Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, nekakav samosvjesni i ponosni čovjek, i stupi na splav. "Na drugu obalu, molim", reče splavaru.

Otisnuše se od kraja i zaploviše preko široke rijeke, a učeni čovjek upita splavara:

“Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti splavom plovijaše?"

Splavar ga pogleda sa izrazom u očima kao da pokušava dokučiti je li ovaj normalan.

Tada reče prijateljski: “Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja.“

“He, he", ponosno će učitelj, "zar nisi nikada učio jezika u školi?”

“Nisam“, jednostavno odgovori splavar.

“Tada si pola svoga života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje, skoro "božanskim", tada, nazvati se može", reče učitelj s uzdignutim kažiprstom.

Splavar je šutio.

Ali ne prođe dugo i diže se jak vjetar, rijeka se uzmuti, nebo se namrgodi, a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore. Udariše gromovi i kiša kao iz kabla poče padati.

Nato se splavar nagnu prema profesoru:

"Plivaše ti znaše?” upita vragolasto.

“Ne, ne znam plivati”, začuđeno će profesor.

“E, moj učeni gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”

Pouka priče

p.s. Kako biti čovjek.

U današnje vrijeme najviše se brinemo da djeci uguramo u glavu što više besmislenih podataka i da ih naučimo desetke beskorisnih vještina. Jedino se nitko ne brine kako dijete naučiti životu. "To ionako svatko nekako sam po sebi nauči i zna", misle mnogi. Onda dođu prve životne nevolje i nastane raspad sistema: ljudi se drogiraju, opijaju, tuku, rastavljaju, mijenjaju poslove, kockaju, bludniče i pokušavaju stotinu drugih stvari ne bi li riješili problem. Na kraju se još više zapetljaju i nesretni čekaju smrt misleći da nisu imali sreće u životu. Možda, nakon svega toga, shvate da i nije bilo baš tako samorazumljivo znati kako živjeti život.

Možeš biti pametan i puno znati, a još uvijek biti budala - jer znanje i pamet ne čine mudraca. Zato da bismo bili mudri, nije nam potrebno znati puno i biti inteligentan. Mudrost znači znati kako živjeti život. Stoga se mudrost može skrivati u čobaninu na livadi, u neni kraj ognjišta, u čistačici na fakultetu. Jednako tako i ludost može carevati među profesorima i doktorima, pa makar ti isti znali napamet svu teologiju i filozofiju i govorili šesnaest stranih jezika.