Po dolasku na Carsku Bašču Fatima i Kasim se nastaniše u kupljenoj kući. Kuću su kupili od Huse koji je više volio život u dalekoj Americi od života u svojoj kalesijskoj čaršiji. Odlaskom u Ameriku, Huso je haman svima najavio da mu je Kalesija samo žica na tamburi, pa kad žicu neko dirne, on tada bolno jekne i sjeti se Kalesije i njene pitomine. Njegovo sjećanje na Kalesiju je zadnji oblik domoljublja.
A Kasim i Fatima imali su neke svoje navike i trudili su se da ih po svaku cijenu sačuvaju. Fatima je naročito željela da joj se u novoj kući ponovi nekadašnja razgranata sreća iz Nove Kasabe. Mjesto življenja i lijepe predramazanske adete nosi u srcu svom i brine se hoće li i ovog ramazana biti sve potaman kao dosad.
Kasim svojim novim komšijama često ponavlja:
''Imao sam samo devet godina kad su oni došli tu, bio sam još dijete, ali dušu sam svoju poznavao, visoko sam je cijenio, čuvao je kao što kapak, ta divna opna, čuva oko, i bez ključa ljubavi i poštovanja nikoga u svoju dušu nisam puštao. Ja nikada u životu nisam slušao svoje crnogorske učitelje, ne zbog toga što ih nisam volio, već iz razloga što su sve moje ismijavali i što me kao insana nisu odgajali. Zato je voda sa mog izvora, koju su očekivali da jurne na njihov mlin, već davno otekla i djelovala na drugom mjestu. Žao mi je što su mnoge muslimanske vode huk pravile na četničkim mlinovima, pa zato i ja i oni nismo više u našoj Novoj Kasabi. Nijedno mjesto na svijetu po rahatluku nije kao rodna kuća u Novoj Kasabi, ali iz ove kože se ne može. Jah, braćo moja!''

Kasim je prema Fatimi uvijek bio fin. Jedino je znao zabrljati u onom ''ćafirskom'' režimu, kako ga je sam često zvao. Nije mogao odagnati tegobne uspomene o svom ponašanju,, uspomene na pogreške što ih je, kako mu se sada činilo, bio počinio prema njoj. Ćafiri su i učestalo paljenje anduza uoči kakvog mubareća ubrajali u fundamentalizam, a on Fatimu, zbog posla koji je radio, opominjao da prituši miris koji se Novom Kasabom širio. Zbog toga je u Kalesiji korio sam sebe, govoreći:
''Ah, što bijah ahmak neviđeni! Pa ko može miomiris prikočiti da ne miriše?!''
Osjećao je stid i kajanje pretresajući svu svoju prošlost s njom i sjećajući se nespretnih riječi kojima ju je nakon duga kolebanja bio ružio...
- Eto, Fatima, ti taj korijen anduza sada đeljaš i na konac nižeš, a sjećaš li se, bona, ne bila kad ja ono s tobom, sve zbog ćafira i njihovih služinčad, pravo pomahnitah?
- Šuti, Kasime, hajir s tobom bio! Dođi tobe i smatraj se sretnim što te na kućnom pragu ne zaklaše!
Fatima ga je pogledala oduševljeno, a suze od ushita pred veličinom njegove osvježene duše navriješe joj na oči. I svašta joj se još sastalo u duši, pa joj suze počeše kapati niz bubareć obraze. Sjetila se ona i onih katila koji usred Nove Kasabe poklaše njene najmilije.

Kasim je već postao čovjek koji je sve od sebe dao i od kojega se više ništa nije moglo očekivati. Na Carskoj Bašči u Kalesiji tijelo mu stari a duša se podmlađuje. U džamiju Čaršijsku ide na svaki vakat. On u svakodnevnom životu nema više nikakve šeprtlje. Kasim je postao onaj koji je razdijelio stvari u životu i Fatima je s njim zadovoljna više nego ikad do sada. Kasim: karakter insanski!

Fatima bijaše radina više nego ikad. Bila je čak živahnija negoli obično. Bila je uzbuđena i misli su joj se sve vrlo brzo povezivale kao što se to dešava muškarcima pred donošenje velikih odluka kada pokazuju svoje vrijednosti, dokazujući da im sva prošlost nije protekla uzalud već je bila priprema za važne trenutke.
I Fatima je živjela život pred velike trenutke. Uoči ramazana, ona je, makar to sve jedva postizala, dobijala na kuvvetu. Kretala se nekako kao da je dobila krila. Sve joj je išlo od ruke, i još se ni smrklo nije bilo a ona bijaše popalila sva svjetla po kući, sve bijaše tabijatli poredano i smješteno na svoje mjesto. Nijedan ćošak u kući nije ostao a da ga Fatima nije prečistila. Ona je i čiste stvari po ko zna koji put brisala i sama za se govorila: ''Kad je uoči ramazana, nek' se sve sjaji i neka svaka svjetiljka sija. Nek' mi i ogluhle komšije primjete radost što ramazan dolazi i neka znaju da Fatimi nije žao što se osvjetljenjem po svim sobama Svjetlost Allahova dočekuje.''
Kad je Fatima prvi put iz muhadžirluka posjetila svoje zgarište u Novoj Kasabi, pod ruševinama je pronašla stari buhurdar što joj ga mati Muška onomade u ruho spremila. Kada se vraćala u Kalesiju, ponijela je svoju dragu uspomenu sa sobom, ne samo da je ponovo prečisti, već da i dalje u njeg stavlja žar a na žar anduz i tako upotpuni svoj višegodišnji adet.
Iza ikindije Kasim Čizmić je malo prilegao. U času buđenja sa munare Čaršijske džamije očuli su se divni predakšamski salevati.
-Vallahi, Fatima, ne znam da l' me probudiše salevati ili miris anduza iz tvog buhurdara.
- Za ovaj ramazan obezbijedila sam ga što nikad do sada.
- Znam, znam ti ja, Fatima, te starinske kasablijske adete.
- Navika, moj Kasime!
Iza prve teravije napolju je bila svijetla i topla kalesijska noć. Mnogi džamijski svijet je prepričavao o mirisu anduza koji je dopirao iz Čizmića kuće. I o svim mirisima što sa ramazanom stigoše.
Autor: Enver Alić