao je paša od Požuna:

“O Boga ti sinja kukavice:

Jesi l’ skoro Duvnu odlazila ?

Jesi l’ moje dvore okukala?

Jeli Suljo hatmu proučio ?

Jeli Mujo knjigu naučio ?

Jeli moja udala se ljuba ?

Dolaze li gosti u konake ?

Izlaze li janjci na tabacim’?”

Odgovara sinja kukavica:

“Gospodine paša od Novoga,

Jas sam skoro Duvnu odlazila,

Ja sam tvoje dvore okukala,

Suljo ti je hatmu proučio,

A Mujo je knjigu naučio,

Ali ti je ljuba se udala,

Za silnoga pašu Miralema.

Ne dolaze gosti u konake,

Ne izlaze janjci na tabacim’.”

Kad to čuo paša od Novoga,

On zacvili kano ljuta guja,

U požunu u tešku sužanjstvu.

 

(Izvor: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Narodno blago.

Sarajevo: Spindler & Loschner, 1888. Str. 235-236.)

SINA RODI SINANBEGOVICA

 

Sina rodi Sinanbegovica,

Od radosti veselje činila,

Tri joj kola u dvoru igrala,

Jedno kolo na visokoj kuli,

Drugo kolo na mermer avliji,

Treće kolo u zelenoj bašči.

Koje kolo na visokoj kuli,

Ono kolo nevjestice mlade.,

Koje kolo na mermer avliji,

Ono kolo hudovice mlade.

Koje kolo u zelenoj bašči,

Ono kolo đevojčice mlade.

Kolo vodi Sinanbega seka.

Ja kakva je vesela joj majka!

Sva je kola glavom nadkitila,

A ljepotom kola začinila,

Ništa je se nagledat ne može!

Nju mi gleda malo i golemo:
Medet, medet, lijepe djevojke!

Blago majci, koja je rodila,

A junaku, kome je suđena!

Uroci je mladi prekidoše:

U koji se danak razboljela,

U oni je danak preminula,

I umrije žalosna joj majka.

 

 

 

 

Balade

 

Buturović, Đenana: Morići: Od stvarnosti od usmene predaje, Sarajevo, Svjetlost, 1983. - 328 str.

Fortis, Alberto: Vaiggio in Dalmazia. Volume primo. Venezia, 1774. str. 98-105.

Fortis, Albeto: Put u Dalmaciju. S talijanskog preveo Mate Maras. Priredio Josip Bratulić, Zagreb: Globus, 1984. - 303 str.

Hadžagić, Muzafer: "Neke napomene o muslimanskoj epskoj poeziji". str. 371-379 u: Radovi sa simpozijuma "Srednjovjekovna Bosna i Evropska kultura." Zenica. Muzej grada Zenice, 1973.

Hasanaginica 1774-1974. Prepjevi, varijante, studije, bibliografija. Priredio A. Isaković, Sarajevo, Svjetlost, 1975. - 713 str.Dodatak Ćeman, Mustafa, Alija Isaković: Bibliografija radova o "Hasanaginici".

Krnjević, Hatidža: Usmena balada Bosne i Hercegovine. Sarajevo, Svjetlost, 1973. - 523 str.

Sadrži: "Knjigu o baladama" i "Knjigu balada".

Ibid: "Đul miriše Omerova duša." Izraz, XVII, 34. 11-12 (1973), 497-522.

Ibid: "Hasanaginica":prilog proučavanja usmenih balada," Izraz, 33, 4-5 (1973), str. 233-264.

Ibid: "Usmena balada BiH: dosadašnja izučavanja i glavna svojstva" Godišnjak IJK, III - IV (1974-75). str. 361 - 377.

Lucerna, Kamila: "Južnoslovenska balada "Hasanaginica" i njezin prijevod od Geothea“, Prikazuje J. Truhelka, Sarajevo, Zemaljska štamparija, 1906.

Maglajlić, M.: "Balada o Morićima" Godišnjak IJK, IX (1980), 207-227.

Maglajlić, Munib: Od zbilje do pjesme. Ogledi o usmjenom pjesništvu. Banja Luka, Glas, 1983. - 221 str.

Maglajlić, Munib. Usmena balada Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, 1995.

 

Pripremio:dr.Enes Kujundžić

dzematrahic.ba