Posadio jedan čovjek ružu. Zalio je vodom i prije nego je, procvala odlučuje da je pobliže ispita. Vidio je pupoljak koji uskoro treba procvjetati, ali vidje i da je pupoljak sav okružen bodljama. Pomisli;     

"Kako jedan tako divan cvijet može doći iz biljke prekrivene tolikim bodljama?"

Tuga ga savlada te zaboravi i dalje zaljevati cvijeće. I malo prije nego će procvasti... ruža uginu.

Tako je i s većinom ljudi. Svaka duša ima svoju ružu. Najljepši Božanski kvaliteti, usađeni su u nas rođenjem, rastu usred bodlji naših loših djela i potupaka. Većina gleda sebe i vidi samo bodlje, mahane.

Očajavamo, smatramo da ništa dobro ne može od nas doći. Zaboravljamo "zaljevati" ono dobro u nama, i to dobro na kraju, ugine. Skoro nikada ne uvidimo mogućnosti koje imamo!

Neki ljudi vide ružu u sebi, neko im treba pokazati. Ne zadrži se na bodljima drugih već pronaći ružu u njima.

Ovo je jedna od osobina ljubavi. Gledati u drugu osobu, znati njene stvarne greške i takvu je prihvatiti u životu. Ali istodobno prepoznati i plemenitost koja čuči u njoj. Pomoći drugima da shvate da mogu prevazići svoje mahane.

Pokažemo li im ružu u njima pobijedit će svoje bodlje.

Samo tako cvast će uvijek iznova.