Historijsko-literarni prikaz relativno bogate i razuđene humorskne tradicije Bošnjaka još nije napisan, ali dok priroda blagajčekamo na takav poprilično zahtjevan poduhvat nije zgoreg barem ovlašno pogledati u riznicu te vrste usmeno kulturne i intelektualne tradicije i predstaviti neke od karakterističnih primjera tog naslijeđa, posebno onog njegovog dijela koji nosi nesumnjiv Nasrudin - Hodžin pečat.

Naime, jednu od sastavnica bošnjačke humoreskne tradicije čine priče potekle od Nasrudin Hodže i u vezi s njim čije duhovite krijesnice su se tokom stoljeća sa istoka Anadolije proširile na područja i Jugoistoka Evrope pa i u Bosni. 1)

Umijeće pričanja priča, dakle, bilo da su šaljivog ili mudroslovnog sadržaja, stara je razbibriga prilikom ljudskih susreta, razgovora i komunikacije i ono nije ograničeno samo na tradicionalne kulture Istoka. Pričatelji priča često su igrali ulogu knjige koja hoda, a bagdadski autor Ibn Nedim u desetom stoljeću ove nositelje usmene tradicije naziva „večernjim kazivačima pripovijesti“.2)

Oni ne samo da su na duhovit način prenosili zanimljive storije o događajima i ljudskim naravima koje su primili od drugih, nego su i sami smišljali zgode koje su ih činile dobrodošlim sabesjednicima u krugu u kojem se odvijala njihova života zbilja. Ove priče „igrarije duha“ imale su, kako kaže Aiša Softić, ulogu da nasmiju, razvesele i razvedre publiku. „Šaljive priče, obično su kratke i za okosnicu imaju, tačno određeni događaj ili situaciju. Odslikavaju ljudske slabosti-nespretnost, glupost, nesnalažljivost, ali i ljudske vrline - dovitljivost, umješnost, čak i lukavstvo.“3)

Duhovite priče su vjerno ogledalo ljudskih vrlina i mahena, ali i mudrst prohoda bez ožiljaka kroz često negostoljubivu svakodnevicu. To se posebno odnosi na usmeno naslijeđe Nasrudin-hodže koji u prevladavanju životnih prepreka i ublažavanju ožiljaka izazvanih ljudskom uskogrudošću piliči ne samo titula šaljivdžije nego i pravoga mudraca. Višestoljetno prisustvo njegove proverbijalne mudrosti u Bosni pruža okvir za razumijevanje tematski razuđene, kako usmeno-književne u užem tako i folklorne tradicije u širem smislu.

Mnogi motivi u pričama o ovom liku došli su nam sa islamskog Istoka, ali ne treba zaboraviti da brojni motivi i događaji u pričama koje nose njegov duhovni pečat, nose boje domaćeg bosanskohercegovačkog,  odnosno bošnjačkog ambijenta. Za Nasrudin-hodžu Alija Isaković kaže: ”On je i nasušni sagovornik i pobornik i prijatelj. Iz njegovog osmjeha zrači ono široko saosjećanje koje olakšava i sitan žal i beznađe i relativizira svaku udesnost i kraljeviću i prosjaku.”4)

nasrudinKao univerzalni lik narodne mudrosti i kozerije Nasrudin-hodža vodi porijeklo iz osmanskoturskog društvenog miljea odakle je potekao i u kojem je dozrio njegov duh, prešavši od svojih početaka dug put da bi tokom nekoliko stoljeća našao mjesto u kulturama brojnih naroda.kako Bliskog Istoka tako i Evrope. Porijeklom je, kako kažu, iz sela Horto u blizini Sivrihisara u Turskoj gdje se rodio oko 1208. godine. Priča se da se 1237 godine nastanio u Akšehiru, gdje je preselio na Ahiret 683 godine po Hidžri odnosno 1284. godine.

Ovome liku i u vezi s njim pripisuje oko 350 šaljivih priča Kao fragmenti i kao cjeline razasute su u brojnim jezicima Evrope i Bliskog istoka. Inače ime ovoga duhovitog ljudskog saputnika pojavljuje se u nizu varijanti od kojih treba spomenuti slijedeće: Nasruddin, Nasreddin, Nasraddin, Nasrettin, Nasr Eddin, Nasr-eddin, Nasirud-din, Nasr-ud-din, Nasr-Eddin, i Nasr-Ed-Din.

Šezdesetak godina poslije Nasrudinove započela je životna putanja Tilla Eulenspiegela (prva polovina 13-tog stoljeća), skoro pa zapadnoevropskog savremenika i pandana Nasrudinovog čija je domovina izvorno grad Kneitlingen u Sjevernoj Njemačkoj, ali čiji se duh proširio na dobar dio zemalja Zapadne Evrope njegova vremena i kasnije.

Usmeno-književna teorija u čijem fukusu i šaljive priče o Nasrudin Hodži definira angedote i dosjetke kao „kratke literarne forme koje iznose nešto zanimljivo i često podrugljivo, a tiče se tema svakidašnjeg života (društveni život, ekonomske protivrječnosti, bračni podnosi...) i predstavljaju jedan od najdinamičnijih usmeno književnih oblika s osloncem na društvene pojave.

Vic je blizak anegdoti i njegovi motivi najčešće su izraz kompleksne i stresom impregnirane društvene zbilje.

Savremeno doba obilježeno je vicevima i anegdotama o Sulji i Muji, zatim o Sulji, Muji i Fati, zatim o Sulji Hasi i Fati i slično, Ali ova vrsta priča često nosi karakter defamiranja likova čije se pretpostvljene životne situacije iznose, ne da bi se afirmisala njihova duhovitost ili pak mudrost, nego da se podcrta i naglasi navodni deficit njihovih mentalnih kapaciteta. To spada prije u sferu psihološki zasjenjenih međuetničkih odnosa na Balkanu i kao takvi nisu predmet razmatranja ovoga teksta.

Pripremio : dr.Enes Kujundžić

Nastavit će se...

[email protected]