Ambijent u kojem je hrana servirana i etikecija koja ju je pratila kroz stoljeća u Bosni može se posmatrati iz ugla privatne i društvene sfere. Unutar kuće centralna tačka konvergencije radi objeda bila sofra oko koje su se okupljali ukućani jedne kuće. S druge strane, zavije, imareta, musafirhane i hanovi su, svaki ponaosob, imali svoje napisane ali ipak strogo poštivane tabijate kolektivnog ponašanja prilikom konzumiranja jela i pića.
Za vjerske i narodne svetkovine, kao što su bajrami, teferiči, važila su samo njima svojstvena pravila i regule. Religijski dijetarni propisi koji su odražavali pripadnost stanovništva razlicitim vjerskim grupama svakako su utjecali na vrstu ishrane i načine kako se ona konzumirala. Pored vjerskih, kao što ističe Nedžad Hadžidedić, razlike u ishrani stanovništva proisticale su i iz specifičnosti koje su karaktezirale život na selu i u gradu kao i ekonomske nejednakosti domaćinstava.
O tome kako se hrana pripremala u tehnološkom smislu, ima malo podataka. Težaci su u sferi dijete sigurno bili bliski jedni drugima bez obzira na njihovu vjersku ili etničku pripadnost - bilo da se radilo o muslimanima, katolicima ili pravoslavnima. Regionalne razlike, koje su očigledno bile evidentne, iskazuju se u činjenici da je u tradiciji posebno mjesto, naprimjer, dobio termin travnički zijafet.
Nakon Evlije Čelebije, čiji opisi bosanskih prilika potječu iz sredine 17. stoljeća, a koji donosi i činjenice relevantne za historiju kulinarstva u našoj zemlji, dolazi Bašeskija, koji svjedoči o okolnostima života u Sarajevu na kraju 18. stoljeća, uključujući ličnosti koje su se na ovaj ili onaj način bavile kuharstvom ili imale veze sa socijalnim okupljanjima poznatim kao sohbet-halva.
Novi talas činjenica o ishrani i kulinarstvu u Bosni i Hercegovini javlja se dolaskom Austro-Ugarske, čije prisustvo u bosansko-hercegovackom civilizacijskom habitusu po mnogim elementima stvara pretpostavke pravog kulturnog prevrata, koji donosi prekretnicu ne samo u administrativno-političkom smislu nego i u brojnim
segmentima društvenog života općenito. Tada su i domaći ljudi, pa i brojni stranci koji su nagrnuli u Bosnu, mogli jedni drugima zaviriti u lonac.
Interes za istraživanje bošnjačke narodne kulture, a kulinarstva posebno, u našoj nauci o narodnoj kulturi do sada nije bio osobito izražen. Više je tretiran usputno i sa naglašenom težnjom da se ovo pitanje smjesti u širi krug unutarbalkanskih kulturnih veza. Inače, utjecaji na narodnu ishranu Bošnjaka dolazili su iz različitih izvora: staroslavneski utjecaj ponegdje se sačuvao u domenu mljekarstva, dok je mediteranski utjecaj sveden na uzak pojas bliži Jadranskom moru. Generalno govoreći, na domaću osnovu, koja se u nekim elementima oslanja na period srednjeg vijeka, kulinarska kultura Bošnjaka bila je nekoliko stoljeća pod znatnim utjecajem islamskog Istoka. Na taj upliv nije ostalo imuno ni kulinarsko umijeće pripadnika drugih naroda u Bosni i Hercegovini. Na to su, bilo direktno ili posredno, ukazali autori čiji radovi su zastupljeni u priloženoj bibliografiji.
U okviru svojih širih historiografskih istraživanja, Hamdija Kreševljaković, koji se tako zdušno i znalački bavio kulturnom historijom Bosne i Hercegovine,u nizu svojih radnji dotiče se i teme kulinarstva u vezi sa obradom pitanja razvoja esnafa i zanatstva,odosno ambijenta u kojem su ove dvije kulturološke odrednice nalazile svoje mjesto.