Pripremajući se za učešće na naučno-stručnoj konferenciji posvećenoj temi “Nematerijalna kulturna baština Brčkog i okoline”, koja je trebalo da se održi tokom 2021. godine, pa je zbog pandemije Corona virusa-19 morala biti odgođena, došao sam na ideju da pripremim jednu hrestomatiju, odnosno čitanku iz domena naslovne teme pomenutog skupa.
Tako su u koricama ove knjige sakupljeni tekstovi iz različitih izvora, koji u najvećoj mjeri sadrže teme iz područja tradicijske kulture, ili narodnog života i običaja, onako kako su ih prepoznavali, dokumentirali i publicirali različiti autori unazad više od jednog stoljeća. Većina tekstova je okvirno klasificirana na osnovu smjernica koje se mogu detektirati iz UNESCO-ve konvencije o očuvanju nematerijalnog kulturnog naslijeđa koju su nadležne vlasti Bosne i Hercegovine ratificirale 2009. godine.
Treba napomenuti da prvo poglavlje ove knjige jednim dijelom nadilazi metodološki okvir zacrtan u pomenutoj UNISCO-voj konvenciji kako bi se stekla što potpunija slika narodog života i običaja na koje se, inače, sadržaj knjige odnosi. Određene modifikacije u odnosu na smjernice pomenute konvencije su primjetne i u nekim drugim poglavljima prezentiranog štiva.
U pipremi ove njige uzete su u obzir i odredbe Konvencije o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izražaja koja je spomenata kao noramtivni instrument na čijoj primjeni će sarađivati Evropske unija i BiH prilikom primjene Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je potpisan 2008. godine, a stupio na snagu 1, juna 2015. Godine..
Pažljiviji čitalac će primijetiti da su zadržane stilske karakteristike bosanskog jezika zastupljenih priloga onako kako su oni izvorno publikovani u različitim serijskim i monografskim publikacijama iz kojih su tekstovi preuzeti.
Knjiga bi, kao što joj i naslov sugerira, pored radoznalom čitaocu, mogla biti dopunska lektira za nastavnike i učenike bosanskog jezika, historije i kulture općenito u onoj mjeri u kojoj su slični sadržaji nude u nastavnim planovima i programim obrazovnog sitema u BiH i u našoj dijaspori razasutoj diljem svijeta.
I.AMBIJENTALNI I EGZISTENCIJALNI OKVIR ŽIVOTA
I.1. Starinska Bosanska kuća
Graditeljska baština Bošnjaka i Bosanaca i Hercegovaca općenito još uvijek je nedovoljno poznata kao sastavni dio ukupnog bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa, iako su istraživanja na tu temu starija od stotinu godina. Posebno u prvim decenijama rada Zemaljskog muzeja u Sarajevu su njegovi saradnici bili aktivni u prikupljanju građe na temu različitih aspekata matirijalne kulturne baštine i publikovanju rezultata svoga rada primarno u Glasniku Zemaljskog muzeja. U publiciranju radova na ovu temu kasnije je važnu ulogu igrao godišnjak pod naslovom Naše starine.
Dosadašnja istraživanja nevedene teme bez velikih teškoća nas uvjeravaju u kreativnu snagu i maštovitost generacija graditelja brojnih spomenika rasutih po Bosni i Hercegovini uključujući i domaće majstore. Ispod ruku vještih zanatlija su izlazile nastambe i spomenici sasvim prilagođeni životu domaćih ljudi, njihovim radnim potrebama i ambijentu. Korištenjem lokalnih građevinskih materijala stvorili su nesvakidašnje primjere arhitektonskog identiteta pri tome ne ostavši potpuno izvan utjecaja slojevitih i kompleksnih historijskih zbivanja koja su oblikovala njihovu svakidašnjicu. Posljednjih decenija dvadesetog stoljeća bosanskohercegovački, a posebno bošnjački istraživači graditeljske baštine (Muhamed Kadić, Džemal Čelić, Alija Bejtić, Husref Redžić, Ibrahim Krzović, Nedžad Kurto, Juraj Najdhart, Smail Tihić, Mehmed Bublin, Muhamed Hamidović, Madžida Bećirbegović, Boro Spasojević, Ahmet Hadrović, Amra Hadžimuhamedović i drugi), su znatnu pažnju posvećivali iznošenju u sintetičkoj formi novih činjenica relevantnih za historiju različitih utjecaja na graditeljsko nasljeđe u Bosni i Hercegovini. Pri tome je ukazano i na okolnosti i povode koji su doveli do autentičnih vrijednosti u graditeljstvu Bosne i Hercegovine poznatih pod imenom Bosanski slog.
Historija razaranja bosanskohercegovačke, a posebno bošnjačke graditeljske baštine tokom rata (1992-1995), čiji drastičan primjer su Aladža džamija u Foči i Ferhadija u Banjoj Luci, tek treba da bude napisana, a hoće li ostaje da se vidi.
I.2. Izgradnja Bosanske kuće
„U Bosni običavaju graditi kuće uz pogodbu u đuture ili uz nadnicu. Gradi li se kuća u đuture, znači da je gospodar pogodio dunđere (tesare) za neku svotu (poprijeko)., ako se pogodi na nadnicu, to se ima sam poskrbiti za potrebiti broj dunđera, koji će graditi kuću. Bilo ovako ili onako, važan je to posao, pa ga valja svečano započeti. Sahibija (gospodar) dočeka dunđere na mjestu gdje će se kuća graditi, ponudi ih dobrom šljivovicom, a zatim izmjeri se temelj kući. Kad se izmjerio temelj, valja ga i iskopati, a zatim slijedi opet valjan ručak.
Kućište nazivlju Bošnjaci miljać, miljće, milć, a potiče od riječi „milk“ (mjesto), što je preudešeno iz istočnih jezika.
Kad se kuća graditi započne, naročito od drveta, metnu se četiri kamena i to na svaki ugao (ćoše) po jedan. To su temeljnjaci. Gradi li se kuća od čerpića (ne pečene opeke) tada valja temelj u zemlju zidati. Kad se prvi kamen metne, običaj je kod pravoslavnih, da taj kamen posvećuju i svetom vodom poliju.
Vlasnik (sahibija) kuće dužan je na taj kamen baciti novca, koliko može, a novac podijele majstori (dunđeri) među se. Isto tako običavaju i rimokatolici i muhamedovci na temeljnjak novca baciti.
Kad se temeljnjak položi, progovorit će najstariji majstor gospodaru: Dragi gazdo ! Ovaj kamen ne može stajati, a da ga ne prikujemo za zemlju ili da ga ne pritisnemo zlatnim ili srebrnim komadom. Majstor okreće i namješta temeljnjak ovamo i onamo, dok gospodar ne baci bakšiš. Kad gospodar baci bakšiš, nastavi majstor blagosivljati: Hvala gazdo, ago ! Živ i zdrav bio, sinove ženio, kćeri udavao. Ako je gospodar muhamedovac, pridat će: Na ćabu otišao., ako kršćanin: U Jerusolim otišao, pa se živ i zdrav vratio ! Taj se novac baca za sreću u kući, za zdravlje družine i da kuća dok je onaj kamen pod njom, sretna bude.
Običaj je također, da gospodar temelj okrvari t.j. da zakolje horoza (pijevca), ovna ili jarca, pa ako ništa drugo, barem jare. Ta se životinja mora upravo na temeljnjaku zaklati, da krv kamen polije, a meso majstori potroše.
Prve grede, što na zidan temelj dođu, zovu se temelji ili balvani. Ako se kuća od brvana pravi, zovu se dalnji komadi brvna, građa i nalog (japija). Četiri ćošetna direka (stupovi ušaci) zovu se ćošetnjaci, a srednji srednjaci (poberusi, uslužnjaci). Dijelovi ćošetnjaka i srednjaka (uslažnjaka, nabornjaka), što su zatesani (zakulačeni) te idu u temeljnjak, zovu se kulaci, a isto tako zove se i rupa u temeljnjaku.
Kuća, koja se gradi od šepera (kratki nalozi stijena) treba više direka, a ta se gradnja zove dizmeta. Direci što podbočuju ćošetnjake i srednjake s desna i s lijeva zovu se dizmeta. Građa zove se šeper, a radnja šeperanje. Na direke dođu vjenčanice duge i kratke t.j. po duljini i širini kuće. Tako se zovu grede, za koje će šašovci prikovani biti.
Vrh ovih dođu opet gornje vjenčanice. Gdje se vežu vjenčanice zove se ćert, a vezati ih veli se ćertiti. Gvozdeni ili drveni klinci koji vežu ćerčiva zovu se ićiluci. Ako je ićiluk od pol metra, ili više zove se palamar. Mjesto na kojem je rog urezan u vjenčanicu, zove se stopa, a utvrdi se ićilukom. Rog, koji je prokopan zove se ženskić, a zatezni rog zove se muškić. Pri vrhu se rogovi spoje pantrom. Po rogovima dolaze basgije (letve, živke) i sad se pokriva šintrom ili šimlom. Četiri ćošetna roga zovu se mahije ili parožci. Na krovu se ostavlja izlaz za dim i tomu se veli badža (vidjelica), a prut čim se otvara srg, kominjača. Kad se stavlja šljeme, mora gospodar dunđera častiti, a neće li, onda majstor udari ozgor sikirom po badži, a dim ostaje u tavanu. Ako gospodar obeća častiti, onda majstor udari sikirom odozdol po badži, te tako dim izlazi i nikada se ne dimi. Kad se šljeme stavlja ima gospodar kuće pokriti čohom (suknom), peškirima, maramama itd. Ovo se čini, da šljeme dugo staje i da ne puca. Ne samo gospodar, već i susjedi i prijatelji onoga, komu se kuća gradi, nose darove, pa se ti objese na šljeme, a pripadaju dunđerom. Ti darovi vise po cio dan na šljemenu, akad tko donese kakav dar, onda se popne jedan od dunđera na šljeme i viče, što ga grlo nosi da cijelo selo čuje: Ova i ova donijela nam je dar (kaže kakav je), živila ! Kćeri poudala, sinove poženila i tako dalje.
Grede što ih usade pod patos (pod) zovu se podvale, i na ovo dođe pod. Da se trenice (Reichladen) jedna uz drugu bolje sljube, ima za to majstorengače (pijavice) i drveni klin. Posljednja trenica zove se čatnica. Šeper blatom mazati zove se ljepiti i zatim krečiti (ošerbetiti). Tavan treba pokriti šašovcima (šišetom). S desna i lijeva dolaze dovratci, a tim s dola dolnji i s gora gornji prag (podvoj, podboj, nadvoj, nadboj). Ako se dovratci i pragovi ljepšom trenicom pokuju, zovu se pervajzi (Futter). Vrata se prave od dviju ili triju trenica, a vrh ovih dolazi pervajz. Iznutra dođu kušaci, što drže trenicu i baglamu. Drvena ključanica, kojom se vrata izvana privlače zove se držak i rudatka. Pendžeri (prozori) se pervajzuju. Utvrde na prozorima, da se ne može unutra, sastoje se od gvozdenih ili drvenih šipka (rešetka). Te spreme zovu jabučicama, a vrh ovih dolaze šipke. Okvir, što staklo drži, zove se ćerčivo. Postruga, kamo staklo dolazi, zove se kinjiš. Pendžeri, što se odozgor dole otvaraju zovu se čekme, a što ih drži, zovu zavrtaljkama. Polica u sobi zove se rafa, a podbočanj pod rafom baga. U kućama grčko-istočnjaka nalazi se ikonostas. U turskim kućama ima ormarić sa sva krila i zove se musandra (kupalište). Mjesto gdje se voda iz musandre lijeva zove se banjica. Kad se peć pravi, učini se najprije ognjište, zatim dolnji i gornji sanduk a na posljetku sulenar (dimovod). Ako se u peć iz sobe loži, zove se hasma. Zahod izvan zgrade (bine) zove se ćenifa na kuburi. Ima kuća, na kojima se prepust ostavi, pa se načini kao kod nas hodnik i to se zove divanhana, a tih ima na ćemere (svodove). Rešetke što se stavljaju na divanhane i prozore zovu se mušepci.
Stepenice na prvi kat zovu se basamaci. Kad se prave basamaci, najprije se podignu malo od zemlje, a to je papučluk (valjda zato, što se papuče ondje ostavljaju). Sa strane dolaze basamačnice, a preko njih tabanluci. Tu i tamo viđaju se nad basamacima spremnice za čaše, što ih zovu služnicama. Okolo basamaka, a često i dalje oko kuće nalaze se trabozani (trabozane, hodnici), koji su ograđeni sa parmaklucima, što će reći lijepo izrezuckanima, metar i više visokim uskim daščicama. Lošija takova ograda sastoji se od prostih dasaka, pa se tomu veli: trabozani na „perdice“, a najbolja ograda sastoji se od poluokruglih „basgija“ (baskija). Vrata što izgledaju kao duplja, zovu se vrata na lambu. Kad je kuća gotova, valja da gazdarica dunđere kajmakom (vrhnjem) podvori, inače će ju na preostalom trešću spaliti.
Kuće su obično jednokatne, ili kako Bošnjaci broje, od dva kata., oni broje i prizemne sobe, te koliko kuća ima redova prozora, toliko ima kuća katova (bojeva). Oko svake kuće udešeno je dvorište, koje je ograđeno visokom perdom. U dvorište (avliju) ulazi se na vrata (vežu), koja su vazda zatvorena. Na muhamedanskim kućama ima na vratima maleno zvono (klepka), te čim se vrata otvaraju , umah klepka zaklepeće, pa tako znadu ukućani, da netko dolazi. To osobito treba kod Turaka, da se mogu bule sakriti, ako dolazi muškarac. Iz avlije možeš umah stupiti u podrum ili magazu. U magazi ima u zidu mali prostor, što ga zovu „mazgal“, a rabi za prozor, pa se u zimu kladom zaklanja. Mazgali viđaju se ređe, osobito kod novijih zgrada. Kod siromašnijih Bosanaca, koji ne imadu pojata napose, stoji u podrumu blago, a u kutu podruma je telešnjak za teliće. Inače je podrum magaza, gdje stoji razno žito i povrće.
Prije nego se uđe u samu kuću, ima malen prostor pred vratima, gdje se u ljetno doba sjedi., zatim se uđe u samu kuću. Čim u kuću stupiš udarit će ti oči ognjište, gdje se kuha. Ima tu i tamo i posebni odjel za kuhinju, pa ga zovu „kućerak“. Tu je razno suđe, što rabi kod kuhanja n.p. maše, sprava kojom se vatra vadi, zatim ožeg, čim se vatra zgrće, a ima i sudopera, kojom se suđe tare.
S lijeve strane vrata nalazi se malena sobica kirelj (kiljer), gdje stoji mlivo, maslo i razne stvari, a do toga je maleni dolaf (ormarić) u kojem stoji suđe.
Na desnoj strani vrata je glavna soba, u kojoj po vas dan ukućani borave, u njoj sjede i spavaju, pa je dosta i velika. Nedaleko sobnih vrata smješteno je razno posuđe za vodu, kao n.pr. ibrik (malena bakrena posuda za vodu), đugum (isto takova, nu mnogo veća posuda), testija (zemljena posuda, lijepo izrađena, te zeleno obarvena). Osim toga poredani su tu: fučije (vućije), breme, bardaci i susak (limena posuda kojom se grabi voda, kada treba leđen vodom napuniti, gdje će se umivati). Soba je sva zastrta sagovima, pa se vidi malo gola poda. Premda prozori nisu veliki, ipak je malo kuća, koje bi napred imale tri prozora, već obično samo dva. Prozor se sastoji od više stakala, a svako takovo staklo zove se „okno“, ili „oko“. Svaki prozor ima jedan ili više otvora t.j. jedno ili više okna (oka) udešeno za otvaranje. Ako se otvor sastoji od jednog ili više okna, veli mu se „kapčić“, otvaraju li se dva okna, onda se zove „čekma“, koja obično polovinu prozora zaprema. Drvce kojim se kapčić ili čekma zatvara zove se „špitilj“. Zastore pred prozori nazivaju „zarovi.“ Nigdje nema prozora sa željeznim rešetkama, već su posvuda drvene, a radi sigurnosti namješteni su zaklopci (kapci), koji se prije lijeganja privuku. Pod prozori je pročelje, a to je mjesto nešto uzvišenije u sobi, pa se zove sećija, prikrita je zilijom. Uokolo sobe uz duvar nalaze se jastuci. U bogatijim kućama nalaze se u oba kuta s pročelja dva šilteta., na jednom sjedi kuće gazda.
Na dvije strane sobe prikovane su rafe (police) vrlo ukusno izrađene, na koje smještaju tanjure, čaše i drugo uersno suđe. Pod rafom (policom) nalazi se srg, na koji se haljine vješaju. Na lijevoj strani sobe u kutu stoji furuna (peć)., ona se sastoji od dva dijela. Cijela je peć od zemlje, a sastoji se od malenih zemljanih lončića (pećnjaka, petnjaka, keljaka) koji su razno obojadisani. Peć je obično 1 i 1/2 metar visoka. U peć loži se izvan sobe, a mjesto jednog lončića, metne se po jedan komad debela stakla (srče) da se može iz sobe vidjeti gori li vatra u peći ili ne. Pod furunom je obično jošte maleni prostor gdje mačka stanuje. Uz veliku sobu nalazi se i jedna manja.
Kad izađeš iz sobe, na protivnoj strani vidiš opet vrata, koja su ulazom u drugi boj (kat), kamo se po drvenim stubama ulazi. Pred sobom gornjega boja je veliki prostor, a zove se divanhana. Gornja soba mnogo je ljepša od dolnje., tamo se obično ne stanuje, već se tu samo gosti i uglednici primaju. U gornjoj sobi poredani su i sanduci, gdje stoji razno žensko odijelo. U gornjem boju stanuje se ljeti, a u dolnjem zimi.
Tavan je prazan jer kod Bošnjaka ne ima dimnjaka, već je samo na krovu otvor, što ga zovu badža (vidjelica), kojim izlazi dim. Preko tavana udešena je gredica (vješalica, pantra), na kojoj se meso suši.
Bosanski dunđeri trebaju, pri gradnji kuće, slijedeći alat: sikeru, bradvu, keser, testeru, konac, rende i svrdao, tezgeru ili tralje. Bošnjaci osobito spominju prag i vrata u slijedećim rečenicama: Najveća mi je planina kućni prag (kad od kuće na put odilazi). Zatvorila se kuća mrtvim kocem (t.j. kuća je opustila).
Uz zgradu za ljude (kuću) ima u dvorištu jošte drugih gospodarskih zgrada kao: mutvaci, (kiljeri), gdje se kruh kuha, kačare (kuhinje za rublje prati), ćumezi (kotci), koši ili saloši (kukuružnjaci), česme i kamare (drvarnice).“
(Hefele, Ferdo. „Bosanska kuća“. Glasnik Društva za umjetnost i umjetni obrt, III (Zagreb, 1888/89), str. 43-46.)
1.3. Enterijer Bosanske kuće
„... Unutarnja uredba kuće je ova: Jedna ili dvije sobe u prizemlju služe zimovanju, isto su često sigurne od požara, bez svoda građene i zovu se magaze. Bukne li vatra, tada se ovamo sakrivaju sve dragocjenosti, a kuća se prepušta svojoj sudbini. Konstrukcija ovakove magaze vrlo je jednostavna, ali se je uvijek još pokazala probitačnost. Demirima proviđene prozore i vrata zatvaraju izvana kapci, strop pako je jednostruk i nose ga masivne grede, a naslažu često stopu visoku, vapnom rastvorenu ilovaču, na ovom stropu počiva čitava konstrukcija gornjega sprata. Uz to se najvećom pomnjom pazi, da iz zida ne proviruje ni malo nutarnje drvene konstrukcije, a gdje to ipak biva, tamo se na dotičnom mjestu naslaže dovoljno jake ilovače. Osim tih magaza imade u prizemlju mutvak (kuhinja) i inih prostorija što služe za konobe.
Kuhinja uređena je posve jednostavno. Pošto bosanskom muhamedancu sva bolja jela, pečenke ili kolače priređuje ekmekdžija (pekar) to je za kuhanje ostalih jela dovoljna sasvim jednostavna uredba. Ista sastoji se u sredini kuhinje na podu se nalazećeg, kamenom obzidanog otvorenog ognjišta, nad ovim visi na lancu kotao. Većina jela pako kuha se u posuđu, sačem pokrivenom i žeravicom obasutom.
Osim tog ognjišta imade u svakoj kuhinji po jedan kamin, gdje se kahva prži i kuha, pa se stoga zove i kahve-odžak. Konačno imade tu još sanduka za brašno, kaca za vodu i kupus, okruglih sinija, a po zidovima rafa, na kojima se posuđe reda.
Uski basamaci, proviđeni potpornikom iz zavojnih stupčića, vode u gornji sprat. Kako je dolje sve što jednostavnije, to je začudo, kojim finim ukusom Bošnjak umije unatoč najprimitivnijim sredstvima dom svoj iskititi. Ovdje sve smjera na udobnost i ljepotu. Bosanski muhamedanac, koji više živi kući i obitelji, nego li vanjskom svijetu, obraća svu svoju pomnju na nutarnje urešivanje svojega doma.
Rafinirane raskoši dašto da nećemo tu zateći, nu prirođeni smisao za ljepotu i skroz uspjelo prilagođavanje forma tradicionalnome načinu života urodi urođenim dekorativnim slogom, koji se svakomu mili i originalnošću svojom svakoga zanima.
Pokućstva, naročito gibivog, muhamedanac malo treba, dapače nema ni stolova ni stolica. Donašaju li se jela, dosta je peškun - niska stolica, na koji se postavlja često ogromna dimirlija (bakren tanjur) sa jestivinama koja se nakon objeda opet odstranjuje. Isto tako ne poznaje muhamedanac ni postelje u modernom smislu. Najvećim marom očišćeni pod se prostre ćilimom, na nj se meću dušeci i jastuci i muhamedanac spava pod svojim pokrovom ko u najudobnijem krevetu. Ujutro se posteljina sprema u dolaf. Muhamedanac ne zna ni za mobilne ormare, već ih nadomještavaju masivni često s prijeda bogato iscifrani sanduci iz orahovine.
Što bosanski muhamedanac od pokućstva još potrebuje, to je usko skopčano sa arhitekturom. Prije svega valja spomenuti minder – drveni stalak koji se uzduži zida poput divana prostire, što ga pokrivaju digačke uske šilte i nalik ćilimu satkani, često svilom i zlatom bogato izvezeni makat, dočim je o zid prislonjeno više shodnih jastuka. Tu muhamedanac sjedi skrštenih nogu uživajući sve udobnosti, što ih obdan potrebuje
Gdje minder ne zaprema svu duljinu zida, već je prekinut, tamo je namještena uska škrabija, u koju se meću manji često potrebiti predmeti. Najvažniji posobak, koji ne smije manjkati u nijednoj kući, jeste dolaf, po prilici 80 cm. od zida izbočena, bogato ukrašena uklada, koja se svojim vratašcima, oblucima, popuncima - sve to sopstvenom tehnikom bogato izrađeno neobično živo prikazuje. Dolaf, što ga jednostavno popriječno poplate dijele u razne dijelove, imade više bitnih sastojaka. Prije svega vode redovito krozanj vrata u sobu. Tik ovih stoji crijepna peć. Stupovlje okolo ulaza i peći ukrašeno je više manje bogatom, često uličenom rezbarijom. Do peći su vrata što vode u usku sobicu od jedva četvornog metra površine. To je banjica (kupaonica), jednostavno, ali svrishodno uređena. U zemlji naime nalazi se plosnato korito od kamena, ili drveta, odakle se rabljena voda kroz limene cijevi odvađa. Da bude uvijek tople vode, uzidan je u jedan ugao peći bakren kotao. Akoprem sprava ta ne dostaje zapravo za kupanje, to je ipak dovoljna za umivanje, naročito pak za ritualna čišćenja što ih Kur'an propisuje. Uz banjicu i gdje to inače prostor dopušta, urađene su poplate poput ormara za spremanje posteljine i inih predmeta, kojima nema mjesta u sanducima. Arhitektura ovih dolafa skroz je pravilnog sloga i svi razgledi jasnog su značaja. Nad podom, naime, nalazi se uski, jednostavno iscifrani podnožak. Sada slijede izmjenice svrsi svojoj služeći popunci, koji su skroz ukrašeni drvenom mozaik-rezbarijom. Pojedine plojke ovog mozaika obrubljene su žljebastim letvicama i bogato su iskićene mjedenim ružicama i širokim klinčanim glavicama. Završuje se pako bogato izrađenim, nakićenim frizom, na kojem počiva zubasto izdjelana rafa, koja se često poput galerije stere po ostalim, inače praznim zidovima., u istu se u stanovitim razmacima zabiju kuke za vješanje odijela.
Nad ulaznom arkadom i nad pećima se nalazeći lukovi počivaju na konsolima u obliku stalaktita. Ostali su zidovi redovito bez uresa, samo se kad i kad rafom slika široki ornamentalni friz.
Cijelu stranu zaprema red prozora, koji oživljuju zid i rasvjetljuju prostor. Prozori ženskih odaja proviđeni su gustim, iz tankih plosnatih šipki mrežasto načinjenim mušebakom, koji svaki pogled u harem sprečava, a sobu nekom prijatnom polutminom ovije.
Osim drvenih mušebaka imade u Bosni još drugih, vrlo dekorativnih formi, koje u orijentu osobitu vrst mozaika stakla zastupaju. Iz sadrene plohe zgotavlja se naime ornamentalni prošupljeni motiv, svijetli otvori na naličju šareno se ustakle i čine tim načinom efekt transparenta, koji primitivna sredstva daleko nadamšuje.
Strop skroz je od drveta konstruiran i bogato iscifran. Bošnjak si pomišlja strop kao nebeski svod, zato i fond u najviše slučajeva prikazuje iz šipki izrađene zvjezdane uzorke. Usred toga fonda nalazi se velika orta, a na rubu široki, često višečlani opšav.Na orti i pojedinim razglobima stropa ponavljaju se isti ornamentalni motivi, koji se nalaze na dolafima. Tako cijelo pruža jedinstveni, slogoviti efekat, koji se ugodno doima gledaoca.
Da popunimo sliku bosanske kuće moramo spomenuti još uredbu peći. Ista je, kako rekosmo, načinjena od crijepova koji se zbijenom ilovačom slijepljivaju, roštilja za pepeo nema, a dimnjak siže samo do krova iz kojega izlazi dim kroz badže, ili kroz tornjaste otvore, proviđene prošupljenim poplatama. Da bude uvijek brza vatra pri ruci, rabi se u južnim zemljama običajna mangala. Ista počiva na ukusnom, od mjedenog tenećeta izrađenom visokom stalku, imade često široku, stolu nalik mjedenu podlogu i svedeni, mrežasto prošupljeni poklopac. Pojedine česti mangale često su bogato bosirane i pozlaćene...“
(Bosna i Hercegovina na Milenijskoj izložbi u Budimpešti godine 1896.Sarajevo: Izdanje Izložbenog ureda bos.herc. vlade, 1896.)
Priredio: dr. Enes Kujundžić
nastaviće se...
dzematrahic.ba