Možete s njim sjesti na desnu sofu džamije da bi mu razgovor bio prijatniji, zbog have i pogleda kojeg on ne skida sa sahat-kule...

Ako vas put navede da prođete haremom Begove džamije u Sarajevu prije podne-namaza, ili ako se odlučite i obaviti podnevnu molitvu u ovoj džamiji, zapazit ćete čovjeka koji vas po svom blagom izgledu podsjeća na dede kakvih je sve rjeđe u gradu. Osjeća se da drhturi dok izuva cipele i sklanja ih u rafu. Ako vas pogleda svojim umilnim pogledom, osmjehnut će vam se. Tad ćete na njegovom licu, kojeg krasi sijeda uredna brada, primijetiti auru duhovnosti.

Poslijeratne softe

Upitajte nekog hizmećara u haremu Begove džamije za njega i on će vam reći da je to Mehmed Numanović. Ako želite porazgovarati s njim, možete to učiniti bez ustručavanja. Samo sačekajte da obavi podne-namaz i prouči džuz (odjeljak Kur’ana) kojeg svaki dan uči pri dušu Gazi Husrev-begu. Možete s njim sjesti na desnu sofu džamije da bi mu razgovor bio prijatniji, zbog have i pogleda kojeg on ne skida sa sahat-kule. Rođen je u selu Komarevo, kod Prijepolja 1935. godine. Otac ga je doveo u Sarajevo odmah poslije Drugog svjetskog rata i upisao u Gazi Husrev-begovu medresu.

– To je bila prva poslijeratna generacija softi. Išli smo kao mlade softe klanjati teravih-namaz uz ramazan po raznim selima u Bosni. Kad smo se vratili iz tih sela bili smo puni vaški pa se cijeli razred zaušljivio. Ali smo to sve izdržali i nas tridesetak je maturiralo 1957. godine – sjeća se teških vremena.

Ako ga priupitate za tadašnje sarajevske alime, posebno duhovnu elitu, koji su se okupljali oko tekija, on skoro zašuti od tuge.

– Bila su to teška vremena, a u njima puno dobrih ljudi. Družio sam se sa Fejzulah efendijom Hadžibajrićem, hafizom Halid efendijom Hadžimulićem i Abdulahom Fočakom. Držali smo dersove Mesnevije i čitali druge kitabe na sijelima u tekijama na Nadmlinima, Potočkoj i Sinanovoj. A vala i po kućama smo sjedili i čitali dersove. Prekucavali smo na šarpirografima dersove i kitabe za internu upotrebu. Nismo imali ovakve uvjete, a mnogo više smo čitali i devamili sufizam od današnjih generacija- kazuje nam Mehmed efendija.

Cvjetovi i listovi za levhe

Mehmeda je put za nafakom odveo u štampariju.

– Ali, nikad se nisam odvajao od džamije i mualimskih poslova – kaže Mehmed efendija.

Nedavno je izdao knjigu “Dinskih savjeta” pod naslovom “Čista kasida i risala” koju je prepisao sa arebice na latinicu. Knjiga je dizajnirana prelijepim kaligrafskim zapisima i slikama razgranatih listova vegetacije koja raste po baščama ispod Trebevića, a koje Mehmed sakuplja tokom vegetacije, potom suši i presuje kako bi ih upotrijebio kao kaligrafske motive svojih levhi. Tako njegove levhe djeluju kao naivno slikarstvo puno latica behara, cvijeća, posebno ruža, travki i listova.

– Zbog bolesti šećera u krvi, počele su mi drhtati ruke tako nisam mogao ispisivati hurfat, arapska slova u levhe, niti sam mogao popiti čaj u tekiji na Nadmlinima u koju svratim svakim utorkom – žali nam se.

Kaže nam da je prošlog ramazana kupio kozu. Vodio ju je na ispašu uz Miljacku kod Kozije ćuprije, gdje je usput birao lijepe cvjetove i listove za levhe.

– Bilo mi je koristi od kozijeg mlijeka toliko da su mi ruke prestale drhtati pa sam mogao pisati levhe – pohvalio se iladžom i bereketom kozijeg mlijeka.

Ali, jednog dana, valjda u vrijeme dok je slušao mukabelu u Begovoj džamiji, lopovi su mu ukrali kozu.

– Ako im je bila potrebna radi mlijeka, halal im bilo. Ali ako su je hrsuzi zaklali i pojeli, neću im halaliti – kaže tužno Mehmed.

Piše: Ediba RIZVANBEGOVIĆ

(Faktor.ba/Foto: K. Softić)